Zamjenski Srbi, Hrvati i ostalo

Jedan od njih je imao radio i nesreću da ga je tog dana slušao te bivao informisaniji od onog drugog. Rekao je "Umro je Vladimir Nazor". Drugi je dao sebi vremena da sažvače zalogaj, da ne bi pričao punih usta. Uzimajući drugi zalogaj, rekao je "Je li? A ko je sad 'mjesto njega?". Jer, u njihovim apolitičnim životima, savršeno je svejedno ko je pjesnik umjesto Vladimira Nazora. Jer, takva su vremena bila, forma se morala zadovoljiti. Kao kalif umjesto kalifa, pjesnik umjesto pjesnika. Moralo se staviti Hrvata umjesto Hrvata, Srbina umjesto Srbina, Muslimana 'mjesto Muslimana, da ni jedni ni drugi, pa ni treći, ne bi mogli ništa reći. Tako su Marko Vešović i Radovan Karadžić trebali podijeliti nagradu "Jovan Dučić", Crnogoraca je bio red da im se nešto dadne tih godina. Bilo ih sedam do osam hiljada u Sarajevu, a svi nenagrađeni...

Apolitika, Aleksandar Makedonski i bljutavi kolači

Nažalost ili na svu sreću, mi nismo apolitični. Vjerovatno nismo ni fizički ni duhovno zdravi kao ova dva seljaka iz priča. Ne otimajte se, nismo, samim tim što bistrimo politiku, nismo sasvim svoji. I kad ne izađemo na izbore, važno nam je ko i šta govori u naše ime. Ovdje, u zemlji ucijenjenoj mrtvima, u zemlji u kojoj skoro da i nema ulice u kojoj nije ubijen čovjek, žena ili dijete, svaka riječ se dobro izvaga prije nego što se kaže. Doduše, ima ih što kažu sve što im padne na pamet. Pa, u neku ruku - i nije to tako loše, ljudi i to cijene. Ne svi, naravno. Tada riječi zvuče iskreno, valjda zato što i jesu takve. Ali, ja, recimo, jako dobro promislim prije nego što mi padne na pamet da kažem da su kolači moje tetke loši. Toliko duboko da joj to nikad nisam rekao. Dugo im spiram ukus s nepca, ali nikad da joj kažem da imaju aromu gipsa. Ne sumnjam da mnogi misle da bi brže osvojili svijet od Džingis Kana, Julija Cezara ili Aleksandra Makedonskog. Garant bi moj prijatelj Enes, onako nabildan, u suknjici i sandalama i sa rimskim mačem u ruci, pokorio sva germanska plemena koja Cezar nije. Ali, na njegovu žalost, ne bira se novi Cezar. Muški više ne nose suknje. Uglavnom. A i ne govori latinski, Rimski Senat ga ne bi razumio.

Nikom lako s nama

Srbi, baš kao i ostali narodi u Ex – Yu, sa izuzetkom svjetski velikih naroda kao što su Jevreji, vole se „nadgornjavati". Znate, ono, ko je veći Srbin, Hrvat, Bošnjak, Slovenac... Dobro, Slovenci baš i nisu poznati po tome. Ali, to "nadgornjavanje" je prisutno, svakako. Hm, Romi se ne takmiče ko će biti veći Rom. Njih su, po nepisanim rasnim zakonima Bosne i Hercegovine, osudili na umiranje od gladi i zime, na tavorenje i nepismenost. Pitam se, zašto niko u ovoj zemlji, umjesto o nacionalizmu, ne progovori o rasizmu? Da, znam, puno tražim. Govoriti o nacionalizmu kao problemu, puno je profitabilnije. Uglavnom, u tom nadgornjavanju, nude se razni dokazi. Porijeklo, status, staž na političkoj sceni, ratne zasluge. To ispadne jako važno kad treba predstavljati narod. Možda jeste, možda i nije. Ja bih volio da me predstavlja neko pametan, ma koje vjere bio. Ali, ne samo to! Ne i najvažnije, čak! Ja bih da me predstavlja neko sličan meni. Neko ko će misliti kao ja i ispuniti moja očekivanja, slijediti moje prioritete, paziti da ja budem sit, siguran i društveno potvrđen. Neko ko će spriječiti da mi sruše kuću ili nasade austrijsku benzinsku pumpu pod prozore. Nije nužde da taj bude naročito pametan i vispren, samo hoću da bude na mojoj strani. Neka bude glup, ali neka bude pošten prema meni i ljudima koji su kao ja. Nipošto ne bih da to bude neko ko će mene ili moje prioritete podrediti drugima i ispred mojih prioriteta staviti prioritete drugih. Eto, nije lako predstavljati mene. Nije lako predstavljati ni vas, ako malo promislite... Ja zato i ne glasam. Znam da na političkoj sceni ove kolektivne nesreće nema nikoga ko bi se zabrinuo za tamo nekog Veselina Gatala. Jer, konstitutivan je, šta bi još htio? Lukavo je to smišljeno. Konstitutivan si, šta se buniš kad te gazim, trujem i srušim ti kuću, domuze agresorski?

