Žedni slonić i Ratko Mladić

Poznata nam priča kaže da je bio jedan mali slonić u koloni slonova. Bio je mali, ali glasan. I bio je žedan. Cijelim je putem ponavljao "Joj sto sam ja zedan, joj sto sam ja zedan...", kao da vrućina i prašnjav put nisu sami po sebi nepodnošljivi krdu teških slonova. Nakon mali milion puta izrečenog "Joj sto sam ja zedan...", vođa okrene krdo slonova prema rijeci, da se mali napije. Mališa, sav sretan, zaroni surlu u hladnu vodu i napije se, veselo mašući ušima. Krdo, zadovoljno time što se riješilo bučnog problema, vrati se na vreli prašnjavi put i nastavi prema pašnjacima na sjeveru. Poslije nekoliko minuta sretnog mira, začuje se poznati im glas. Govorio je "Joj sto sam ja bio zedan, joj sto sam ja bio zedan...".

Poslije Ratka opet nema mira

Ratko Mladić, čovjek čije se ime ponavljalo do pohabanosti, uhapšen je i neki dan je odletio u Den Hag, na najčešće nepravedno, ali u svjetskim okvirima pravosnažno, suđenje. Svakodnevna mantra dijela javnosti u BiH, bošnjačkog, mogla se prepoznati po rečenici "Ratko Mladić još nije uhapšen". Sada, kad je uhapšen, pretvorilo se u "Ratko Mladić 16 godina nije bio uhapšen". Priča ide dalje, u Den Hagu iznuđen termin "genocid" za hiljade ubijenih muškaraca Srebrenice ponavlja se često kao kakav veznik na oba bošnjačka medija u Bosni i Hercegovini. Termin koji se primjenjuje za milione ubijene djece, žena i muškaraca jevrejske nacionalnosti, nastoji se progurati u svjetsku javnost kao "portabl" verzija onoga što se desilo Jevrejima, iako se u novijoj istoriji isti lakše može primijeniti barem na desetak drugih ratova i lokacija (Ruanda, Sijera Leone, Džibuti, tursko ubijanje preko milion Jermena, američko ravnanje muslimanskih gradova u Africi, istrebljivanje Srba u II sv. ratu, čak i ubijanje u vijetnamskom ratu i bacanje atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki). Možda bih i tu vokabularsku i istorijsku vratolomiju i prihvatio da sam manje obaviješten ili barem puno mlađi. Ili da su mrtvi Srebrenice jedini mrtvi u ovom ratu. U Sarajevu je, na primjer, ubijeno puno više ljudi, žena i djece. Uzmimo još u obzir da sam po sarajevskim mjerilima "netolerantan" i "indoktriniran" pa, osim onih koje je ubijala Vojska RS računam i one koje je Armija RBiH ubila na Grbavici, Ilidži, u Vogošći... Jer, čak i kad bi mi neko iznio argumente po kojima postoje "agresorski" muškarci, niko mi ne može dokazati da postoje agresorska djeca i žene. A, recimo, u Sarajevu je podignut spomenik samo djeci koja nisu bila "agresorska". Ne govori puno taj spomenik o suočenju sa prošlosti, toleranciji, multikulturi i pomirenju... Naprotiv.

Ratna kultura i bioaktivi

Rat je, za neke ljude, bio kulturološki događaj. Jedna je nacija, poslije imena dobijenog 1974. dobila novo ime. Bez referenduma, bez ankete, bez saglasnosti ostalih nacija, čak ni nacije kojoj je ime promijenjeno. Neko je u ratu stekao bogatstvo i zasluge. Neko je, uključujući i mene, ostao bez bližnjih, dragih, bez mladosti. Mada, i ja, kao istoriji i ratu nevažan čovjek, imam sjećanja. A imam pred sobom i ovu crnu dasku dugmaru i bijeli ekran, pa eto, mogu i da napišem. Jedan mali pas u jednoj mojoj knjizi je rekao "Rat je kad ljudi zašute i kad se puca". U drugoj je neko rekao "Rat je kad najbolji uradi ono što najgori zamisli". Ali, jedno je sigurno. Ne može se "malo" biti u ratu, kao ni "malo" biti u trudnoći. U ratu se, pored toga, karte dijele neravnomjerno. Neko dobije sve džokere, neko pet, neko samo tri karte, neko nijednu. Za ovaj zadnji rat su, kanda, bili pripravni i oni bez karata... Poslije rata se može pričati o tome ko je kakve i kolike karte imao. I priča se. Kako su neki bili bez oružja, sa embargom, neki imali pomoć iz Srbije, Hrvatske, Saudijske Arabije, ali se svako borio s onim što je imao. Ko nije imao zube i krzno, borio se noktima. Ali, svojski, uz količinu rušenja i ubijanja koju je sebi mogao, s podijeljenim kartama, priuštiti.

