Znanje i ono drugo

Učio sam tu da je bolje biti pošten nego nepošten, da je bolje biti iskren nego neiskren, bolje biti velikodušan nego škrt, pametan nego glup, oštar nego tup... Sve je nekako išlo kako treba dok nisam sam počeo razmišljati o tome šta je dobro a šta zlo, šta je darežljivost a šta tvrdičluk, šta je pošteno a šta nepošteno. Na političkom nivou, recimo, bilo je svojevremeno jasno. Tito je bio dobar a svi koji se nisu slagali s njim, bili su loši. Hajle Selasije je, recimo, bio dobar. Maleni rab božji Veselin, mahao mu je zastavicom dok je prolazio mostarskim ulicama, s pratnjom ili bez nje. Ne sjećam se ni njega ni pratnje, zato što sam bio najmanji na svijetu, a ispred mene su stajali neki džinovi od deset godina, možda čak i više. Ja sam svejedno mahao, da udovoljim Titu. Nisam se pitao koliko su prijatelji druga Tita djece i pasa pojeli i koga je pojeo mrak, jer nisam znao da Tiletovi prijatelji jedu djecu i pse niti sam znao da Tiletove neprijatelje jede mrak. Da sam tako nastavio, preživio bih život u blaženom neznanju i učlanio se u neki od klubova poštovatelja svijetlog lika druga Tita i ostalog što uz njega ide. Nekako sam preživio Titovu biološku smrt, ali mi je smrt Jugoslavije teško pala. U većini zemlje sam postao stranac. Pogazio sam i davno datu riječ da ću po cijenu života čuvati bratstvo i jedinstvo, Jugoslaviju i ostale tvorevine koje su nas koštale previše da bih sad za njima žalio. Hm, evo, već sam zaboravio zašto sam ovo... Ah, da. Htio sam reći da sam puno čitao. Neka, polako, sjetiću se ja i zašto sam vam rekao da sam puno čitao. Samo čas...

Poruke i naravoučenija

E, da, sve te poruke su govorile da je bolje ono što je bolje a loše ono što je gore, ili puno gore od dobrog. Semantika zamagli stvari, ali znanje nekako razbistri um. Znam da su, recimo, u toj Siriji, aleviti ti koji kontrolišu vojsku pod vođstvom Bašara el Asada. Njih je puno manje nego sunita. Demokratija je, kao kažu, vladavina većine. To znači, logika mi kaže, da po demokratskim principima zapadnog tipa, suniti trebaju vladati Sirijom. Ipak, jedna druga stvar me odvlači od objektivnog razmišljanja. Ja sam, naime, hrišćanin. Nikakav, kako već pisah, ali hrišćanin. Pod vladavinom alevita i šiita, hrišćani i Jevreji opstaju, a pod vladavinom sunita, ostaju bez glava. O ritualnom dekapiranju popova, žderanju ljuske jetre i srca da i ne govorim. Ima na internetu, ako koga zanima, Bože mi oprosti. Pa si, ponesen pričom o demokratiji zapadnog tipa (vladavini većine) kažem kako sam naopak i neobjektivan. Ali, šta ću. Iako su ovi naši muslimani, moje komšije i prijatelji suniti, nekako se poistovjećujem s tim šiitima. Jer, hezbolah, ozbiljna šiitska ratnička formacija koja je jedina svojevremeno uspjela uzdrmati Izrael, šiitska je. A oni su saveznici alevita. Možda i zbog Irana osjećam naklonost? Iranci su potomci Parta, naroda koji je četiri puta otjerao Rimljane iz svoje domovine, današnjeg Irana. Sa manje ljudi i oružja od Rima, ali sa više srca i vještine od Rimljana. Kako god, izgleda da su se Američani nešto nameračili na te šiite. Pogazili bi taj Iran, samo da im se pruži prilika, kao onda Srbiju. Kao tog Bašara el Asada, nesrećnog. Baš sad je, eto, odlučio da koristi hemijsko oružje, kad ga hoće bombardovati. A, Bog i duša, bombardovaće ga, eto ćete vidit'. Nekako su im nedragi ti tolerantni šiiti, pa eto. Lakše im je sa netolerantnim sunitima. Lakše se kasnije obračunati sa netolerantnima nego sa tolerantnima. Zašto se lakše obračunati sa netolerantnima? Glupo pitanje koje si sam postavih... Pa, zato što su netolerantni.

Čuda na karti Bosne i svijeta

Nije meni Sirija otvorila oči, gledam ja već duže vrijeme oko sebe. I slušam. Nekako gledam kartu Bosne i svijeta, pa mi se čini da bi kroz Siriju lijepo išao jedan naftovod koji nije ruski. Ruski je onaj "Južni tok", onaj koji Srbiji i Srpskoj nikako ne mogu oprostiti. Pa si otjeram te čudne misli iz glave, čisto da me glava ne boli. Ili da mi ostane na ramenima, vrazi će ga znati. Pa me čudi kako nema nosača aviona spremnih da ponesu avione, u vodama oko Sirije i blizu Irana. Pa mi pade na pamet da Iran ima one rakete koje mogu pogoditi i nosač i avione. Nosač aviona, i pored toga što može nositi avione, pogođen ni samog sebe ne može nositi. A Iranci su šiiti, a šiiti imaju sve što imaju šiiti. Kako god, što bi rekao moj omiljeni novinar Nebojša Vukanović, kad nema više šta reći o onome o čemu malo zna a puno je rekao, kažem "vrijeme će pokazati...".