Iš profo, ako Boga znadeš...!

Mladen Ivanić (PDP) se pitao zašto je Milorad Dodik (SNSD) veći Srbin od njega. Dakle, zašto Mladen ne bi bio pre'sjednik 'mjesto Mileta. Pitala se to i Federalna televizija, onako horski, skupa s njim. Valjda i Bošnjaci koji su glasali za Mladena. Pa, možda je Mladen Ivanić veći Binsr od mene i Mileta skupa, ali Mileta su izabrali Srbi da ih vodi, pa kakav je god. Ja Mileta nisam birao, ne pada mi na pamet, ali mi je draži od Mladena. Mladen mi je nekako... Nekako, brate, mehko foteljast. Pihtijast, pragmatičan... Sav je za uvuč' se u... Pardon. Doduše, ni za Mileta, kako rekoh, nisam glasao. Stalo mu je, čini se, do Srba u Federaciji koliko i Eskimu do afričkih leptirova. Kao RS-u do Sarajeva. Ali, barem je jednom dijelu mog naroda u BiH, i to većem, vratio malo dostojanstva, ne može više svak' kome se ćefne istresati gaće nad svim Srbima u Dejtoniji. Tamo gdje on vlada, Srbi nisu vječiti krivci, genocidni, četnici, ljudi koji se trebaju stidjeti Njegoša, Andrića, Kapora i Kusturice. Ne moraju potpisivati peticije kojima se traži oslobađanje onih koji su vršili ratne zločine nad Srbima u ratu, kao Mirko i Ratko Pejanović. Ne moraju u SDA ili Stranku za BiH kao Marko Vešović ili Tatjana Ljujić - Mijatović, da bi sebi nafaku priskrbili. Hm, pade mi na pamet i onaj benigni "građanski" profa iz Banjaluke, onaj koji voli pričati onaj idiotski vic o selu u kojem su svi nepismeni i brati dnevnice i tapšanje po ramenu u Federaciji i inostranstvima... Evo, kad na njega pomislim, đavo ga ne odnio, pobjegne mi namah misao. Sad moram čitat ovo što sam napisao, da znam gdje sam stao. Uf... Iš, iš, profo, nalet te bilo!

Vlast, belaj, Sven Alkalaj

Zadnjih sedmica i mjeseci, hrvatsko nadgornjavanje je u žiži interesa. Ko je „pravi" i „veći" Hrvat. Pa se ispostavilo da je Dragan Čović nikakav Hrvat. Izjašnjavao se kao Jugosloven i potpisivao ćirilicom. I ja sam se nekad izjašnjavao kao Jugosloven a nekada kao Laponac. To mi tada i nije toliko značilo, nije me glava boljela, rebra pucala i benzin me trovao konstitutivnog. A, da se ne lažemo, više sam mislio šta ću pojest i... Nije važno šta sam još mislio. Ali, o nacijama nisam, definitivno. Elem, Dragan Čović i ja smo se isto, dakle, nacionalno izjašnjavali. Osim kad sam se osjećao kao Laponac. Jedino, Dragan Čović se prije ove naše zadnje klaonice potpisivao ćirilicom. Ja sam se, otkad znam za sebe, potpisivao latinicom, što i dan - danas činim. I dalje ću, samo da se zna. Pišem ja ćirilicom, ali... Ko nađe moj ćirilićni potpis, od mene mu je miješano meso i dva piva, odmah! Po načinu predratnog potpisivanja, pretpostavilo bi se da sam ja Hrvat a Dragan Čović, šef HDZ-a BiH, Srbin. A tu bi se prevarili, obratno je. Usput, možda bih ja tom Čoviću dao čašu vode kad je žedan, možda i neku paru ako je gladan, ali ništa više od toga. Čovjek mi znači koliko i Budimpešta RS-u. Ili manje. Ali, postoji jedna razlika između šefa HSP-a, onog Jurišića, i Dragana Čovića iz HDZ-a. Ne zbog Nezavisne Države Hrvatske i proglašenja Hrvatske do Drine od strane Jurišićeve stranke, barem ne samo zbog toga. Dragana Čovića je, možda i zbog nedostatka boljeg, izabrao njegov narod. Zapravo, glasao za njegovu stranku. Čović je, po mom mišljenju, pametniji od Svena Alkalaja. Hm, dobro, to i nije neki kompliment. Ali, ipak, dovoljno je pametan da zna da nije imao izbora osim da najzad počne predstavljati one koji su ga izabrali. Isto kao što dobro zna da SDP i HSP imaju zajedničkog koliko gruda snijega i grotlo vulkana... Doduše, želja za vlašću je ovaj put ujedinila hrvatsku ultradesnicu, bošnjačku ljevicu, zapadnohercegovačke profitere i još poneku sitnež. Hm, ta želja za vlašću uopšte nije za potcijeniti. Kako god i kakav god da bio taj Čović, ne treba ništa naročito da radi da bi ga narod podržao. Samo treba pustiti da stvari idu svojim tokom, na kraju mu neće nikakav problem biti da ispadne najbolji i najpametniji. Hm, kad malo bolje promislim, na njegovom mjestu bi i Sven Alkalaj mogao biti političar. Pod uslovom da ne govori kad ga ne pitaju. Hm, ni kad ga pitaju.

S malo njih u vodu i vatru

Ja bih rado da me predstavlja neko ko nije Srbin. Zapravo, radije bih da me predstavlja Bošnjak ili Hrvat iz Federacije. Tad bih barem mogao da se nadam da na meni neće dokazivati svoje bosanstvo i privrženost "drugom" i "drugačijem". Da neće organizovati božićni prijem na kojem bi bilo dvoje Jevreja, jedan Srbin (predsjednik Srpskog Građanskog Vijeća) i stotinjak Bošnjaka, kako to radi Ratko Pejanović u Mostaru. Muhamed Filipović bi me, recimo, mogao predstavljati. Čovjek je bošnjački nacionalista, ali ne bi mom narodu učinio što ne bi svom. Ili, recimo, Fahrudin Radončić. Ima u njemu onog crnogorskog čojstva. A i zapošljava ljude svih nacija, nikad mu nije palo na pamet da glumi multikurajbera i nabija to svima na nos. Mogao bi i Senad Avdić, da je političar. Pošten je čova, pošten i rijetko hrabar. Radije bih s njim goloruk, leđa uz leđa, nego sa čitavim SDP-om pod punom ratnom spremom, na čelu sa Zlatkom L. i Željkom Komšićem naoružanim Amerikom lično i personalno.

Ako ikad umrem

Pa se nešto pitam, ako ikad umrem, ko će biti pisac mjesto mene? Ako, ne dao Bog, umrem dok ovo čitate, šta će biti s mojih osminu kubika prostora na ovom svijetu? Kako će me zamijeniti? Kako će iz Srpskog Građanskog Vijeća ili neregularne i nezakonite "Prosvjete" zamijeniti ovog Srbina? Moraće ponovo napisati mojih trinaest knjiga. I one što su na slavistikama u Beču, Pragu... I one što se s njima studenti muče u Sarajevu. To sve treba uzeti i ponovo napisati, kao istoriju zadnjih decenija. Uostalom, vjerujem da vlada uvriježeno mišljenje da bi Mile Stojić i Marko Vešović, uz pomoć već odavno trijeznog Abdulaha Sidrana, svih trinaest mojih dosad objavljenih knjiga, napisali bolje od mene.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.