Život u klaustrofobiji

O mnogo čemu je govorio, ali je rekao i nešto što ima veze sa temom kojom se bavim: dijalog, otvorenost i zatvorenost za prihvaćanje drugih i drugačijih od nas, ali spomenuo je i reagiranja u gradu na Miljacki tim povodom. "Ja sam samo stvari pokušao staviti na svoje mjesto, a dočekan sam na nož. Poslije tri mjeseca sam od tih istih ljudi hvaljen." A navodi dalje da je najviše hvaljen kada je odlazio sa pozicije direktora drame. Spomenuo je čovjek upravo ono mjesto koje se doima kao najbolnije u Sarajevu. Zašto svaki pokušaj izlaska iz glavnog, dobro uhodanog kolosijeka izaziva "dočekivanje na nož"? Reći da su Banja Luka, Brčko ili Jajce gradovi podjednako "moji" izazivalo je i izaziva jedan oblik netrpeljivosti koji se ne može racionalno objasniti. Reći afirmativno o gradu na Vrbasu ili spomenuti vrijedne, talentirane mlade ljude sa Pala znači ravno potpisivanju pakta sa optuženima za ratne zločine. Zašto je to tako? Čini se da je i na ovo pitanje dao odgovor gorostasni Pejaković: "Katkad moramo da razmislimo o tome da ima mladih ljudi koji s Vratnika nisu došli u centar Sarajeva, a kamoli da su otišli u neki drugi grad". Kao da čovjek opisa pogled novinara koji sjede isključivo na jednom mjestu i vide sve što drugi ne vide. Vide samo razloge za prigovor i za sve samo loše što se nadvija nad njihov pogled. A da li je to baš sve tako? Da li recimo mladi ipak ponekad odu iz Sarajeva na Pale i obratno. Odu, naravno da odu, ali to nije dovoljno ubojita informacija kao druge koje potiču međuetničku netrpeljivost. Bili su mladi na Palama i družili se sa svojim vršnjacima iz tamošnje Gimnazije, imali izlet, ali tu nema jezika mržnje i to nije nikakva vijest, a i trebalo je otići na Pale i zabilježiti taj događaj. Ali ako bolje pogledamo ovo je usamljen primjer, jer tko čita ili gleda slobodarske medije, zaista ne samo da nema želju već ima i strah otići dalje od svog sokaka. A svaki prigovor da je takav medijski prikaz neprimjeren postaje predmet najoštrijih napada, a nerijetko i potpune ekskomunikacije. Da li je taj zahtjev atak na slobodno novinarstvo? Možda na izvjestan način i jeste. Ali ako obratimo pažnju na Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima iz 1966. godine možemo pročitati i sljedeće: "Niko ne može biti uznemiravan zbog svog mišljenja". A svaki pokušaj mišljenja oslobođen direktnog upliva slobodarskih medija proizvodi najdrastičnije uznemiravanje ličnosti, a ponekad i članova obitelji. Da bi pokazali koliko loše mislite uzori novinarstva koji se vole i pohvaliti (nažalost) tom svojom osobinom, iznose u javnost i sasvim privatne segmente vašeg života koji nemaju ama baš nikakve veze sa vašim javno rečenim stavovima. Nisu tu u pitanju generacije koje su "izrasle otrovane" već generacije koje truju sada i ovdje. Još je nešto veoma važno napomenuti kada se govori o Paktu, član 19 koji ipak bezuvjetnu slobodu govora sužava sa odgovornostima koje su ispit za svako demokratsko društvo, a koji kaže da će "Zakonom biti zabranjeno svako zagovaranje nacionalne, rasne ili vjerske mržnje koje predstavlja podsticanje na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje." Kako objasniti stalno opisivanje svih pojava u "manjem entitetu" retrogradnim, kako objasniti suštinski nedostatak volje da se čak i humane geste kao što je dolazak mladih iz Srbije da se poklone žrtvama genocida u Srebrenici minimizira, a ukoliko se pozovu u neku dijalošku emisiju onda se pitanja koncipiraju tako da predstave bh. javnosti samo i isključivo sve oblike nacionalizma u Srbiji. Što se postiže tom propagandom? Ne nikako pomirenje i tolerancija, uvažavanje drugoga ili "zaštita nacionalne bezbjednosti, javnog poretka, javnog zdravlja ili morala" (član 19) Zašto? Zato što zaštita nacionalne bezbjednosti podrazumijeva malo širi pojam od čaršije, ali čak i ako se zadržimo na čaršiji stalnim ponavljanjem da je netko loš postaje sasvim nesigurno za njega i u čaršiji. Zato što javni moral podrazumijeva malo više od našeg viđenja morala i odnosi se na sve građane ove zemlje. Ako se sugerira recimo Srbima da bi trebali da daju svoj moralni maksimum kako bi vratili povjerenje tamo gdje su činjeni najveći zločini, onda se ni na koji način ne bi smjelo ismijavati srpske žrtve logora, čak i pod pretpostavkom da su najproduženija ruka neke politike. Samo licitiranje sa njihovim tragičnim iskustvom ne daje lekciju zaštite javnog morala, posebno ne mladim ljudima koji uče iz priča starijih.

Jer kako reče Pejaković: "Takve će generacije izrasti otrovane primitivizmom, zatvorenošću, a neki tamo klinci, će zahvaljujući naravno drugačijoj politici i drugačijem odnosu, obilaziti svijet i taj bivši prostor, družiti se, upoznavati, pjevati bez ikakvog kompleksa." Da li je ovo slika budućih generacija kreirana ne političkom voljom, već voljom medija koji ne otvaraju prostor za toleranciju i uvažavanja i koji među svojim kolegama u RS vide samo negativne likove iz ratne prošlosti? Da li je netko bio u kabinetu ovoga ili onoga političara, pitanje je sad? Ali to pitanje principijelno može i treba biti postavljeno za sve novinare i neovisne intelektualce, a ne samo neke. Osporavati nečiji angažman u ratnom periodu, a drugi veličati, iako dolazi iz istog entiteta i još pri tome angažirati te hvaljene ljude kao uzorite neovisne intelektualce ne samo da je neprincipijelno i licemjerno, nego čak izaziva i konfuziju u glavama onih dobrih ljudi koji ovise o medijskoj informiranosti. Koji lažni patriotizam ili kako kaže Pejaković: "Ne naprđuje se o lažnom patriotizmu, pogotovo ne kada si već sve dresove u životu promijenio i obukao dres patriotizma." Kako vjerovati u utemeljenost bilo kojeg prigovora ili kritike ukoliko isto istim napadamo ili isključujemo? Kako vjerovati u dosljednost i principijelnost ukoliko pozivamo u pomoć one koji su vrijeđani na najbestidniji način? Kako vjerovati da je bilo loše raditi u sazivima ratnih vlada RS kada upravo ti ljudi pokazuju na federalnim medijima što znači imati "kritičko mišljenje"? Što znači elementarni nedostatak tolerancije i stvaranje klaustrofobične atmosfere u kojoj će posebno mladi "misliti kako će nas tamo neko napasti, bljuvati, pljuvati"? Znači neprincipijelnost i zagovaranje za vrijednosti koje su kilometrima udaljeni od pretpostavki liberalnih demokracija koje počivaju na toleranciji koja se gradi putem prava i medija. Akcent je na medijima koji utječu na razvijanje "civilnosti ponašanja", a koja se prije svega ogleda u uviđavnosti jednih prema drugima.

 (Autorka je direktor Centra za kulturu dijaloga)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.