Život na oba koljena

Demokratija je tu jer do sada nisu izmislili ništa bolje. Dvije budale su tu dvaput pametnije od pametna čovjeka. Dakle, demokratija nije vladavina pametnih. Doduše, i ne postoji državno uređenje u kojem postoji formalna vladavina pametnih. Iako, oni koji vladaju uvijek misle da su pametni. I oni koji vladaju silom i tragovi im smrde nečovještvom, i oni misle da je pametno to što rade. Kod nas, u BiH, na vlasti su oni kojima niko ne vjeruje da su pametni, pa im je određen tutor i dadilja u vidu visokog predstavnika. Dadilja je često nesposobna, nekada voli popiti, uvijek voli pojesti i često ne zna šta radi. Osnovna funkcija OHR-a kao dadilje nevaljaloj djeci nije da ih nahrani, obuje i obuče, tu je samo da pazi da se ne potuku.

Dadilja i zločesta djeca

U nedostatku mogućnosti za tuču, djeca psuju i pjene, optužuju jedni druge. Sjećaju se vremena kad matere nije bilo tu i kad su se tukli. Tuča je bila okrutna i surova, doduše ne kao ona prošla od 1942. do 1945. Otprilike je isto trajala, ali nije bilo nikoga da djecu opet silom pomiri i primiri te ponovo počne gurati probleme pod tepih, da im se nađu za sljedeći rat. Najbrojnija i najmalobrojnija djeca, Bošnjaci i Hrvati, strpana su u veću sobu, u Federaciju BiH. Djeca srednja po brojnosti, Srbi, dobili su svoju sobu. Formalno, svi su ravnopravni u cijelom stanu. Nisu, ali tako se kaže. Dadilja, OHR, već odavno ne može nikome ništa, takvo je stanje u balkanskom stančiću. Može dadilja da se stavi na stranu jedne grupe djece, pošto sva djeca hoće nešto drugo. Jedni stalno plaču i vuku dadilju za skute, drugi se pitaju gdje je njihov dio velike sobe, treći prijete da će se zabarikadirati u svoju sobu i ignorisati ostatak stana ako im se nastavi ovako suditi, prozivati i psovati. Matere nema da dadne pare, djeca ištu po komšiluku, kleče pred vratima bogatijih, zajme pare da prežive još koji dan.

Nema mira zbog Ilira

Neurotična postavka međunacionalnih i ljudskih odnosa je postala jedna od stvari koje se, za razliku od problema starih 20 godina, više i ne ubrajaju u probleme društva, toliko smo se svi saživjeli s njima. Jer, nakon 20 godina nenormalnosti, šizofreni odnosi i promišljanja više nisu ništa čudno. Anamneza bolesti se proteže u period prije nastanka BiH, čak i vremena dadilje Josipa Broza, doseže čak period između i prije dva svjetska rata, nikakvo čudo ne bi bilo da ni naši preci, Sloveni i Iliri, ne budu čisti u ovom ludačkom satarašu koji su nam spremale brojne dadilje i maćehe, brojni okupatori i ništa manje brojni domaći izdajnici. Najzanimljivije bi bilo kad bi se dadilje gložile i tukle, tada smo postajali dio globalnog svijeta. Tada bi to naše postajalo svjetsko. Bili bismo dio, ni manje ni više, nego pravog - pravcatog svjetskog rata. I poslije smo mogli pričati, poslije milion-dva mrtvih i obogaljenih za svjetske interese i zdjelu posne pure, kako ne bi mogli da pobijede da nije bilo nas.

Dala bi mater, ali nema...

Narod nije dijete. I nije jedno dijete. Narod je višeslojan i višeznačan, star je koliko ima kolektivnog sjećanja, a ponovo se rađa svaki dan kad se u njemu rodi dijete. Majka Jugoslavija je umrla na tako smiješan i bolan način da je se rijetko i sjećaju. Otkrilo se da je dječje probleme gurala pod tepih i stvorila plodno tlo za dječju svađu i krvavu tuču koja je samo u dijelu zgrade zvanom BiH, imala kao rezultat preko sto hiljada mrtvih i milione raseljenih, mjesto za život devastirano i popaljeno. U skučenom mjestu stanovanja nastaju novi ljudi, ljudi koji pamte rat i oni novi, kojima o ratu pričaju. Potpuna izolacija u stanu, postala je sad djelimična - bar formalno. Iz stana se sad može izaći bez odobrenja dadilje, na primjer. Bez viza. Kažu, dobro je to za mlade, da malo vide svijeta. A djeca ne izlaze, a i što bi? Para za neki provod nemaju, nemaju ni za kartu do Brisela, da odu na kafu - kako su im govorili dok su ih još držali zatvorene u sobi i tješili bezviznim režimom i mogućnošću izlaska iz skučenog i brdovitog stana.

Bombardovanje agresorskog izotopa

Mikrokosmosi i bakterijski sistemi koji su se razvili u zatvorenom i skučenom ekosistemu zvanom BiH, interesantni su poput endemičnih stvorenja Madagaskara. Uz redovno bombardovanje dnevnopolitičkim informacijama i interpretacijama ratnih dana, nastali su jako zanimljivi životni oblici. Najveći grad, Sarajevo, nasađen među bosanskim planinama, prevelik za kasabu, a premalen i mentalno preuzak za kakav evropski grad, pretrpio je najveće bombardovanje. Ne samo ratno, već i bombardovanje ratnim i poratnim izotopima. U početku je izgovor za izlaganje radijaciji bilo ozdravljenje na cijeloj teritoriji BiH. A sada se taj bosanski organizam, onako ozračen, nastoji osoviti na noge i nastaviti dalje, uprkos nezavršenom bolničkom tretmanu. Poluslijep i napola gluv za sve oko sebe, pacijent je uvijek spreman da se požali na naopak tretman, na cijeli svijet koji je protiv njega i na nanesenu mu nepravdu. I, govori da je obolio u ratu. Infuzija mu je potrebna, sam ne može preživjeti, iz ostatka zemlje i spolja. Dijelovi Sarajeva u kojima se naveliko proizvodilo, radilo, pretvoreni su u stambene zone. Stanovništvo, krv svakog grada, skoro potpuno je promijenjeno, čime se moglo i stiglo. A dijagnozu, na pojedinačnom i kolektivnom nivou, malo ko je spreman da prihvati.

