Adrese za podjele
U temelje Republike Srpske ugrađeno je na hiljade i hiljade života. Mnoge majke su izgubile sinove, sestre braću, djeca očeve, ali ta njihova žrtva ne smije biti zaboravljena jer su najvrednije što su imali nesebično dali za mir i slobodu koju nisu, na kraju, dočekali.
Od kada je ispaljen posljednji krvavi metak prošle su gotovo tri decenije, ali ima rana koje su jače od vremena i koje nikada neće do kraja zarasti. To najbolje znaju oni koji s njima žive sve ove godine i koji osjete kako u miru boli nepravda, a znaju šta su dali dok su granate i meci grmjeli nebom.
Riječ o mahom o nekadašnjim borcima i civilima koji su danas okupljeni u organizacijama koje su proistekle iz Odbrambeno-otadžbinskog rata, kroz koje nastoje da obezbijede što više prava te bolje uslove za život onima s kojima su jednom dijelili rov ili čuvali liniju. Ili bi bar tako trebalo da bude.
U prvi plan posljednjih mjeseci na površinu izlaze problemi koji caruju na tim adresama gdje se, sudeći prema mnogim izjavama, sve više svađaju, a manje bore za prava onih koje predstavljaju. Takvih nesuglasica, koje su ozbiljno poljuljale stanje u njihovim redovima, bilo je, između ostalog, u Boračkoj organizaciji RS, Republičkoj organizaciji porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila te Savezu logoraša, gdje se i danas nadmudruju na temu ko je isključen iz članstva, a ko jedini predsjednik.
Jedna struja tvrdi jedno, a druga to demantuje i podvlači da postoji samo jedna skupština i samo jedan predsjednik. A dok se oni tako nadmudruju, na gubitku su svi oni koji su dane, mjesece pa i godine proveli u zloglasnim logorima. Bez hrane, svjetlosti, a sa svakodnevnim batinama i uz ko zna kakve sve strahote, poniženja, torture, maltretiranja. Ubijanje iz dana u dan, a bez smrti koju su mnogi, kako su pričali, prizivali iz minuta u minut.
Ipak, oni koji su imali sreće dočekali su svjetlost i slobodu. Kraj rata i novu životnu priliku, ali, ma koliko godina prošlo i ako već postoje ti savezi i udruženja, sukobi unutar njih su najmanje potrebni.
Takve organizacije ne smiju da postaju mjesta u kojima preovladava lični interes pojedinaca, već adrese na kojima porodice poginulih i nestali te onih koji su na svojoj koži osjetili strahote logora treba da u svako doba imaju oslonac i podršku.
Oni kojima je ukazano povjerenje da budu na mjestu predsjednika udruženja, organizacija ili saveza moraju biti svjesni težine posla i odgovornosti koju su prihvatili, te usmjereni samo ka tome da rade u interesu svih onih koje predstavljaju. Čija patnja, tuga, rane i bol žive i danas. Najmanje što im treba jeste da im saborci dosipaju so na rane, pa i oni sa kojima dijele sudbinu jer se, eto, u međuvremenu nešto promijenilo. Lični interes nema šta da traži s druge strane vrata bilo koje takve organizacije.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
