Žuta minuta i povika na Dodika

Ne znam jeste li primijetili da ne kritikujem Milorada Dodika. Ako niste, drugi jesu. A, pravo da vam kažem, pametan kakvog me majka rodila, primijetio sam i ja. Primijetio sam još nešto, da skoro svi mediji ovdje kod mene kritikuju Milorada Dodika, degutantno, optužuju, a ne mogu dokazati i "išćerati" na sud, nerijetko mu požele bolnu i sporu smrt, bez ikakvih posljedica po novine, portal, brošuru, blog... Primijetio sam da to radi i dobar dio novina u entitetu u kojem je on na vlasti, u Republici Srpskoj. Čitave karijere, počevši od karijere urednika na FTV-u, Bakira Hadžiomerovića; pa do novinara Damira Kaletovića, Avde Avdića, Slobodana Vaskovića i njegove supruge (vidi nedavno pod "Dodik otjerao novinarku, sram ga i stid bilo..."), svi su se oni "očoplili", potkožili, omastili i naduvanili na račun Milorada Dodika. Mnogi su došli na vlast na račun bacanja drvlja i kamenja na Milorada Dodika. Nekad on i mene nasekira. Napuni ekran onim svojim leđima i glavom, pa ne vidim zgodne novinarke, samo im glas čujem. Čujem svako malo kako daje podršku Zlatku Lagumdžiji, šefu sarajevskih nacional- socijaldemokrata, pa me smijeh uhvati, samo zamišljam kako Zlaja zove Milorada Dodika i kaže "Mile, Alah ti dobru sreću dao, nemoj me više podržavat', ionako na sljedećim izborima ni ona mi žena u mene neće za me glasat'". Od smijeha čovjeka, baš kao i od životne muke, nekad i stomak zaboli. A i nekako mi degutantno da ga i ja napadnem. Čitava federacija i dio Republike Srpske, računajući sve nezaposlene novinare, stalno mu vise na kaišu i vire preko ramena, ne bi li se "očoplili", osolili i naduvanili iz sarajevske "čekmedže", a preko njegovih, Miletovih pleća. I još ja da mu se nakačim, sa svojih 110 kila. Pao bi čovjek, makar mu s druge strane visili Hadžiomerović, Vasković sa suprugom, Avdić i još poneki novinar sa federalne, iz Blina, sa OBN-a, iz 90 odsto medija u BiH. Osim toga, kod mene je na vlasti Zlatko Lagumdžija, pa mi je njega nekako neisplativije "prati" i razvlačiti. Prvi čuperak SDP-a je, ako mi već nije isplativa, onda mi masu zanimljiva tema. Kod njega su moje pare, on je prvi reket federacije, on je taj kome Mile čestita na mudrosti i pragmatičnosti. A njega, Zlaju, svi vole, od Amerike, preko Sarajeva, Međunarodne zajednice, Brisela, Den Haga, nena sa Baščaršije i profesora Miodraga Živanovića, sve do Cece Cenić, jer je Zlatkooglu taj koji će dovesti u našu avliju suživot i demokratiju. Mile Dodik je taj koji je, na opšte čuđenje Brisela i Sarajeva, izjavio da se Srbi ne trebaju stidjeti svoje borbe, svog entiteta, svoje istorije i svojih velikana. Hajde, da se ne lažemo, ne naskačem se na njega jer se uglavnom slažem s njim. Istina, nikad nisam s njim pričao, ne znam kakav je čova, ali je ovom nesrećnom srpskom narodu u BiH vratio malo uglavnom nezasluženog dostojanstva, pokazao im da je ta "tolerancija" prorijeđenih sarajevskih Srba (po nacionalnosti Bosanaca) u stvari podržavanje većinskog nacionalizma, bošnjačkog. I za manje poštujem. Mogu ga volit' ili ne volit', ali tako je. Upoznao sam mu, doduše, jednu savjetnicu. fino stvorenje. Doduše, voli savjetovati, ali to joj je posao. Ne, nije mene sjetovala, već nekog pametnijeg od mene, ali to nam sad nije tema ni ideja.