Kriv što je živ

Stvari kao kateter, u bolesti postanu normalne. To se desi kad čovjek ne kontroliše mokrenje. Naravno, niko ne priča okolo kako ne zna kad piša, ali čovjek koji ima taj problem, mora znati kako se nositi s njim. I, naravno, barem doktoru reći da ga ima. Ne kateter, problem. Kateter bi doktor otkrio pri pregledu. Pacijent nerijetko optuži doktora za pogrešnu dijagnozu, bolnicu za loš tretman, porodicu za nebrigu o njemu, komšije za neuvažavanje njegove bolesti. Tada i bolest napreduje, hrani se sama sobom kao stozuba i storepa životinja koja jača i raste hraneći se sopstvenim mesom. Tada nenormalno postaje normalno, bolest postaje zamjena za zdravlje a čovjek čak počne misliti da je potpuno zdrav, a da ostatku svijeta treba promjena koja će cijelom tom bolesnom i neuviđavnom svijetu omogućiti da ga pravilno razumije i tretira.

Zdravi krivac alternativac

Onomadne je čovjek, "alternativac", "fina gradska raja", poštovalac genijalnog Džonija Štulića, momak s dugom kosom i kratkim pogledima, zaključio da je svijet oko njega bolestan. Urotio se s nešto manje modernim tipovima dugih brada i kratkih nogavica, zbavio štogod eksploziva i postavio kod ulaza u bugojansku policijsku stanicu. Jer, po njegovom mišljenju, društvo je bolesno. Ne znam sad sigurno je li roker htio društvo ubiti, raniti ili mu samo pokazati da je bolesno, ali rezultat je jedan mrtav policajac, teško ranjena policajka koja se još nije oporavila i nekoliko lakše ranjenih. Roker i ekipa na sudu izjavljuju da ne priznaju sud koji ih je priveo i sudi im, jer, društvo je bolesno. Dijagnoza je, iz zvjezdane daljine, tačna. Pri dubljem posmatranju simbioze rokera i fanatičnog tima koji je postavio eksploziv, roker i mineri - amateri su savršen uzorak tog bolesnog društva.

Odlikaši, ali "naši"

Bolesno društvo i zajednica su kao rat. Tu je najbolji spreman učiniti ono što bi u miru i u zdravim društvima samo psihički bolesnom palo na um. Dvojica mladića, odličnih učenika, nedavno su ispisali uvredljive grafite na pravoslavnoj crkvi u Sarajevu. Išarali su vjerski objekat "agresora". Zašto? Iz mržnje? Ne, nikako. Odlični učenici i djeca za uzor obično ne mrze, roditelji ih tome ne uče kod kuće. Ne ide to sa odličnim uspjehom i primjernim vladanjem u gimnaziji. Da je neko od onih mojih propaliteta iz mašinske, od onih koji su sa mnom išli u srednju školu, pa hajde - de. Ali ovako... Ali, nastojali su se uklopiti u društvo, biti "in". Htjeli su, kako su rekli policiji, da učine nešto što će zadiviti njihove vršnjake i podići im rejting u društvu. Dvadesetogodišnja škola mržnje u kojoj se stalno priča o suživotu i toleranciji, stvorila je društvo slično ratnom, društvo u kojem se ljubav prema naciji i domovini ispoljava mržnjom prema drugom i drugačijem, prema narodu kojeg u Sarajevu ima koliko i bakra u zemlji. Učinili su to da bi bili "neko" i "nešto" u svom društvu. Kakvom društvu? Da, pogađate, bolesnom. Znakovi bolesti su sve očigledniji okolini, pacijent još uvijek negira. Najstariji objekat u Sarajevu, spomenik kulture, pravoslavnu bogomolju, danonoćno čuva policija. U gradu koji sebe smatra najtolerantnijim, najmultikulturalnijim, najotvorenijim u zemlji. Šta zemlji!? U cijelom svijetu, od južnog do sjevernog šarafa na globusu! U zajednicama koje u Sarajevu smatraju bolesnim, u Mostaru, Banjaluci, Trebinju, vjerske objekte ne mora čuvati policija. Stoje, onako nebranjeni i nečuvani, na milost i nemilost tih koje u Sarajevu proglašavaju bolesnim. Pri dolasku u Sarajevo, iz Mostara, Banjaluke ili Trebinja, treba kleknuti na koljena i priznati bolest. Treba se izviniti u svoje ime, ime svog naroda, predaka i rodnog kraja. Ako može, potpisati izvinjenje. Pri tom nipošto ne spominjati svoje mrtve, nevažni su. Tek tada, kad prođete katarzu, Sarajevo će raširiti svoje ruke i prihvatiti vas. Pružiće vam i ruku, povesti vas u Evropu i bolji život. A onda će svi koji ne žive u Sarajevu krenuti za Sarajevom, na izubijanim koljenima, prema ozdravljenju.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.