Život je maskenbal

"To je jako čudno, ovaj svijet će prihvatiti Laž obučenu u odjeću Istine ali neće prihvatiti golu Istinu".

                                                                    Istina

Institut za javno zdravstvo Republike Srpske potvrdio je da se ovih dana javilo skoro 20 pacijenata kod kojih je dijagnostikovana groznica Zapadnog Nila. Simptomi groznice zapadnog Nila javljaju se tri do 14 dana poslije uboda zaraženog komarca, a nekoliko procenata onih čiji je imuni sistem oslabljen obolijeva od upale mozga.

Nekako upravo sa groznicom Zapadnog Nila krenula je i prava predizborna groznica u RS, ništa manje opasna po mentalno zdravlje svakog pojedinca.

Predizborna groznica 

Iako je odavno jasno da će ova kampanja biti mnogo prljava, jer će oni na vlasti učiniti sve da tamo i ostanu, a oni u opoziciji neće birati sredstva da nakon osam godina strogog posta ovladaju državnom blagajnom, posljedice koje će ostaviti na glasače biće ništa manje opasne od meningitisa koji raznose zaraženi komarci.

Već sada je jasno da će u toj predizbornoj igri u kojoj je ostalo premalo vremena za sudsko utvrđivanje istine, kleveta biti osnovno oruđe političke borbe.

Jer kako drugačije posmatrati potez poslanika koji u javnost izađe sa vješto smišljenim pitanjem upućenim resornom ministru: Da li je tačno da je predsjednik RS suvlasnik firme u Rusiji, nego kao pokvareni spin. Posve je logično da onaj ko ima takav podatak mora za to da ponudi dokaz, dokument, vjerodostojan papir o vlasništvu firme o kojoj govori, a kada iskaz upakuje u poslaničko pitanje onda manipulaciju i laž pušta kao crva u javno mnjenje da o njoj raspreda i posije sumnju.

Svako normalan koji taj rat posmatra sa pristojne distance, ne pripadajući nijednom od timova, ni timu napada, ni timu odbrane, a ni tim plaćenih medijskih savjetnika, složiće se da je u najmanju ruku neozbiljno postaviti pitanje - insinuaciju, a istog časa je ne potkrijepiti čvrstim dokazima. Upravo to osnov je da se izvan svake razumne sumnje ovdje radi o predizbornom triku, laži i manipulaciji glasačima.

Isto bi bilo kada bi recimo ministru turizma poslanik SNSD-a postavio pitanje: Da li je tačno da se 20. juna u hotelu na Babinom kuku u Dubrovniku Vukota Govedarica sastao sa Bakirom Izetbegovićem i dogovorio o reviziji Dejtona, recimo?

Ali to se neće ni desiti, jer poslanik SNSD-a će se baviti Petrovdanskom osnivačkom skupštinom SDS-a iz 1990. na kojoj je Alija Izetbegović rekao kako je dobro što su i Srbi, mada posljednji, osnovali svoju stranku. Ta Alijina izjava od prije 24 godine trebalo bi da bude dokaz "probosanske" politike ljutog političkog protivnika. Ima li ko vaser vagu?

Više je nego jasno da će u društvu, u kojem je godinama jedina oblast koja se regeneriše politika, posljedice predizborne groznice, ma kakav bude ishod samih izbora, ostaviti trajan ožiljak u međusobnim odnosima i sistemu moralnih vrijednosti.

Na našu žalost, jedina polemika koja ovdje može da se dogodi jeste politička polemika, koja u predizborno vrijeme prerasta u politički boj svim oruđima. Naravno da veliku odgovornost za to snose mediji, ali i jalovi intelektualci koji društvo posmatraju sa pristojne distance, spremni da se bezbojno oglase u stvarnosti tek kada se pred njih postavi pristojan novčani izazov.

Jer ako je kritika jednog društva osnovni postulat njegovog napredovanja, detektovanja, demistifikovanja i otklanjanja loših stvari, nije li upravo licemjerstvo i distanca intelektualaca (koji su se sveli na okrugle stolove i promovisanje sebi sličnih mediokriteta) dovelo do toga da živimo u sistemu u kojem se sve moralne vrijednosti urušavaju. A estradni patriotizam, kako i sve druge estradne pojave, dobro plaća.

U društvu u kojem svaka laž prolazi i uzima se zdravo za gotovo, jer se o njoj ne polemiše. A zašto bi kada svaka polemika otvara prostor za utvrđivanje istine. A kome ta istina treba? Posebno kome istina treba u predizbornom ljetu?

Nije da ne znam o čemu pišem. Ovo je jedan svjež primjer kako se laž spinuje i dobija pravo građanstva. Nedavno se na onlajn izdanju jednih dnevnih novina ispod kolumne Nenada Kecmanovića pojavio anonimni komentar: "Što ne kažeš da imaš firmu u Parizu na čiji račun ti je Davidović prebacio dva miliona maraka sa RTRS-a".

Nakon intervencije Kecmanovića komentar je uklonjen. Nekoliko dana poslije, kolega (koji o tom nije imao pojma) rekao mi je da žute novine bliske opoziciji pripremaju tekst, novu verziju iste priče, ali sa izmijenjenim likovima. Iz te verzije "ispao" je Kecmanović, vlasnik firme u Parizu je Davidović, a pare preko iste "pere" Slobodan Stanković.

Ovo je svjedočenje, autentičan primjer o manipulaciji lažima, u kojem se likovi mijenjaju po potrebi, ali ne i mete. Samo jedan primjer u kojem je žrtva istina, metod kompromitacija, a cilj potpuna eliminacija.

U toj i takvoj opštoj histeriji i kriminalizaciji svega i svakoga malo ko može ostati čist. A sve je lako odgonetnuti: visina plate, precizno utvrđivanje imovine, onda sabereš, oduzmeš, podijeliš i eto. 

Ali koga zanima istina? Ispred i iza svake Laži, koja je kao u narodnoj priči u ukradenoj haljini Istine stigla u grad, krije se ako ne politički, ono sasvim sigurno nečiji mali ili malo veći lični interes.

Nisu ovo jedini primjeri koji pokazuju da uvijek postoji način za kompromitaciju, ako ne lažima, onda sve zavisi iz ugla iz kojeg se posmatraju stvari, ljudi i događaji.

Slikovit primjer za to je ovih predizbornih mjeseci u RS aktuelizovani ratni angažman pojedinaca kao dokaz njihovog patriotizma.

Priča oko ratnog staža i ko je gdje bio tih godina "zakotrljala" se kada je opozicija u Skupštini RS započela prozivanje članova SNSD-a da nisu bili u Vojsci RS. Te optužbe vladajući SNSD je odbacio i otišao korak dalje zatraživši da budu objavljeni podaci o učešću u VRS svih narodnih poslanika. SDS je uzvratio munjevito: SDS to podržava, ali traži da bude objavljen ratni staž predsjednika SNSD-a Milorada Dodika, prije svih.

Ovih dana spisak narodnih poslanika pripadnika VRS u ratu je završen, a istovremeno u procesu krojenja izbornih lista unutar SDS-a problematizovan je ratni politički angažman poslanika prvog skupštinskog saziva kao balast stranci koja na izbore izlazi umivenog lica. Iza svega toga krije se interes mladih stranačkih lavova koji željni vlasti neće dozvoliti da se fotelje na koje jurišaju godinama tek tako razjagme.

Tako smo došli u najmanju ruku u veoma čudnu situaciju u kojoj je pohvalno biti vojnik u ratu, a poslanik Skupštine koja je utemeljila Republiku Srpsku neoprostiv grijeh. I sve to u  Skupštini koja bez odluka poslanika prvog saziva ne bi ni postojala, kao što ne bi postojala ni RS. I sve to u ime patriotizma iza kojeg se vješto krije bitka za fotelje, što između vlasti i opozicije, što unutar samih stranaka. A nož koji dolazi s leđa uvijek je najopasniji.

Priča o Hamletu

Stara mudrost govori da kada ne znaš šta da učiniš pitaj dijete i ono će ti nepogrešivo okriti suštinu i pokazati put. Odgovor vam dajem na razmišljanje:

"Nešto je trulo u državi Danskoj", riječi su najslavnijeg danskog princa Hamleta, glavnog junaka istoimene drame engleskog pisca Viljema Šekspira.

Ove riječi je mladi čovjek izgovorio u najgoroj agoniji, kada je uočio zlodjela svog očuha i strica koji je, usmrtivši njegovog oca, sjeo na danski presto i oženio kraljicu, Hamletovu majku.

Hamlet postaje opsjednut idejom o osveti i ne smiruje se dok konačno ne uništi svog očuha, ostavljajući pri tom i mnoge žrtve za sobom. Na kraju i sam princ umire.

Priča o Hamletu je poznata, ali, ipak, ko je bio Hamlet zapravo? Je li on bio samo običan mlad čovjek, impulsivan, željan osvete i krvi? Da li je Hamlet bio lud ili siguran u svoje postupke? Ostavimo ova pitanja teorijama književnosti. Jedno je izvjesno - čitajući pažljivo prinčeve kontemplacije, možemo jasno zaključiti da je on bio veoma inteligentan i nadasve obrazovan čovjek. Kao takav, on je jasno uočio problem. Problem ljudske zavisti, pohlepe i zlobe. Zato je Hamlet i bio proglašen ludim.

Stvari su bile grozne u državi Danskoj. Ipak, za situaciju u Danskoj u toj drami bio je kriv jedan čovjek - očuh Klaudije. A šta bi bilo kada bi Hamlet bio u prilici da pogleda situaciju ovdje i danas? Danas ne postoji samo negativac Klaudije. Danas su svi spremni ubiti brata zarad trona. Danas bi junak Šekspirove drame mogao samo jasno uzviknuti: "Svašta je trulo u Republici Srpskoj!".

Najveći problem danas u Srpskoj jeste što na javnoj sceni nemamo intelektualce koji imaju hrabrost poput Hamleta. Nemamo nikoga ko bi se usprotivio opštoj uljuljkanosti i učmalosti, nekoga ko bi ukazao na to da su stvari trule.

Narodu je potreban neko ko će uperiti prstom na trulež i da kaže "Živiš u tome", da li bi i tada narod bio zaista toliko lud da ne pokuša da sapere talog?

Ali šta je potrebno da napravimo Hamleta?

Prvo, potrebno je obrazovanje. Nema šanse da obrazujemo intelektualce ako se letargičnost naroda nastavi. Bez muke nema nauke, kažu stariji. A mi danas sve češće kod mladih ljudi čujemo riječi "Sutra ćemo" ili "Meni se ne da učiti". Tako su ih roditelji vaspitali, isti ti roditelji koji kukaju na nestašicu novca, a ne žele ništa da urade da ne bude tako. Najviše što žele ili mogu je da kupe diplomu za sebe i svoju djecu.

Opet, ima djece koja su voljna da se obrazuju. Čestitam toj djeci, ali zašto onda mi i dalje ne dobijamo našeg Hamleta, dekadentnog kraljevića koji će i sam poginuti, ali će ubiti zlo? E, tu se javlja problem. I taj problem jeste djelimično u školskom sistemu, ali ne u potpunosti.

Događa se da djeca (bolje rečeno ljudi) završavaju fakultete sa odličnim prosjekom, ali kasnije ne mogu da dobiju posao. Misle da su završili svoje time što su diplomirali i prijavili se na Biro za zapošljavanje.

Mnogo godina kasnije, mladi ljudi još neće naći zaposlenje i slušaćemo njihove majke kako govore: "Moj taj i taj je bio odličan đak u osnovnoj i srednjoj školi, sve petice, u roku završio fakultet i nema posla".

Nije ovdje problem samo u državi. Problem je u pojedincu.

Zamislimo jednog Engleza koji stupa na američki kontinent u 16. vijeku i traži Biro za zapošljavanje, a zatim sjedi na zemlji (jer i kuću neko treba da mu izgradi, a kredit mu još nisu odobrili) skrštenih ruku i uzdiše:

"Eh, ja sam čitao sve viteške romane i jako sam načitan, ali mene neće da zaposle" sa istim onim prizvukom sa kojim danas ljudi uzdišu i govore: "Eh, ja sam čitao Hegela..."

To nije problem inteligencije. I nije problem obrazovanja. To je problem bajke. 

Po prvobitnoj verziji bajke, Trnoružicu je silovao kralj. Princa nije bilo u toj priči. Bajke ne postoje, iz vječne uljuljkanosti bajki se treba trgnuti. Neće posao pasti sa neba, niti će Bog sam od sebe darovati hljeb naš nasušni.

I šta sada? Potreban je bunt! Za jednog Hamleta je potreban bunt! Intelekt, obrazovanje i bunt - tri sveta pravila za mijenjanje učmalog društvenog stanja.

A ako mladi ljudi posustaju baš onda kada bi trebalo više nego ikada da preduzimaju inicijativu da promijenimo stvari, šta onda? Možemo zauvijek vikati: "Svašta je trulo u Republici Srpskoj"!

Ovako svijet u kojem živimo vidi neko ko još nema 17. Neko ko ne zna zašto se to ljudi tako strašno i beskrupulozno bore za vlast.  I nema pojma da je Laž ukrala haljinu Istini.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.