Zlatni antimilošević sa srebrnom lentom

"Izdaja ili herojstvo, samo je pitanje datuma", rekao je moj najdraži starovjekovni engleski kardinal Rišelje. Tako bogme i biva i jeste. Vlasti se mijenjaju, barem kod nas, poput godišnjih doba. Odnosi ne, ali poimanje herojstva ili izdaje, da. Provjerena libijska revolucionalna hrabrost i spremnost za borbu protiv Gadafija, dokazana je onomad u nikad pokorenom Sarajevu, glavnom gradu Sarajlija i Bošnjaka van Sarajeva. Libijska ambasada pred koju su stale desetine odlučnih i hrabrih libijskih studenata kojima je Gadafi platio školanje, držala se hrabro, još hrabrije studenti koji su držali transparente upućene Onome Koji Im Je Platio Školarinu, Moameru el Gadafiju. "Sjaši, Moamere", tako bi išla sublimacija svih transparenata na tom višedesetinskom skupu. Isto tako hrabro se držao i libijski ambasador, kojem je platu davao isti Taj Koji Je Demonstrantima Platio Školanje. Zajedničko ambasadoru i protestantima je bilo to da ih je plaćao beduinski ratnik El Gadafi, kamilojahač i prijatelj prijatelja Bosne, Josipa Broza Tita i Stipe Mesića - Meskea. Kad je El Gadafi "bacio kašiku" iliti "frknuo u čabar", Onaj Koji Ih Je Plaćao prestao ih je plaćati i time su opet postali braća, sad braća koju nema ko da plaća. Vidjevši da je Gadafi propao, ambasador se stavio na raspolaganje novoj libijskoj vlasti, kakva god bila (američka i teroristička će biti, op. a.), da ga nastavi plaćati, ako ikako može.

Konvertibilna hrabrost

Takvi primjeri bezgranične hrabrosti nisu rijetki kod nas, na prostorima bivše nam države. Moj prijatelj Tvrtko Milović (saradnik najčitanijeg hercegovačkog portala, Poskoka), kojeg, usput budi rečeno, još uživo nisam sreo, napisao je sjajan tekst o civilnom društvu i vlasti. Civilno društvo je, po definiciji uvezenoj iz "zapadnog svijeta", oponent vlasti, njena noćna mora i vječni korektor. Međutim, civilno društvo u BiH nikad nije bilo daleko od vlasti, nikad daleko od Sarajeva. To što se smatralo "civilnim društvom" i hrabrom opozicijom, tradicionalno je bilo sklono ljevici i svjetski popularnom bošnjačkom nacionalizmu. I, naravno, socijaldemokratiji. Dolaskom socijaldemokrata i Bošnjaka Zlatka Lagumdžije na kakvu-takvu vlast, nastala je šizofrena situacija u kojoj takozvano "civilno društvo" više nema oslonca u osnovnoj ideji i namjeni. Nije nestalo kao magazin "60 minuta", samo je ostalo zabezeknuto otkrićem da su svi uglavnom otkrili da je i socijaldemokratija po bosanskom modelu, zapravo nacionalna! Čak je predvodi i predsjednik Bošnjačkog instituta, Zlatko L. Ipak, privid "civilnog" i "građanskog" stremljenja se mora zadržati. Srđanu Dizdareviću ili fra Marku Oršoliću ne preostaje ništa drugo osim da unutar "pobjednika" i "vlasti", u toj bošnjačkoj koaliciji Bošnjaka i Bošnjaka s nešto malo Hrvata, i dalje nastave tražiti elemente civilnog društva i prikazati ih kao dobru osnovu, dobar početak kojim bi se izbjegao kraj BiH. A i njihovih karijera, naravno. Ljevičarenje u kombinaciji s bošnjačkim nacionalizmom, u Sarajevu ne iziskuje nikakvu naročitu hrabrost, baš kao ni protestovanje ispred ambasade potučenog i uskoro i dotučenog Moamera el Gadafija.

