Zvijezda samoće

Kao visoki borovi, oteli su se gustom korovu, izđikljali iz nekog neprohoda i neke trnovite zarasline, oni se dižu visoko i rastu sve više, ali kraj njih će rijetko ko proći: bljesnuće njihove bijele, svijetle sjenke i odsjaji, da bi ponovo utihnuli do nečijeg slučajnog prolaženja.

Korice na gredi

Kad čovjek ima knjigu pred sobom, sve se iz nje može prepisati i reći na drugi način, a reći isto. Godina je 1910. Sa još osam sarajevskih maturanata na fotografiji, Miloš Vidaković stoji drugi slijeva, devetnaest mu je godina. Toliko je i svakome od njih, reklo bi se djeca, kad ne bi bilo tako strogo svečanih odijela na njima, kad se mi ne bismo zagledali u njihova, kao izabrana na pokaz, pravilna, lijepa lica, bistre oči i pametna čela - njihov mladićki rast i gospodstveno mirovanje ruku. Šta nas je to poslije ove mladosti slobodom zanesene, nemilosrdno bacalo u prostotu i jednoobraznost života, šta nas je to vodilo u neke divljine i tuđine, protiv kojih je ustajalo pokoljenje mladobosanaca, da bi se prognano i izginulo, osuđeno i kažnjeno zauvijek "rastajalo od književnosti i od života".

Kako bih voljela da u stančiću tetke pjesnika i dramskog pisca Miodraga Žalice, u koji sam bila uselila davne 1953, nakon njene smrti, nisam pronašla "Carske sonete", jer do današnjeg dana nisam otkrila otkuda prva i jedina knjižica stihova Miloša Vidakovića u stanu Margite Žalice. Zapravo, knjižicu nisam ni našla, bile su to samo korice zadjenute za gredu. Tek kad sam ih rasklopila, požutjele i razjedene, ugledala sam pjesmu i pokušala da je sričem: "Zašto, zašto iz minula žara, posle mnogo dana zaborava..". Krt, crvotočan papir sporo mi je propuštao slova i mnogo vremena mi je trebalo da ih strpljivo i polako odgonetam, slijepljene sa zadnjom omotnicom: "Zašto ljubav odbegla i stara, opet tiho, bolno vaskrsava". Margita je jedva bila pismena, ko je za gredu zadjenuo prazne korice, a odnio pjesme. Ili, ko je bacio pjesme, a ko zna zbog čega sačuvao korice.

Tada ništa nisam znala o Milošu Vidakoviću, ni da je rođen 1891. u selu Štrpci u Rudom u učiteljskoj porodici, ni da je završio sarajevsku gimnaziju i drugovao sa Dimitrijem Mitrinovićem i Ivom Andrićem, ni da je studirao romanistiku i slavistiku u Ženevi, Firenci i Parizu. Nisam znala da poslije Sarajevskog atentata bježi u Srbiju, da dobija mjesto nastavnika u Velesu, gdje 2. oktobra 1915. umire od bolesti pluća. Sahranili su ga na vojničkom groblju.

Pjesnik nije zaboravljen

Miloš Vidaković, "zaboravljen i izgubljen u ratnom metežu, nestao je i iz književnih vidika i više od pola stoleća čekao da se njegovo rasuto, bujno, mladalačkim žarom pisano književno delo skupi i sabere..." piše Predrag Palavestra koji se s poštovanjem i divljenjem bavio njegovim djelom, volio ga kao nesrećnu književnu i ljudsku sudbinu i iscrpno pisao o njegovoj poeziji, kritici i književnoj publicistici. Kad se razbacano i nesređeno mladalačko književno djelo Miloša Vidakovića skupilo i sabralo, čovjek koji bi se potrudio da ga bar donekle sagleda, ostao bi zapanjen činjenicom da je tako obimno i toliko vrijedno književno djelo ostavio mladić koji nije imao ni navršene 24 godine! Ako je jednu mladu godinu bolovao, jednu se kućio sa ženom koju je ljubio, pjesme je morao otimati od još gimnazijskih i studentskih dana. Miloš Vidaković nije bio zaboravljen. Pjesnik ne može biti zaboravljen ako negdje u svijetu jedna samotna i poezijom opčinjena duša zna i pamti samo jednu njegovu pjesmu. Pravi, nezaboravljeni pjesnik je onaj ko je tu, takvu, jednu pjesmu napisao.

Nekoliko godina sam živjela u toj tamnoj tavanskoj sobici, čije drvo su izjedale stjenice i miševi, sve sam bacala i raskuživala, mijenjala i dograđivala, ali prazne korice s naslovom "Carski soneti" sačuvala sam do današnjeg dana.

Knjige su isto što i ljudi, sudbina čovjeka - sudbina je knjige. Raskošno opremljena knjiga u kojoj su zvučna imena poznatih i moćnih izdavača, može završiti između "tri metra šarenih knjiga". Najčešće zasluženo, poneka knjiga postane naša mezimica, bude joj toplo u našim rukama. Takva je knjiga "Zvijezda samoće", poezija Miloša Vidakovića, koja sija od ljubavi, počev od korica i sjajnog njegovog portreta, natopljenog kičicom i srcem Radomira Jagodića Raše, koji je i recenzent i glavni urednik izdanja. Uz njega je i Dragan Paponjak, profesor Gimnazije u Rudom. Izdavač je CKPD "Prosvjeta" Rudo i Narodna biblioteka "Prosvjeta" Rudo, edicija Zavičajna biblioteka. Sve sam ovo doslovno prepisala s prve stranice knjige koja dokazuje da Miloš Vidaković nikada nije niti može biti zaboravljen, da je uistinu Zvijezda koja nam je poklonila svoju bolnu samoću kako bi nas odvela u njegovo vrijeme i dovela do vremena u kojem se prepoznajemo i po njemu. Jer, još mlađani Vidaković, "u prostoru sarajevskog neba ispisuje pravila; od kojih je prvo da treba pisati po svojoj savjesti i svome srcu (iskreno i neposredno)", da je "život čudo (i proizvod je svih događaja i prilika kroz koje prolazimo) i jedini i pravi smisao umjetnosti je življenje i trajanje". On je učestvovao i spoznao novo u umjetnosti kroz Prirodu i njene zakone i shvatio još kao dječak da je "Život moguće produžiti i promijeniti samo kroz umjetnost i emocije stvaranja". Živio je među onima koji su se borili za novu stvarnost i gledao je kako se ona rađa.

Jagnje među vukovima

"Jer čovjek je SVJETLOST svijeta i so zemlje, a on (Miloš Vidaković) jagnje među vukovima, čovjek među neljudima i vremenima." "Sve se teže diše idući tamo dole prema istoku bosanskih planina, Bosne i Rudog, a dva su svijeta austrougarski i vilajet mračni bosanski", piše Radomir Jagodić Raša. Dok gledam lijepo lice i nikad mrtve oči Miloša Vidakovića, s tugom pomišljam da su samo ružne i smrtonosne promjene brze, kao što je brzo svako zlo, a san o slobodi i uljuđenom životu čovjekovom, spor je i teško dostižan.

Jednog ljetnjeg dana, nakon nesnosne omorine i teškog disanja na tavanu, pljusnula je kiša, mlazevi su jurili sa streha prema ugrijanom prozorskom staklu i, tek što sam odahnula, čula sam kako neko panično lupa na ulaznim vratima. Otvorila sam, drhtav starčić kojeg sam ugledala učinio je kretnju kao da će ući, a onda pomaknuo štap i sporo, skoro tiho upitao: "Da li tu još stanuje Margita Žalica, vi ste...".

"Žalim", izustila sam, "Margita je..." Dugo je i sporo silazio strmim stepenicama stare zgrade iz austrijskog doba. Mnogo godina kasnije, kada sam saznala više o poeziji ovog, do zaljubljenosti dragog mi pjesnika, pomislila sam da su "Carski soneti" listani rukom starca koji se bolno opraštao od Margite Žalice, od svog i njenog života, preko kojih su prohujali strašni i pogubni svjetski ratovi. Jer sve svjetsko zlo pređe i preko naše sreće.

+++++++=

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.