Rat za mir

Najteža i najbeznadežnija borba u ratu je borba za mir. U miru se ne možete boriti za mir, iako mnoge nevladine organizacije sisaju tuđe novce pod tim sloganom. Baš kao što se u ratu ne možete boriti za rat. Prije i poslije rata možete se boriti za rat, nastaviti ga pričama i ubistvenim ponavljanjima, retrospektivama i godišnjicama. Možete svima davati na uvid ljudske kosti i ponavljati "da se ne zaboravi, da se ne ponovi". Kao s početka, ono slončetovo "Joj što sam bio zedan". U ljudskom oku ljudske kosti bude neljudsko. Priča o žeđi budi žeđ. Ja sam, na primjer, uglavnom htio voditi svoj mir. I uglavnom, bezuspješno. Priča tjera na mržnju, mržnja na djelovanje, djelovanje rađa rat. Krv rađa krv, kao što lešinar rađa lešinara. Televizija je tu da prostre krv koju niste mogli uživo vidjeti, pred vaše oči. Da se ne opustite i ne zaboravite. Ne kažem vam da učinite ni jedno ni drugo, ionako me ne biste poslušali. I ne trebate. Dokazano, nisam nimalo pametniji od vas. Samo, eto, imam pred sobom dasku dugmaru i ekran, pa vam, eto, pišem.

Ko je lud, ne budi mu ud

Previše je smrti bilo tih devedesetih. Toliko da sam poželio biti lud za cijeli svijet. I, kako to već u ratovima biva, bilo je puno čudnih stvari. Rat u podijeljenom Mostaru bi prestajao kad bi se švercale cigarete, kad se jedan lokalni kabadahija ženio, na primjer, rat je prestao čak tri dana! U tom haosu, bio sam, kao klasičan ratu nevičan idiot, ubijeđen i da me prate. U čvrstoj namjeri da me na "nervnom", na psihijatriji, proglase ludim, išao sam sredinom ulice dok su meci zviždali oko mene. Prvo, znate, čujete zvižduk, tek onda ispaljenje. Prsti su mi stiskali knjigu, "Majstor i Margarita" od Bulgakova. Znate, samo ludak može s knjigom kroz kišu metaka. "Nervno" je bilo tu gdje se sad pravi gigantski tržni centar na mjestu gdje je zamišljen sportski centar. Ali, to nije ova priča... Vrata okovana drvetom mi je otvorio pacijent sa šapkom. Na kapi je pisalo "portir", ćirilicom. Neko od osoblja psihijatrije se očigledno sprdao s njim. Gledao me je nekoliko minuta. Kasnije sam saznao da sam mu trebao dati nešto, novčić, bombonu, bilo šta. Kao Kerberu za prelaz na Onaj svijet.

