Zna ona jako dobro ko je vlasnik lista

Sanja Vlaisavljević
Zna ona jako dobro ko je vlasnik lista

Nije nepoznato da je najefektniji udar na osobu koju treba diskreditirati onaj koji ili cilja na privatnost ili priziva rat. U posljednje vrijeme međumedijska netrpeljivost je očito eskalirala i u nju je sada uključeno mnogo više aktera, a ne samo dva-tri medija suprotstavljenih tabora. Tako se ovih dana zbog svoga članka na oštrom udaru jednih sarajevskih dnevnih novina našla i urednica "Glasa Srpske". U čemu je njen grijeh?

Poslije desetina najgorih napada na novinu koju uređuje napisala je žena tekst u kojem je hladne glave napravila neke zanimljive analogije. To je bio dovoljan razlog da se njeno prezime (kojim se inače često kalkulira: "dovoljno je samo biti Kusmuk") nađe kao predmet analize u sarajevskim medijima, njen cjelokupni angažman stavi pod neku čudesnu lupu, ali i da se čitateljstvo podsjeti na rat i na ratne tekstove vlasnika novine za koju dotična novinarka radi.

Ne treba puno pameti, a niti oštra pamćenja pa da se konstatira da su u ratu mnogi pisali, samo što danas pišu sasvim "slobodarski", a u ratu eto "režimski". A možda je to sve isto? I nije samo bitno tko je vlasnik novine za koju radi nego je još važniji argument što je njen suprug bio "ministar vera" u ratnome periodu. Dakle, kada te kritiziram zbog tvoje novine, onda ću dokazati da si loša i ekstremna zato što ti je muž u ratu bio ministar.

Privatno i javno? Ma koga još zanima razlika između toga. Kada kažem "ti" mislim na tvoje bližnje, a kada mislim na tvoje bližnje, onda te želim diskreditirati na najsuroviji način. I još bi neuk i nezainteresiran čovjek mogao prihvatiti kvalifikacije na račun gđe Kusmuk, da slučajno sadašnji vatreni zagovornici liberalnog novinarstva u Sarajevu i progona kriminaliziranih nacionalista na vlasti nisu upravo oni koji iz prve ruke "znaju o progonu Bošnjaka, ratnim zločinima nad Hrvatima i Bošnjacima", jer su upravo oni bili etablirani novinari, savjetnici, pa i šefovi kabineta u ratnom Predsjedništvu RS.

Ali nije ovo jedini primjer miješanja privatnog i javnog. Nedavno su najoštriji prigovori upućeni reis-ul-ulemi Ceriću jer je spomenuo kako je zamjenik visokog predstavnika oženjen Bosankom. I neću sada praviti analizu poruke ili implikacije koju je ovim povodom gospodin Cerić možda imao (mada se iz puke rečenice ne da nazrijeti nikakva, posebno ne šovinistička implikacija), ali tragikomično je, krajnje nedosljedno i neprincipijelno, da isti mediji koji su se obrušili na reisa zbog ovog "privatiziranja" u svojim tekstovima, svojim prilozima i emisijama neprestano, po već duboko uvriježenom običaju, spominju i "tabire li tabire" članove obitelji onih o kojima odluče posebno negativno govoriti. Ne ostaju tu pošteđeni niti mrtvi roditelji, niti roditelji tih roditelja, bivše i sadašnje žene i muževi, potomci i nasljednici. Sjetimo se samo onog neumjesnog dokazivanja preko brakorazvodne parnice da je sudac loš i korumpiran. Sjetimo se pisanja o supruzi vlasnika najčitanije novine. Sjetimo se pisanja o djeci političara, a sve sa ciljem denunciranja njihovog javnog angažmana.

Evo nedavno su predmetom javnih analiza opet bila djeca političara i javnih ličnosti, kako bi njihov javni rad bio ili obezvrijeđen ili pohvaljen. Pišu izvjesni političari u svoju obranu: "Duboko i teško ste nas povrijedili i uznemirili, prvo kao roditelje koji brinu za sigurno i mirno djetinjstvo svoje djece, a onda i kao javne ličnosti", a na to već u samom naslovu svoga odgovora urednik novine kojemu je namijenjena ova rečenica ističe: "Bijedno je što se zaklanjate iza svoje djece". A ne tako davno, negdje u augustu, isti ovaj urednik je cijeli svoj uvodnik iskoristio da privatizira svoju javnu poziciju opisujući svoje intimne dileme i razgovore sa suprugom o budućnosti i sigurnosti svoje djece, ne štedeći nas i samohvala na račun svoje moralnosti te ističući da dok je njega i sličnih njemu, dakle onih koji ukazuju na moralno zlo oko nas, ne treba brinuti za sigurnost nijednog djeteta. Eto tako kritika upućena drugome se već u narednom trenu pretvara u samohvalu, jer se olako zaboravi princip u ime kojeg se kritizira.

Isti ovaj novinar, dika našeg profesionalnog novinarstva, ne ustručava se niti prijetiti političarima, držeći u džepu njihove vlastite iskaze o svome privatnom životu: "Uostalom niste li vi gospodo (...) sami javnosti izlagali vaše porodice, uključujući i vašu djecu, kako na predizbornim mitinzima vaše stranke, tako i u medijima? (...) hoćete li da u narednom broju "Dana" objavimo fotografije koje ovo dokazuju?" Dalje u članku se niže još nekoliko naznaka o upućenosti u privatne stvari koje javnost ne bi trebalo da zna da bi se na kraju sve začinilo prijetnjom da će novinar, ukoliko se političar o kojem je riječ sam ne prisjeti svih svojih aferima i to ne kaže svom djetetu, to učiniti javnim, doduše, "pod uslovom da se složite da time neću povrijediti privatnost Vaše porodice i djeteta"! Složit ćete se da je u ovom slučaju posve nebitno kojeg je ideološkog opredjeljenja ovaj političar.

Nažalost, ima još mnogo primjera koji svjedoče o elementarnom nedostatku etike javnog komuniciranja i uvažavanja osnovnog postulata demokracije: razlikovanje privatnog i javnog. Kada se tome još pridodaju perfidne metode zastrašivanja u medijskom prostoru – ne ostaje nam puno nade.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana