Zarasli su putevi i staze

Pusto selo Javoranj

Selo Javoranj, desetak kilometara udaljeno je od Dvora na Uni, a i Dvor je mrtvo mjestašce. Umiru čitavi nizovi kuća, dvorišta i vrtovi, voćke i plotovi, umire sve. Ni u Dvoru, ni u Javornju, ni u selima okolo - nema djece. Obrušavaju se škole, tonu puste i prazne crkve. Od prijatelja, s kojima sam bila u izbjeglištvu zamoljena sam da boravim u selu i sačekam radnike koji će doći da uvedu struju i vodu, naprave vrata i prozore, te omoguće u kući boravak, makar preko ljeta. Plaća to neka norveška humanitarna organizacija. Uzalud čekam već dvadeset dana, nema ih, nema nikoga. U ovom dijelu Banije sela su manje paljena, a više rušena i pljačkana. Banijci su poznati kao radin i bogat svijet, oni su najbolji Srbi na svijetu, odnosno u svijetu - neko u Srbiji, Republici Srpskoj, Kanadi i Australiji, neko u Wemačkoj i Švedskoj, a ima ih i na Islandu.

Povratnici su rijetki, najčešće oni koji su u neko vrijeme i na neki način uspjeli da vrate svoje penzije. Ponešto zasade po okućnici, ali ovo ljeto je spržilo i samo sebe. Lišće koje sipa sa napuštenih voćki i drveća suho je i žuto kao u jesen. Opalo je i uvelo i ono malo plodova šljiva i jabuka; drže se samo još divlje kruške i poneka dunja, ali pitanje je da li će dočekati jesen, sunce će pojesti i njih. Da, skoro da zaboravim, starica iz susjedstva zasijala je i njivicu kukuruza, klipovi su se već oblikovali, suša je to pospješila, ali su navalili jazavci. Oni haraju krajem, ničeg se ne boje, pod zaštitom su države. Lovačke puške starica nema, a i da ima, velika je globa i kazna za svaki ispaljeni metak. Pusta srpska sela postala su omiljena lovišta za strance i bogatune. Tako ova starica, Bora joj je ime, noći provodi hodajući oko svoje njivice, čuva kukuruze. Jazo, jazo, ni Kočić ti nije mogao dohakati!

Jutros sam, prije nego postane nesnosno vruće, brala kupine na međi dviju njiva. Na drugom kraju njive, prilično udaljenom od kupina, čujem i vidim traktoristu, skuplja pokošenu travu. Brzo uočavam razliku zvuka traktora kad pun sijena dolazi na sredinu košanice i istovara ga, i zvuka kad se prazan vraća - prvi se približava, a drugi udaljava. Taj razmak mi je mjera za pet šaka kupina, jer prilično su sparušene i suve, sazrele na silu, pa biram one bolje, krupnije.

Na glavi traktoriste je bijela sportska kapa mica” i bijela majica kratkih rukava. Golica me pomisao na mladog, snažnog muškarca koji ne bi izazvao samilost dok s njim razgovaram, kao što izaziva bakica u susjedstvu. Vidjeti mlado, preplanulo muško lice, čuti riječ iz nasmijanih usta, zdravih zuba. Nemam strpljenja, i dugo bi to još potrajalo da sačekam kad će se traktor dokoturati do međe na kojoj se nalazim. Kako ne bih pogazila otkose, prema traktoristi krećem krajem njive. Ovako kratkovidoj, trebalo mi je sasvim da se približim, pa da, zbunjena, ostanem u nedoumici kad me je prelio vreli muški glas: “Ima li kupina? Jesi li ti ono kod Krušića? Oni se još nisu vratili, nisam ni ja, došla sam samo sijeno da pokupim, pa ću predveče natrag...” Jedva sam se sabrala, piljeći u velike, grudnjakom zaustavljene sise ispod njenog grla. O bože mili, o mati moja! U ratovima, u bijedi i nesreći, žene se pretvaraju u muškarce.

Cvijet u kući

Danas u predvečerje kući sam donijela jedan neviđen cvijet, čudesno lijep. Iz savijenih zelenih opni u obliku trubica, odvajao se prenježan, svilenkasto tankih žutih latica. Prolazila sam pored njega i posmatrala kako traje dan, dva i ponovo se uvija u trubice koje bi onda postajale sve tamnije smeđe, samo bi im na vrhu izbijao simetrični četverokraki tučak. On bi još koji dan ostajao žut i svjež - bila je to produžena čežnja za oplodnjom, nada da će neko naići, neki leptir, osa ili pčelica da s njega skine prah. Rastao je taj cvijet na putu, uz sami rub seoske, grubo nekad asfaltirane ceste čija je površ pucala i dotrajavala. Rastao je u jednoj takvoj pukotini, sam, granajući i množeći se iz tih svojih savijenih jezičaka. Stavila sam ga u vodu, u davno odbačenu plastičnu čašu, bez nade da će se tako osjetljiv moći održati.

Kuća u kojoj boravim prekrasna je, prostrana, poslijeratne gradnje, mislim na onaj svjetski rat, nije betonjara. Ima dvije velike i dvije manje sobe, kuhinje u prizemlju i na spratu, uz svaku kuhinju po veliku ostavu. Razumije se da su u kući i dva nužnika, dva kupatila. A tek hodnici, dugi, široki. I drvena stepeništa na kojima su izbijeni poneki stepenici pa ih preskačem. Prednja strana kuće gdje se ulazi, sva je bila pod debelim ukrasnim staklom od kojega su ostale krhotine, srča. Na kuću se veže duga kukuruzana na stubovima koji ujedno i čine jednako dugu podstrešnicu, u kojoj je moglo da se odlaže sve: od gomile drva i sjekire na panju, do kišobrana, ogrtača, radnih odijela, alata... Bilo je mjesta i hlada, mobe i svatovi tu da se okupe... Na kukuruzanu se nastavlja veliki sjenik, a ispod njega staja sa jaslama. U tom polukrugu je zatim svinjac, napravljen tako da su svinje sasvim odvojene i hrana im se sipa kroz poseban otvor, dok je s druge strane odvod povezan sa betonskim smetljarnikom. Tu su još uvijek očuvani kokošinjac i pušnica.

U sredini kuće i svih tih gospodarskih dijelova nalazi se prostrano kamenom popločano dvorište, koso, kako bi se slijevale kiše. U jednom njegovom uglu je ozidana i ukrašena česma, ona, kao i stubovi podstrešnice su vidno oštećeni namjernim rušenjem. Kad se završava kosina, dvorište se nastavlja prostranim travnjakom, na čijem kraju je bunar dubok dvadeset metara, sa izvorskom vodom: hidrofor su odnijeli. Ja vučem vodu kao i Bora, starica iz susjedne kuće. Bilo je ovo nekad pravo, kao holandsko gazdinstvo, bogato i sređeno. Po uništenim ležajevima, ormarima, vitrinama, policama, vidi se da je kuća bila lijepo namještena. Sve vrednije opljačkano je - suđe, posteljina, ćilimi, zavjese; staklenina, kristal, lusteri, knjige, odjeća, obuća. U travnjaku ispred kuće, čim se priđe vidljiva je velika humka koja napadno narušava sklad i ravnotežu nekad sređenog imanja. Kad su u selo upali plaćenici “Oluje”, prvo su iz staje izvukli najboljeg bika. Najeli se njegovog mesa, napili se naše krvi, a ispred same kuće zakopali njegove kosti i kožu u znak pobjede i osvete!

U čašu sam sinoć utisnula tri grančice, zapravo tri stručka, na svakom po tri cvijeta. Kad sam jutros ustala i spustila se niz stepenice u dvorište, svoj cvijet sam kod česme ugledala - neuveo! U odnosu na prostornost kuće i dvorišta, on se ukazao kao malo pjenasto ostrvce, zlatna zraka smotana u spiralne listiće, a iz stabljičica su izbijali novi savijuci, zeleni i uspravni. Čekala sam da se iz njih počne odvijati savijena sunčana nit. Odnekud mi, ko zna kada i kako pohranjena u mozgu, izbi riječ asimptota - otkud mi to? To je prava kojoj se neka krivulja približava, a da je nikad ne dotakne.

Eto to mi je ispričala Milja Egić s prezimenom moje majke.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.