Zgodan, plav i težak razgovor

Doktorica je, sjećam se, bila plava i zgodna. Žena u kasnim četrdesetim, ali sjajno se držala. To me malo pokolebalo. Nije lako glumiti budalu zgodnoj ženi. Zgodnoj ženi se glumi pamet, ne budalaština. Ipak, požalih se na zatvoren prozor, znajući da se ne može otvoriti. Klaustrofobija, znate, ide uz većinu psiho-dijagnoza, ako vam ikad u životu takvo što zatreba, ne dao Bog. Pričao sam joj kako se stalno rađam i ginem u ratovima. Prije ovoga, u Kambodži, 1967. Nisam dovoljno brzo trčao po pirinčanim poljima, helikopter se digao bez mene. Prije toga sam poginuo 1945, čuvajući magacin sa hranom, ubili me pljačkaši. Prije toga na Galipolju, u II sv. ratu. Pa u turskim ratovima. Sve zato što sam, jednom davno, za rimskog cara Avgustusa, jednog mladog Jevrejina dao prikucati na krst. I da se sjetim svega u ratu, prije smrti, da mi se više ne ratuje i ne gine. Ni danas ne lažem loše, ali mislim da sam tada jako dobro lagao. Ne, nije mi povjerovala lijepa doktorica, ali je povjerovala da me Bog nije dao za rata. Rekla je još da lijepo pričam, da ću jednog dana moći živjeti od toga. I, da, da ne zaboravim, dala mi je potvrdu da sam lud, opasan po sebe i okolinu. Kasnije, kad sam odnio tu potvrdu u stožer HVO-a, brko, zanatlija koji se kasnije hvalio brojem vojnika koji su umrli "pod njim", rekao je "Neka, nama takvi i trebaju". Više nego dovoljno da čovjek uzme ranac i uputi se prema granici...

Hvala Bogu na djelidbi

Zašto sam vam ovo ispričao? Samo malo, strpite se. Kad sam se vraćao s "nervnog", meci su počeli zujati oko mene malo prečesto za moj ukus. Linija nije bila tako daleko, ja sam bio Mostarac - nažalost. Onaj tamo to, očigledno, nije "fermao", bio sam mu "legitimna meta", kako reče Naser Orić nedavno na TV1. Hm, sad kad se ofucao i iščašio pojam "prav Mostarac", radije kažem da sam iz kakvog sela... Nevažno. Uglavnom, meci su zviždali uporno, toliko uporno da sam se morao pružiti po vrelom asfaltu. Napominjem da su tamo, na drugoj, "istočnoj" strani grada, imali neuporedivo manje oružja i municije nego ovi na "mojoj" strani. I da su mi tamo, na "istočnoj" strani, bili najbolji prijatelj i djevojka koju sam volio. I tada sam ja, grešni i sebični rab Božji Veselin, zahvalio Bogu što je tako, što im je ratni Bog Mars tako gurave i šugave karte podijelio i time povećao šanse da njegov grešni i grijehu skloni rab Veselin ostane u životu i kretanju. Papir koji sam imao u džepu, nadao sam se, biće mi garancija trajanju. Zato mi se odjednom nije dalo umrijeti pod bliskom "istočnom" vatrom. A ni knjigu koju sam nosio nisam bio pročitao do kraja.

Ni fer ni filmski

Rat nije filmska rabota, ni poštena ni fer. Znamo to svi, znaju to svi. Vojske ne dijele oružje neprijateljskim vojskama, da bi izjednačili snage. Vojske se ne odriču pomoći iz susjednih ili bliskoistočnih zemalja, jer to "nije pošteno" i "nije fer". Vojske ne šalju vojnike "na klupu" kad imaju više vojnika, rat nije fudbal ni igrani film. U ratovima, za razliku od filmova, ne pobjeđuju slabiji. Ni mazohističko izvikivanje broja žrtava ne izravnava snage na bojnom polju, ne vraća rat unazad. Ali, čini priču o miru manje spokojnom, mir manje mirnim. Mirko i Slavko (Miralem i Saladin) u ratu nisu pobijedili Ratka Mladića. Ratko Mladić nije pobijedio starost i senilnost. U bosanskohercegovačkom ratu niko nije pobijedio. Srbi su se čak morali odreći velikog dijela osvojenog teritorija, u ime mira. Hrvati su se morali odreći državotvornosti, ne znam više ni ja zašto. Muslimani (od nedavno Bošnjaci), morali su se odreći apsolutnog monopola na cijelu zemlju u ime kakvog - takvog opstanka te iste zemlje. Slonić je pio, Mladić je uhapšen. Ali, ipak, neke stvari nam ne daju da počnemo živjeti. Ostaje činjenica da je slonić bio žedan i da Ratko Mladić 16 godina nije bio uhapšen.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.