A gdje su sada vrata?
“Ako ti se ne sviđa, znaš gdje su vrata?” ili ipak “Ako nećeš ti, ima ko hoće”, te dvije rečenice, ne tako davno, samo prije koju godinu, svakodnevno su se mogle čuti u većini domaćih nam preduzeća, odnosno svuda gdje je bilo radnika i gdje se proizvodilo, prodavalo, kupovalo, nudile usluge...
Radnici kada bi ih čuli od nadređenih obično bi se pokunjili, ostali bez riječi ili ipak sebi nešto tiho prozborili u bradu, da ih kojim slučajem ne čuje šef. Jer ako čuje, mogli bi i ostati bez posla. Iako su tražili samo poštovanje osnovnih radničkih prava.
Kopali su i radili prekovremeno, tražili i drugog poslodavca, ali i kada bi tamo otišli, situacija je bila obično ista kao i kod prethodnog gazde. Pomenute dvije rečenice u kojima su ključne riječi “vrata” i “ima ko hoće” bile su svakodnevno korišćene prema radnicima, ako bi kojim slučajem samo tiho i bojažljivo upitali hoće li im plata biti bar nešto povećana ili se pozvali na poštovanje zakonom zagarantovanih prava.
U takvoj situaciji nije im ni preostalo ništa drugo nego da rade i trpe samovolju nadređenih. Čekali su bolje vrijeme. Ali ničija nije do zore gorjela, pa neće ni bahatih gazda. Tinjala je godinama i konačno se ugasila.
Obrnu se situacija. Neki bi rekli, preko noći. Ali nije. Gorjela je godinama. Mnoge gazde su se u međuvremenu, vjerovatno, sjetile i one narodne izreke: “Bolje se za jezik ugristi, nego reći nešto za šta ćeš se kasnije kajati”.
I to su, vjerovatno, prozborili sebi u bradu, kao i oni radnici koje su pitali znaju li gdje su vrata i govorili: “Ima ko hoće”. Jer nije njihovo da se izvinjavaju, oni su gazde, nepogrešivi, bahati i mogu da izrabljuju radnika. Tome je, konačno došao kraj. Nema radnika za izrabljivanje i ubiranje ekstraprofita.
Mogu i da se izvinjavaju, ali ih neće vratiti. Otišli su. Neki na bolje plaćenije poslove na domaćem tržištu. Neki u inostranstvo. Natjerani su iz svoje zemlje, jer nisu bili plaćeni, nisu mogli zaraditi za pristojan život. Sada i da im ponude duplo, pa i trostruko, veću platu, radnicima ne pada na pamet da se vraćaju upravo zbog bahaćenja i nepoštovanja.
U međuvremenu dok se dvoume da li da pitaju radnike koje su otjerali niskim platama da se vrate, domaći poslodavci posežu za uvozom strane radne snage. Stručnjaci kažu privremeno rješenje.
Privremeno je, naravno, jer i stranim radnicima neće trebati godine da vide gdje su i kod koga došli da rade. Jer, nema sumnje da će i oni, kao i domaći radnici, tražiti veću platu i poštovanje osnovnih, zakonom zagarantovanih radničkih prava. Ako hoće radnika, gazde će morati da daju zarađenu platu i poštuju radnička prava, jer je vrijeme izrabljivanja prošlost. Ako neće, neka stave katanac u bravu, jer znaju gdje su vrata.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