Martin u SNSD, Martin iz SNSD-a

Bio sam ja član SNSD-a. I dao ostavku na članstvo i odbio ponuđenu funkciju. Na odlasku sam rekao kako ne bi bilo loše prenijeti Miletu Dodiku kako osim tih preglasanih Hrvata, ovdje u Mostaru žive i neki desetkovani, samljeveni, satrani Srbi. I to ovdje gdje je nastajala srpska kultura i duhovnost, u Hercegovini, zemlji srpskih pjesnika, pisaca, istoričara, matematičara, fizičara, oskarovaca i nobelovaca, ovdje gdje i poslije nekoliko genocida nad Srbima, da ih Bog pomože, Srbi nisu ni nestali ni izumrli. Neću dušu griješiti, pomogao je oko konzulata Srbije u Mostaru, dobićemo i kancelariju za odnose sa RS. Sve skromno i malo, ali u punom kapacitetu i sa punim ovlašćenjima. I pare dao za pjevačke Gusle. Nije baš da nije ništa. Da, moglo bi i više, ali kako kažu, možda je i do mene. Nama Srbima nikad dosta. Nije "moderno" samo nakačiti se na Milorada Dodika. Isplati se "skačiti se" i vladike Grigorija. Ali, ne mogu i nemam zašto. Osim što me nekad pobijedi u igri tavle. I tu nismo ravnopravni. Kad igramo a on pobijedi, on pobijedi jednog običnog pisca. A ja kad pobijedim, pobijedim vladiku zahumsko-hercegovačkog i primorskog, gospodina Grigorija. Osim toga, došao je iz udobnosti Trebinja u Mostar, ostavio Tvrdoš i mater, da svoj mostarski dvor ustupi srpskim institucijama, da živi u jednosobnom potkrovlju kraj stare crkve i bije sa mnom bitku koju sam do tada vodio sam, bitku za dostojanstvo Srba i drugih donedavno nepitanih i politički nevidljivih ljudi u Mostaru i Hercegovini. Sad da ga napadnem zato što je to u trendu? Što je "evropski", "sekularno", "napredno"? Zašto? Zbog kokainskih podočnjaka Čede Jovanovića - Praška? Za "suživot", "toleranciju", "multikulturu" bošnjačkog generala Jovana Divjaka ili "istinu" Bakira Hadžiomerovića? Pa, ti pseudoljevičari bi mi trebali dati stostruko jače argumente od tih koji se argumentima ni sa mozgom umočenim u Čedin prašak ne bi mogli argumentima nazvati.