Čuda na karti mog svijeta

Vrijeme je da sklopim kartu Hercegovine, Bosne i svijeta, i vratim se u svoj, mostarski mikrokosmos. Kao i svi ljudi koji drže do sebe, imam svoju ćevabdžinicu, svog taksistu i svog konobara. Dobro je da imate svog konobara jer znate kad radi pa ga možete doći gnjaviti svojim prisustvom kad vam se prohtije. Moj drug konobar i ja sjedimo tako ponekad pred kafićem i jadamo se na svijet i okolinu. Kad čovjek često sjeda na isto mjesto, viđa iste ljude i sazna puno o njima. Recimo, ratnog profitera koji žuri na misu jer zna da je kriv i svaki se dan nastoji riješiti dionica u paklu, obveznica koje je stekao u ratu i poraću. Ocvalu tetu koja je u svoje vrijeme (vrijeme mladosti nas dvojice) bila toliko zgodna da je mnogo birala. Birala je toliko da niko nije bio dovoljno dobar za nju, birala je toliko da je na kraju ostala sama. Došlo je do toga da upućuje zavodljiv smiješak nama dvojici matorih i ofucanih čilagera, konobaru i meni, kao da je njoj 15 a nama 16 godina. A mi se nasmiješimo blesavo kao da nam je 13. Onda prođe lokalni dripac, dužan i Bogu i narodu, sa svojim kolima koja je kupio kad je prodao stan, sav važan i umišljen. Prođe kakav ulični ili čak gradski davež, pa tada uzmemo novine i pravimo se da čitamo dok ne prođe. Prođu i prosjaci. Moj drug ih plaši Hitlerom, iako mnogi nisu ni čuli za njega. Prođe i Albanac koji prodaje one keramičke noževe koji se ne oštre, njega zovemo "komercijalista". Prođu i još uvijek tek napola povarošeni ministri, kantonalni i državni, koračaju kao da su još na obroncima rodne grude. Kako god, čovjek koji ima oči i gleda, ima uši i sluša, zna sve. I više nego što mu treba.

Razlozi i motivi

Ovo vam pričam iz dva razloga. Da kažem kako nije sve kao što izgleda i da je sve jasnije kad se više o svemu zna. Znam, recimo, da moj profesor ne posjećuje kontejnere zato što mu je dosadno, već zato što nema šta jesti. Posjećuje ih u zoru jer ga je stid, neće da ga njegovi đaci vide. Zna da ustaju tek oko 11 ili 12, jer su mahom nezaposleni i nemaju kud ranije, ali neće da rizikuje. I to sam, pametan kakav jesam, zaključio. I, kad čovjek zna, teže mu je suditi. Teže mu je razlikovati dobro i loše, ma kako to paradoksalno zvučalo. Naučiti razlikovati tradiciju od primitivizma, voljeti prvo a ne voljeti drugo. Najteže je suditi siromašnima imanjem i znanjem, naročito ovim prvim. Zamislim se nad osudom ljudi koji žive u kućama obraslim mahovinom, sa musavom i neuhranjenom djecom koja strance gađaju kamenicama i nahuškavaju pse na njima čudne i nepoznate. Razumjeti ne znači voljeti, znači samo da je tada teže suditi. Slušam o muškarcima i mladićima koji odlaze u Siriju, da se tamo bore protiv alevita i šiita, rame uz rame sa drugim sunitima. Pogotovo jer tu, među pobunjenicima - sunitima, bude i Rusa, Ukrajinaca, Srba, Hrvata, svakakve druge bagre koja sa islamom ima veze koliko i ja sa sitnim vezom i paškom čipkom. Najlakše bi bilo pomisliti da se radi o indoktrinisanim muslimanima, fanaticima koji žude za smrću i odlaskom u dženet na Alahovom putu. Ali sve nešto mislim da nije baš tako jednostavno. Ako i ne znam sve o tome, znam puno. Ne sviđa mi se što znam, ali eto, ponešto i znam.

Hljeba preko smrti

Ne traži čovjek smrt u tuđoj zemlji, čak i ako je nađe. Hljeba čovjek traži. Bilo je u Bosni, a i u mojoj Hercegovini, onih koji su došli da ubiju ili umru za islam. Ni njihove zemlje ih nisu rado imale, ova ih je, gola, bosa, posna i pospana, jedva dočekala. Bilo je i ovdje obračuna između sunita i šiita, ali je to vješto zataškano. Ne dovoljno vješto, jer eto, i neznalica poput mene zna za to. Nosioci te ideologije su, čini se, zadužili vrh bosanske vlade. Toliko su ga zadužili da sad čovjek koji nosi tu ideologiju može slobodno da 43 minuta puca iz kalašnjikova po američkoj ambasadi, a da bošnjačka policija ne zna živa šta da mu radi. Jer, zaduživši "Bosnu" na lokalnom nivou, s pravom traže naplatu na globalnom. I o odlascima Bosanaca i Hercegovaca se ćuti, o njihovim pogibijama u Siriji se tek dozna. Ali, ne sazna se najvažnije. Ne traže, po mom skromnom mišljenju, svi ti ljudi u Siriji smrt za vjeru, niti dženet. Može mi neko pričati o tome, danima i godinama, ali ja ponešto znam pa me nije lako obrlatiti. Idu ljudi, idu zbog svoje gladne djece koja rastu u mahovinom obraslim kućama. Idu da zarade krvave mjesečne plate od nekoliko hiljada dolara, plate koje ovdje ni za godinu, kad bi radili (a nemaju gdje), ne bi mogli zaraditi. U konstalaciji stvari i u Bosni, gladnoj, goloj i bosoj, i još prkosnoj od sna, idu, ne da umru, nego da bi im očevi, majke, žene i djeca nekako mogli preživjeti. Dozvoljavam da nisam u pravu, ipak. Jer, neka se zna da ne znam sve. Kao što veselni Nebojša voli reći, vrijeme će pokazati.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.