Lazo, Vuk i učiteljica života

Istorijska distanca daje prostor i za nagađanje. Ako uzmemo u obzir da je čovjek mjera svih stvari (rečeno još prije hiljada godina) i da je istorija učiteljica života (potcijenjena i slabo plaćena prosvjetna radnica), možemo se pitati i "šta bi bilo kad bi bilo". Da car Lazar nije onako jurnuo s vojskom na stostruko jačeg, da se pokorio i primio tuđu vjeru i jezik, danas bismo, vjerovatno, svi bili muslimani. U nedostatku mitološke pozadine, narod nema za šta da se uhvati, proda i vjeru i ponos za koru hljeba i neuhranjeno magare. Nema tad misli o carstvu nebeskom koje je car Lazo izabrao umjesto vazalskog, ali ipak ugodnog i carskog života. U toj (ne dao Bog) istoriji, Vuk Branković bi bio najveći heroj zato što je prvi multikulturno i tolerantno pritrčao sultanu da mu haljine izljubi. Sjećanje na najvećeg koji izabire smrt, i dan danji je dovoljno jako da se Srbi odupru promjenama u vlastitom sopstvu, da hrabro otrpe najgore sjećajući se najboljih i najhrabrijih. A, pošto sam zločest kakav jesam, mislim da bi hrabrost bila i prihvatiti tuđu vjeru i jezik, zatrti svoj i način života vlastitog naroda i pristati da čitav narod služi tuđina. Strese se čovjek pri pomisli. Car Lazo je izabrao lakšu varijantu, čini mi se. I ugodniju za njega. Manje hrabrosti treba za smrt nego za tu drugu i drukčiju opciju. Uh... Ma, pustite mene, nama Hercegovcima svakakve budalaštine padnu na pamet. Previše mislimo o svačemu, pa nas vazda naopakima smatraju. I u toj zapadnoj Hercegovini ljudi su radije izabrali da se odupru komunizmu i ostanu kakvi jesu, makar ih tukli i zatvarali u Jugoslaviji, po bijelom svijetu raselili i u siromaštvu gole i bose držali. Manje je "hrabrosti" za to trebalo nego za ljubljenje skuta udbaških kožnih kaputa. Za grijeh nepotčinjavanja Titu i Partiji odgovarali su vlasti, za grijeh potčinjavanja odgovarali bi Bogu i svojim unucima. Nemojte misliti da sam ja hrabar zato što pišem šta pišem dok živim u Mostaru i svaki dan čekam ovozemaljsku kaznu. Ja znam kolika sam kukavica, neka mi niko ne kaže da nisam. Strah od Boga i istorije, učiteljice života, smrzava me kad pomislim da bi mi se puno više isplatilo da podržavam tuđi nacionalizam, poput Marka Vešovića i Gradimira Gojera. Evo, sad moram usred pisanije gornji dio trenerke obući, odmah me neka hladnoća prođe...

