Zemlja dobrih ljudi i loših majstora

Ja trebam nekoga da mi popravi krov. Nekoga ko mi neće napraviti više štete nego koristi. Austrijski OMV mi je rastresao kuću kao zvečku, dok su mi ukopavali tankove ispod avlije. Ništa čudno, onomad su mi pola djedove rodbine njihovi djedovi odveli u logor i ubili. I mene guše plinom, tako da istorija nije učiteljica života već majstorica za repeticije. Kako god, krov treba popraviti. Malterisani dio je napukao kao jedan prvoborac iz II svjetskog koji je, nažalost, još uvijek živ pa stalno gnjavi mostarsko sveštenstvo i novinare svojom narogušenom prvoboračkom metuzalemskom pojavom. Pitam se nekad kako ga više nije stid u tim godinama biti živ... Trebam, dakle, majstora "dunđerina". Može biti crnac, bijelac, Tunguz, Tuareg, Papuanac, Hrvat, Srbin, Bošnjak, mulat, Azijat, Pontije Pilat, samo da znade popraviti tu nesreću od krova.

Krovni dobričina

Majstora trebam. Zidara, krovopokrivača, krovađiju, kako li se već zove, miša mu njegovog. Ne mora biti dobar čovjek. Čak bih volio da ne bude. Ako mi kakav dobar čovjek loše napravi krov, neće mi se dati da ga hvatam za vrat i ćeram uz merdevine da ponovo pravi. Moraću naći drugog da mi popravi šta je dobričina obatalio. Osim toga, dobričina redovno ima kreštavu ženu i čopor djece, pa mi neće pasti na pamet da ga "privodim" poslu koji je loše uradio. Dakle, treba mi stručan čovjek, po mogućnosti loš, da mi dobro popravi krov. Para imam, ostane mi za krov. Ne mijenjam kola, ne kurvam se, ne drogiram se, ne ločem, ne jedem kavijar i ćevape gdje su skupi. Oblačim se u američkom autletu, na izlazu iz Mostara. Tamo imaju robe za crnce, mogu si za male pare košulju kupt', i to da mi nije tijesna u ramenima i oko ruke. Hvala ti Bože pa si stvorio te crnce, pored ovih Italijana gologuz bih svijetom hodio. I košulje bih morao šiti, ne samo odijelo.

Raznolikost u istosti

Ipak, postoji jedno mjesto gdje se ne traže majstori već "dobri ljudi". Tamo neću tražiti majstora za krov, odatle bi mi poslali "dobrog čovjeka". To je sat i po vožnje od Mostara, u Bosni. Pola te Bosne živi u gradu zvanom Sarajevo i svi su iste vjere i nacije, osim nekih koji se malo ili nimalo ne razlikuju od tih prije spomenutih. Isto svi misle i isto svi sebe smatraju dobrim. Taj grad od milja zovu Bošnjakistan, Sarajabad, ali mi ćemo se držati ustaljenog predratnog imena koje se može nađu na detaljnijim kartama Evrope. Tu, dakle, po definiciji, ima puno više dobrih ljudi nego u ostatku ove nesrećne Bosne i Hercegovine, svijet i da ne spominjemo. I ne samo to, tu se može i dobiti kakva medalja, priznanje, nagrada, "za dobrotu". Mogao bi se dobitnik nazvati "najbolji od dobrih". "Najdobriji"? Jer, lako je biti dobar u Širokom Brijegu ili Banjaluci, Beogradu, Zagrebu ili u Tel Avivu - tamo dobrih, po sarajevskoj definiciji, skoro da i nema. Tu, u Sarajevu, gdje su svi dobri, tu treba da te izaberu za dobrog čovjeka, ljudi moji dobri! Tu, baš tu, gdje je konkurencija najžešća.