Bespameti

Inače, u iščašenom pojmovniku novinarstva, "trend" je napasti onoga na vlasti. Jer, po stripovskoj definiciji, to "intelektualac" treba učiniti da bi pokazao kako je "slobodan" i "objektivan". Moderno je, recimo, kazati kako su u parlamentu usvojili samo pet odsto predloženih zakona, kako su obavili samo pet odsto posla. Pobogu, kao da se zakoni skidaju sa montažne trake, kao kakvi šarafi. Padne li ikome u tom Centru civilnih inicijativa (popularni CCI) na pamet da su ti predloženi zakoni nakaradni i da zadiru u nečija prava i slobode, da nekome oduzimaju mir i dostojanstvo? Kao onaj prijedlog da se masakr u Srebrenici proglasi genocidom do te mjere da se o tome kao o klasičnom ratnom zločinu ne smije ni govoriti? Da se ta ubistva mjere sa milion i po pobijenih Jermena, šest miliona Jevreja, trideset miliona Indijaca, desetine miliona pobijenih Afrikanaca? Ja ne znam kako je ta klasifikacija prošla u toj "Niskozemskoj", ali kod Srba, dok su pri zdravoj pameti i ako Bog dadne imalo damara u njima, neće proći. Kako god, na moju opštu žalost, ne plaća me Milorad Dodik. A i da me plaća ne znam koliko, ne bih masakr u Srebrenici nazvao genocidom, ako ništa zato što mi se nešto čini da pobijeni tamo imaju status boraca, a ne civilnih žrtava rata. Ne bih ni da se radi o mojim Hercegovcima. Žao mi ljudi, njihovih familija, žena, djece, ali što ne mogu - ne mogu. Razumijem ja, imam i ja svoje mrtve, u familiji i naciji i van njih, ne tražim da njihovo ubijanje neko nazove genocidom. Volio bih da kažu i da je ubijanje mojih u Drugom svjetskom ratu bilo genocid, kao što jeste, što u Jadovnu, Jasenovcu, Dahauu i u Pribilovcima, ali ne insistiram. Nemam ništa od toga, ne namjeravam živjeti od njihove smrti već od svog rada i pisanja, kao i do sada. Nemam ja problem ni sa kopanjem kanala ni sa istovaranjem brodova, ne bi mi bilo prvi put da to radim. Pišem ono u što vjerujem, pa zaspem poslije kao mala maca, ni prst ne cuclam dok spavam, i kad me stomak boli mogu mirno zaspati i, umjesto da me boli, u snu lijepo sanjam kako me boli. Misli li neko da bih rekao da je moj narod agresorski i genocidan, kad bi me Mile za to platio? Ja nešto mislim da ne bih, baš kao što ni ubijanje u Srebrenici ne bih nazvao genocidom. Iskreno, što se mene tiče, može Milorad Dodik da me plati, ali da mi i dalje ne govori šta i kako ću pisati. Meni su pare drage, pa vi mislite šta hoćete o meni. Doduše, nisam se spreman žrtvovati za njih, ne dam za njih ni zdravlje ni prst obraza, ali svi imamo svojih mana. Ni urednik "Glasa Srpske" (iskreno, i ne znam ko je urednik, kuku meni...) mi nikad nije rekao šta da pišem, niti mi je rekao o čemu ne trebam pisati. Sad je lako napisati kako mi je Mile Dodik utrostručio platu, kad me već ne plaća ništa. Lako mu je nulu pomnožiti sa tri. Evo, ja ću preduhitriti sljedećeg beduina koji kaže da me plaća Milorad Dodik. Milorad Dodik mi je, baš prije izlaska ovog izdanja "Glasa", udeseterostručio platu. Ne mogu si priuštiti stan usred Trebinja, kao novinar BN-a i budući gradonačelnik Trebinja (šta je smiješno, i Toma Nikolić je predsjednik Srbije), Nebojša Vukanović, ali sad mogu da udeseterostručim vrijednost svih mojih nekretnina i kupim deset puta više dionica HEP-a nego što ih sad imam. Pa nek' crknu dušmani od muke! Eto im sad.

Privremeno ozdravljenje RAK-a

Žuta minuta žutog novinarstva u BiH, zakucala je na vrata. Nana je isprela dosta crne vune, valja crninu i obući. Lako je precijeniti sebe i potcijeniti druge, poželjeti moć i privilegije, a zanemariti odgovornost koju medijska i politička moć nosi. Kad te političar plaća, kad te tapšu po ramenu i zovu "prijatelju", "nado naša", "ljudino", "novinarska gromado", misliš da je cijeli svijet tvoja prčija, uključujući marsovski, neptunski i jupiterovski kanton. Zlatko Lagumdžija, sljedeći gubitnik svih izbora, u studiju federalne TV se osjećao kao kod svoje kuće. Bolje nego što se osjećao u Americi, dok je još bio neoženjen i pri svojoj pameti. Imao je, i još uvijek ima, svoju televiziju koju smo svi plaćali i još je neko vrijeme moramo plaćati. Ipak, sječa njegovih novinara je nastupila još prije njegovog pada. Bakir Hadžiomerović je "pao" po devet tačaka RAK-ove optužnice, onda kad RAK više nije imao izbora i morao konstatovati njegov nacional-socijaldemokratizam i medijsku reket-diktaturu. Duška Jurišić je otišla još prije, valjda zbog onih čudno skrojenih odijelaca u kojima je vodila one srbomrzne emisije. Damir Kaletović ode, ne znam više zašto. Postavili na Bakirovo mjesto onog malehanog Avdu Avdića, što jedva umače onom hodži iz Gluhe Bukovice. Valjda da ga tako malehanog mogu sa te pozicije i ventilatorom oduvati kad za to dođe vrijeme. Samo da još ne "otpušu" onu zgodnu novinarku što vodi federalni dnevnik. Kad već natjeram sebe da prebacim na FTV, pa se tako "naćeram" kojekakve budalaštine slušat', da bar imam šta vidjeti.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.