Antigadafijevski hrabar antimiloševićizam

Poseban soj hrabrih, gotovo "antigadafijevski" hrabrih, borci su protiv mrtvog Miloševića i Tuđmana, protiv unaprijed osuđenog Radovana Karadžića, i to u sredinama u kojima se smatraju krivim već kojih dvadesetak godina. Biti protiv Miloševića u Beogradu ranih devedesetih nije situacija o kojoj govorim, tu je stvarno trebalo biti hrabar. Govorim o antimiloševićevskoj hrabrosti koja se pokazuje i dan-danas, bez obzira na to što Slobo već odavno gleda travu odozdo a ne odozgo, baš kao i drugi od tri potpisnika Dejtonskog sporazuma, Franjo Tuđman. S tim što je samo jedan od tri doživio suđenje, nijedan osudu. Ali, kolektivna osuda pojedinih kolektiviteta je nadživjela i Franceka i Slobodana, živi u svakom "antifašističkom" diskursu glavnog grada Bošnjaka. Osuda Alije Izetbegovića se svodi uglavnom na "Imao je on i svojih grešaka", bez obzira na to što je nemilice žrtvovao i svoj vlastiti narod, gurao ga pred puške za ovo što sada imamo. A, ovo što sada imamo, mislim, nije vrijedno nijednog tada muslimanskog, sada bošnjačkog života. Ni života ijednog Srbina ili Hrvata, isto tako. Stotinu hiljada ljudi je "san o Bosni" strpao u podzemlje, milione razbacao širom svijeta i ranio još nerođene generacije, pripremio gradove na paklene noći u kojima se sa strahom očekuju neredi povodom najobičnijih fudbalskih mečeva. Doduše, omogućio je brojnim svjetskim pijandurama i drugim niškoristima da ovdje zarade milione i izgrade si diplomatske karijere. Dobro, neću duše griješiti i mnogi domaći su zaradili na ratu. I oni sebe, eto, smatraju posebno hrabrim, među zaraćenim narodima su proveli čitav mandat, u "zoni visokog rizika". Ti jarca, platih (ne svojim parama) let od Sarajeva do Ljubljane nekih 400 evra. Za te pare sam mirne duše mogao iz neke druge zemlje, u blizini, da skoknem do Australije i nazad. Objašnjenje za toliku cijenu je bilo "Znate, BiH je zemlja visokog rizika. Mjere sigurnosti koštaju. Terorizam, znate...". A jedina opasnost koju sam vidio bio je avion "Bosnia erlajnsa", skalamerija s krilom prepunim zarđalih zakovica. Trebali su mi za neviđenu hrabrost dati "Orden Srebrnog Letaća Bosnia erlajnsom". Mile Stojić, sarajevski pjesnik, antimiloševićevac i antituđmanovac po zanimanju, ljubitelj alkohola i bošnjačkog nacionalizma, čak je napisao infantilnu zbirku pjesama pod nazivom "Među zavađenim narodima". I, valjda zbog hrabrosti bivstvovanja "među zavađenim narodima", u Zagrebu mu daju nagradu "Goranov vijenac". Vjerovatno je hrabrost primiti prestižnu književnu nagradu za tako književno i estetski nerelevantan zapis...

Hrabri današnjice

Hrabrost antituđmanizma i antimiloševićizma srećemo i danas, kad se uz sve što se većinskom nacionalizmu u BiH ne sviđa, dodaju primjese Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana. Navijanje za reprezentaciju Srbije ili Hrvatske u fudbalu, ima primjese srpskog ili hrvatskog nacionalizma, dva nacionalizma protiv kojih se, po čaršijskoj SDP-ovskoj i SDA definiciji, svi moramo boriti. Zašto? Prvo logično objašnjenje koje čovjeku pada na um je to da su Francek i Slobo, baš poput srpskih i hrvatskih nacionalista, navijali za Srbiju ili Hrvatsku. Protiv ispoljavanja nacionalnih osjećanja, osim ako su bošnjačka, takođe se treba boriti. To je, kako kažu, nacionalizam. Zašto? Jer su takva imali i Tuđman i Milošević, valjda. Radi se o nastavku borbe čija je prva žrtva bio srpski svat Nikola Gardović, ubijen zbog nošenja srpske zastave. Da, one iste koju Srbi u Mostaru danas nose na kolima kad se svadba pravi... Znate, moj Mostar nije toliko tolerantan kao Sarajevo, tamo takvo nešto, provjereno, završava smrću a zatim i opštim krvoprolićem.

Ako ih ne možeš pobijediti, pridruži im se

Pa šta učiniti? Generacije su već toliko zatrovane koštanim prahom s televizije i dokumentarističkom naučno-popularnom krvlju ispolijevane, da više ni zajednička fudbalska liga nije moguća. Zajednička vojska je teška smijurija, ako opet zarati - biće opremljenih i naoružanih za jako brze i efikasne masakre. Zajednička ekonomija se preklapa uglavnom u sivim i crnim zonama, u prodaji droge, ljudi i oružja. Policija radi koliko može i šta može, ako izuzmemo činjenicu da ne radi ono što neće. Pijandure i nesposobnjakovići još donose američku slobodu u nearapsku i beznaftnu jugoistočnu Evropu. Ja mislim, eto, da se uzaludno boriti protiv kolektivnog ludila i borbe protiv fizički i politički mrtvih ostataka s kraja 20. vijeka. A zašto se, ipak, istom onda ne pridružiti? Eto, ja predlažem da se počnu dijeliti odlikovanja za hrabrost, za borbu protiv Tuđmana i Miloševića. Recimo, Zlatni antimilošević sa srebrnom lentom. Ili antituđman sa zlatnom zvijezdom. Jer, borba protiv ova dva poodavno mrtva opasnika, zavređuje nagradu za pokazanu hrabrost.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.