Znam šta on hoće

To je neovisna radiotelevizijska organizacija koja djeluje u ime opće javnosti i za javnost. Treba da proizvodi program najvišeg kvaliteta namijenjen svim građanima "pod jednakim uvjetima". Ne smije biti politički, etnički ili religijski jednostran. Sve moguće grupe jednog društva treba da imaju mogućnost komuniciranja putem javnog servisa, opet pod jednakim uvjetima. Servis treba biti politički autonoman i poštivati visoko profesionalne standarde. Ukoliko ovo vrijedi za javne servise generalno, onda treba da vrijedi i za one u BiH, jer i ove servise kao i drugdje u svijetu financiraju građani i za razliku od privatnih medija njihov status je značajno drukčiji.

Javni RTV servis i standard dobrog ukusa

Ovim povodom bi bilo dobro prisjetiti se riječi prvog direktora BBC-ja, Džona Rita prilikom predstavljanja programa koji kaže: "Najvažnije je da se očuva visoko moralni ton, odnosno svako izbjegavanje vulgarnog i štetnog. Elektronski mediji treba da postavljaju standard dobrog ukusa, a ne da budu samo njegov posrednik. Onaj tko se hvali da daje ono što on misli da javnost želi često stvara lažnu i nerealnu potrebu za nižim standardima koje je on sada u stanju da zadovolji."

Standardi dobrog ukusa i stvaranje lažne slike potreba naroda su stalno na iskušenju u BiH, posebno kada su u pitanju emisije na javnim servisima. Prije neki dan se na FTV mogao pratiti školski primjer nedostatka dobrog ukusa i nedostatka visoko etičkog tona. Naime u emisiji Pošteno se mogao čuti i vidjeti način obraćanja koji ne samo da nije bezličan već je i omalovažavajući i suviše osoban. Tema emisije: Fašizacija bh. društva, a gosti: Zagorka Golubović, Nijaz Duraković, Mirko Banjac, Tomislav Išek i Vukota Govedarica.

Naime od pet gostiju dva su bili na meti urednice, a ostalima je kako držanjem tako i retorikom bila naklonjena. Imala je potrebu čak i da ih brani od napada nepodobnih gostiju obraćajući se riječima: "Nemojte gospodine, on vas uvlači u ovo". Iako je gost, gospodin Banjac sjedio odmah do voditeljice u emisiji je postao sasvim daleki "on" koji pravi neku zavjeru. Dobro, nije ništa novo da ljudi poput Banjca na kojega se odnosilo neugodna zamjenica prave smutnje u sarajevskim građanskim medijima, ali ipak za javni servis je to malo previše unošenja osobnog u jednu dijalošku emisiju.

U trenutku kada su se gosti konačno usuglasili oko nečega i konstatirali da su postigli zajednički minimum, urednica opet intervenira: "Pogrešno ste pročitali, znam šta se htjeli da postignete, Duraković nije htio izjednačiti Karadžića i ostale", na što Banjac pita: "Kako znate šta je htio reći?", a urednica sasvim odlučno zaključuje: "Zato što znam šta je htio reći". Dakle u emisiji su dobri gosti za koje znamo i kada ne kažu što su htjeli reći, a kada kažu onda nisu rekli to što su rekli, već ono što urednica smatra da je trebalo da se čuje.

Kada je kulminirala netrpeljivost prema opet istom gostu, postavljeno mu je uvijek efektno džoker-pitanje koje je trebalo da sugerira tko je zapravo gost: "Niste odgovorili gledaocima šta ste bili: četnik ili partizan?", na što slijedi odgovor: "Ni jedno!".

Banjac opet u jednom trenutku postaje "on", kada je trebalo braniti dobrog gosta: "Nemojte gospodine Išek, on vas uvlači u ovo da izbjegne odgovore na pitanja. Nemojte za vas se zna ko ste i šta ste." Eto, sada su gledaoci mogli saznati da je Banjac to što Išek zasigurno nije i obratno. Ali voditeljica je sugerirala i šta bi loš gost mogao biti.

Gospodin Išek u jednom trenutku postaje svjestan pogubne poruke emisije i na to reagira: "Ovo što se večeras čulo takav će odjek imati…" Slaže se s tim i Banjac, dodajući da se ovakvim načinom komuniciranja neće ništa postići i opet biva izvrgnut prijeziru. "Šta ste vi uradili?", kroz zastrašujući smijeh pitala ga je urednica, ali i sugerirala odgovor: Ništa! Na konstataciju da je napravio suradnju sa svim relevantnim institucijama voditeljica kroz nezadrživ smjeh konstatira: "Napravili suradnju?" Zaključujući da nema jedinstvenog udžbenika historije, nema valjano opisanog perioda '92-'95, uz "hajte molim vas", te konačno uz opasku da gost ne poštuje instituciju voditelja, baš kao da je voditeljica do tada pokazivala besprijekorno poštivanje gostiju, pa eto još na kraju je trebala malo i podučiti gosta ponašanju i valjanim oblicima komuniciranja.

Nedostatak elementarnih kodeksa

Dakle, gosti uredničini neistomišljenici u ovoj emisiji su javno predmet izrugivanja. Oni zaslužuju da budu samo nipodaštavajući on, a ukoliko on slučajno uspostavi, sasvim neočekivano, konsenzus sa gostom čija uloga je biti dobar, onda taj konsenzus brzom intervencijom treba poništiti. Zašto? Zato što nije u skladu sa stereotipom koji urednica ima u vezi sa onim gostima koji su pozvani ne sa ciljem uspostavljanja dijaloga o temi, već prezentiranja retrogradnih ideja koje u principu dolaze iz RS-a. Na kraju od ideje debate ne ostane ništa, barem ne kako je vide moderno koncipirana pluralna društva.

I što je ovdje značajno, osim nedostatka elementarnog kodeksa komuniciranja sa gostima? Značajno je napomenuti da mediji igraju veliku, pa i presudnu ulogu u prenošenju svjetonazora i ideologija, kao i da mediji nužno treba da "pružaju platforme za javne debate o tekućim problemima, da artikuliraju javno mnjenje koje iz tih debata proističe i da primoravaju državu da uzme u obzir ono što ljudi misle... Razni vidovi medija, uključujući i televiziju, pružaju mjesto za raspravu između različitih grupa u društvu i omogućavaju uspostavljanje prirodne suglasnosti u vezi sa pitanjima koja su važna za cijelu naciju."

A poruke dijaloških emisija federalnog javnog servisa onemogućavaju upravo to prirodno uspostavljanje konsenzusa oko bitnih pitanja u društvu.

 (Autorka je direktor Centra za kulturu dijaloga BiH)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.