Zastrašujuća nacionalistička zaslijepljenost

Čuju se najrazličitiji komentari: od odobravanja i uvažavanja ove odluke do otvorene zgroženosti i ogorčenosti kako prema švedskom sudstvu tako i prema domaćim političkim liderima. Čuju se i otvoreni bojkoti suradnje sa Švedskom, jer je navodno popustila pred zločinom. Čuju se i najrazličitije kvalifikacije, ali ne propušta se niti ponovno oživjeti rat na najslikovitiji način, pa tako FTV, 26.10. reprizira ni manje ni više nego film o zloglasnim Škorpionima i to, kako kažu, "zbog velikog interesovanja gledalaca". Ovim povodom može biti otvoreno još jedno pitanje: u čemu to uistinu uživaju građani ove zemlje, ako nakon toliko godina od rata gotovo pa jedina repriza nekog TV materijala se odnosi na strijeljanja?! No, u ovom tekstu neće biti riječi niti o Škorpionima niti o Biljani Plavšić i njenom političkom učinku, već o retorici u vezi sa njenim dolaskom u Beograd, a koja se više odnosi na srpski narod nego na bivšu političarku iz RS-a.

I nakon prethodnih ratova godinama poslije su priređivane priredbe u slavu palih boraca, snimane emisije i filmovi u kojima se slavilo herojstvo istinskih patriota, pisale knjige, objavljivali novinski feljtoni, pjevale pjesmice, osvanjivali naručeni uvodnici u dnevnim novinama, pravljene smotre omladinskog stvaralaštva itd. Međutim, kada je riječ o posljednjem ratu u BiH, onda svaki oblik javnog govorenja o njemu donosi mnogo veće rizike i opasnosti nego što je to ranije u prošlosti bio slučaj. Po tome se veoma razlikujemo i od susjednih zemalja. U podijeljenoj zemlji u kojoj su heroji za jedne i najveći zločinci za druge, mediji bi trebali imati imperativ neprodubljivanja jaza već smirivanja tenzija, posebno kada govorimo o javnim servisima koji, nikada to ne smijemo zaboraviti, služe svim a ne samo nekima građanima ove zemlje. U anketama koje su pravljene u različitim gradovima BiH povodom puštanja na slobodu Biljane Plavšić, uočljiv je bio drastičan raspon između odobravanja i neodobravanja, ali budući da su anketirani samo malobrojni, a ne nipošto svi građani Federacije i RS-a, onda je u najmanju ruku iznenađujuća konstatacija iznesena u sarajevskim građanskim novinama povodom izjava nekoliko građana Banje Luke: "Ono što istinski zabrinjava i s čime će se generacije morati nositi i živjeti jeste zastrašujuća nacionalistička zaslijepljenost Srba u Republici Srpskoj." Kakvu je to samo zastrašujuću indukciju napravio novinar ove novine! Zato što su neki od upitanih Srba izjavili da se raduju dolasku Plavšićeve u Beograd, svi Srbi su zaslijepljeni nacionalisti i to u trajnom višegeneracijskom stanju. Nije li ovo primjer najradikalnije retorike, koja nema nikakvu drugu osim nacionalističku konotaciju? Svi Srbi su zaslijepljeni nacionalisti je teza koja se ni po čemu ne razlikuje od svih nacionalističkih tvrdnji upravo onih političara koji, bez obzira na svoju nacionalnost, odgovaraju pred brojnim sudovima zbog svog slijepog nacionalizma. A građani (oni koji su upitani) nakon svih sudskih presuda kažu ono što žele da kažu, ali mnogo je važnije što na to kažu novinari i mediji, jer upravo od njihovih interpretacija ovise dalje izjave, stavovi i opredjeljenja građana. Nije li upravo na tu moć medija nedavno, po tko zna koji put, ukazao i šef misije OSCE-a u BiH?

Ne samo da su Srbi u RS-u nacionalisti, već su to i bošnjački članovi Vlade u Srbiji, koji su naprosto "Vladini ljudi", a ni gospodin Tadić navodno nema istinski korektan politički stav nego glumata! Novinar koji ovo konstatira već unaprijed i zna valjan odgovor koji je trebao dati Rasim Ljajić povodom izlaska na slobodu Biljane Plavšić. On treba govoriti sa puno emocija kako ne treba imati emocije prema licima koja su osuđena za ratni zločin. Ali, zaboravljaju građanski orijentirani zagovornici BiH da ovaj nedostatak emocionalnog naboja u govorima političara jeste snaga političara i da onog trenutka kada političari prestanu privatizirati svoju javnu, političku poziciju počet će politički život u BiH, a s njime možda i nada da ova zemlja nije izgubljena. Do tada imamo na djelu jeftina kupovanja glasova frazama koje bi bilo dobro čuti, a koje nemaju nikakve veze sa ozbiljnim političkim stavovima. Ili, možda političari, posebno oni na najvišim pozicijama kada su hvaljeni od građanske novinske elite, mogu da govore "kako se od njih očekuje", a za ove druge to je izraz najgore potkupljenosti i snishodljivosti.

Uvjeravati nacionaliste u pogubnost nacionalizma jalov posao

I opet ovim povodom se mogla čuti konstatacija kako je "dijalog sa nacionalistima nemoguć". Nemoguće je zamisliti bilo koju javnu ličnost, a koja pretendira da bude ozbiljno shvaćena i nije sklona da govori onako kako se od nje očekuje, da izjavi kako bilo koji dijalog sa bilo kim nije moguć. Tvrditi da nema dijaloga i dovoditi u pitanje opstanak dijaloga nije ništa drugo nego opasna politička isključivost sa kojom će se nažalost "generacije morati nositi". Poruka građanima da je uvjeravanje nacionalista o tome da je nacionalizam poguban zapravo jalov posao podjednako je pogubna kao i sam nacionalizam, jer u biti tu nema razlike: isključivi su podjednako i nacionalisti i antinacionalisti. Razlika između demokrata i nedemokrata jeste u tome što ovi prvi podrazumijevaju pravo nedemokrata da učestvuju u demokraciji.

(Autorka je direktor Centra za kulturu dijaloga BiH)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.