Udijeljivanje nagrada

Raspisah se ja naširoko, ali ovaj put znam zašto. Čovjek iz mog naroda, Emir Kusturica, dao intervju onomad za njemački "Špigl". I novinarka kaže, parafraziram: "Sarajevski režiser, Danis Tanović, kaže za Vas da ste dobar režiser ali loš čovjek". A Emir, kao da je mene pitalo što njega, odgovori: "Ja za njega velim da je on dobar čovjek, ali nikakav režiser". Ne znam za Tanovićevu izjavu, je li tačna ili nije. Ali, s Kustom se potpuno slažem, barem u drugom dijelu rečenice. I s Danisom, ipak, u prvom dijelu njegove. Oba filma Danisova su ispod prosjeka. "Cirkus Kolumbija" naginje ka očaju. Tu ni Miki Manojlović, glumački genije, nije uspio spasiti film. Nagrada "Oskar" za film "Ničija zemlja", nije dodijeljena. Udijeljena je. Jer, Bosni se udijeljuje. To se nazove nagradom. Kao kad pisac Aleksandar Hemon, sarajevski ratni izbjeglica u Americi, dobije pola miliona dolara i u Sarajevu to nazovu nagradom. Naime, njegovi sanarodnjaci, Jevreji, dali mu pola miliona da počne neki život u tuđem svijetu. Jevreji su, za razliku od, recimo, Srba, jako solidaran narod. A Hemon je mlad čovjek, talentovan, jevrejska zajednica je uložila u njega. Ali, sarajevskim medijima je nedostajalo ime "bogate književne nagrade". Ti jarca, pa Nobel izađe toliko kad se plati porez na dobitak! Na TV je stalno bilo govora o tome kako je bosanskohercegovački književnik dobio književnu nagradu od pola miliona dolara, ali niko nije znao koja je to nagrada, kako se zove i ko je dodjeljuje. Ne zna se ni dan-danji. Ali se zna da je Aleksandar Hemon dobar Sarajlija i Bosanac. Dobar čovjek. Šta više čovjeku Bosancu, pogotovo Sarajliji, treba? Šta treba osim, biti dobar čovjek? Film "Ameli" iz Francuske, protivkandidat "Ničije zemlje" za "Oskara" te godine, nije dobio nagradu. Film je bar osam do devet puta bolji od Tanovićevog. Ali, Tanović je bio iz Bosne, zemlje dobrih ljudi. "Ameli" je kasnije dobio preko pedeset prestižnih filmskih nagrada. Ja sam film gledao barem pet puta. I opet ću. "Ničiju zemlju" jednom. Jedanput previše. Ničija zemlja, jednu-dvije, od onih socijalnih, specijalnih nagrada žirija ili publike. Nagrada za dobrotu... Ali, čini se da čiko koji je režirao "Ameli", nije bio dovoljno dobar čovjek da bi dobio "Oskara".

Francuska zahvalnost

Trojica ljudi iz BiH, koliko ja znam, dobila su francuski "Orden legije časti". Stari evropski kolonijalisti su škrt svijet, i na parama i na priznanjima. Znam to. Frankofon sam i frankofil. Volim Francusku i Francuze, što ne znači da volim i njihove mane. Zaboli me gore kad je belaj u Francuskoj nego u Bosni, koja mi je geografski puno bliže. Trojica nosilaca "Legije časti" su Vahid Halilhodžić, trener francuskog Lila, Jovan Divjak - penzionisani general ARBiH i Emir Nemanja Kusturica, slavni srpski i sarajevski režiser. E, sad... Pošto ja, na žalost i na sreću, znam te Francuzine, znam i da se taj orden dobija za zasluge. I to za usluge učinjene Francuskoj. Vahid Halilhodžić, čovjek koji je za pas stavio otkočen pištolj i tako sebi raznio dupe, a u Francuskoj pričao kako je ranjen dok je branio Mostar, zaslužio je ored Legije. Ne samoranjavanjem u debelo meso. Čovjek je učinio puno za fransuski sport. Ne smatram ga dobrim čovjekom, ali dozvoljavam da svi osim mene to misle - sve dok mene ne tjeraju na to. Kad je račun osam KM, on ne kaže konobaru "U redu je", već uzme te dvije marke. Meho Džeger, najpoznatiji savremeni mostarski pjesnik, rahmet mu lijepoj duši, čak je napisao pjesmu o tome kako je Asim Kamačo Vahida Halilhodžića učio hodati po asfaltu kad je došao u Mostar i kako slavni Vaha treba konobaru da kaže "U redu je" a ne da uzme kusur da plati parking u rodnoj Jablanici. Emir, Nemanja Kusturica, učinio je puno za francuski film. Kao glumac, režiser, konsultant, kao čovjek filma. Zaslužio čovjek u francuskoj filmskoj industriji, baš kao i Vahid H. u francuskom sportu.

Legija popularnosti

Sad dolazimo do Jovana Divjaka, srpskog generala bošnjačke vojske. Ne branim da svi drugi misle da je Čika Jova Nije Zmaj neka dobričina koja voli žene i Bosnu. Ja smatram da se radi o starom populisti. Zašto je on dobio orden "Legije časti"? Zato što je dobar čova? Ne, bojim se. U Francuskoj nema ordenja Legije za dobrotu. Dobri kolonizatorima i muljatorima ne trebaju. Zato što se Jovo Divjak hrabro borio u Francuskoj ili za Francusku? Ne, nije se borio u Francuskoj ni za nju. Doduše, nije se borio nešto ni u Sarajevu, čuvalo ga se da ne pogine, rijetki su bili Srbi kao on i Hrvati kao Stjepan Šiber, voljni da se zdušno bore za tuđu nacionalnu stvar. Oni što nisu htjeli, išli bi na Kazane u Ćelinoj režiji, na razmjenu, u živi štit ili na dobrovoljno kopanje rovova, kao pjesnik Stevan Tontić. Njega je zapalo dvoje-troje od troje - četvoro navedenog. Valjalo je pomoću "Čika Jove" (ime i ekavica došli im kao kec na desetku, kud ćeš multikulturalnije) održati privid multinacionalnosti, za vrijeme i poslije rata. U Bosni nije dobio oreden za borbu ni za bošnjački pokret, pa zašto bi mu Francuzi dali orden koji se dobija za službu i služenje Francuskoj, za zasluge za Republiku? Pa, ovako, dragi moji štioci. Moj slabo korišten hercegovački mozak je osjetio smrad koji još manje korišten bosanski mozak nije uspio ili ne želi pretvoriti u čulni doživljaj. Orden "Legije časti" može se dobiti samo ako se služi Francuskoj. Tako zahvaljuje Republika onima koji su radili za nju. Možda neko u Bosni i sluti da je "Čika Jova" bio "francuski čova", ali nikom ne pada da izvuče Jovandeku van konteksta "čuda bosanskog otpora". Pitanje da li se radi o matorom francuskom špijunčini ili o naivnom srpskom đedu, postaje besmisleno poput pitanja je li Majka devet Jugovića bila nevina nakon osmog poroda.

Ne čitati šta piše, nego kako!

Neću lamentirati o onim užasima Jasmile Žbanić i ostale filmske svite u Sarajevu. O pijanim glumcima Holivuda koji se klatare Sarajevom i idu u mrak legendarnog "Sarajevskog tunela" dok slušaju o "čudu bosanskog otpora". Zaborave čim uđu u avione. Niti ih zanima, niti ih se tiče. Pokupe kojih pola miliona - milion za par šetnji i vrate se kući. Ako im se nešto snima ovdje, rastjeraju sve oko sebe, poput Penelopi Kruz nedavno. Možda Željko Komšić, član troglavog Predsjedništva BiH, uskoro zaista na usvajanje preda kakvo siroto Bosanče Anđelini Uoli i Bredu Pitu, kao znak dobre volje i bosansko-džolijevskog prijateljstva. U međuvremenu će loši majstori biti dobri, jer su dobri". Miljenko Jergović će i dalje, po bosanskim i ponekim srbijanskim ili hrvatskim vaganjima, biti bolji pisac od Mome Kapora ili Ivana Aralice. Andrić, na svu sreću, više nema problema s priznavanjem vrijednosti. A i to jedva-jedvice uspio, pokoj mu duši. Ali, odlučeno je sad u Bosni, po novom i najnovijem, da treba čitati kako Andrić piše, a ne šta piše. Ja se ne slažem. Svaka mu je misao za života i za lektire. Hm, pardon, on i jeste u lektiri. I u životu. Eh, lako je njemu, već je umro i pogreben je uz počasti s kojima i mrtav živi, veći i poznatiji od Bosne. A ja, rab božji Veselin, pun briga jošte živih, grešan kao laka žena prije teške ispovijesti, tražim što goreg čovjeka da mi što bolje popravi krov.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.