Zakoni uvijek mogu biti zloupotrijebljeni

Neke od njih sam pročitala. Čula sam mnogo, uglavnom istih prigovora na račun traženih izmjena, ali i dalje ne znam o čemu je, zapravo, riječ i čemu izražena zabrinutost, čak i panika nevladinog sektora i dijela medija povodom traženih izmjena.

Hrvatski zakon

Pojednostavljeno, najviše polemike izazvali su članovi 8. i 9. koji se odnose na ograničenja pristupa informacijama i ispitivanje javnog interesa.

Prije nego sam pažljivo pročitala tražene izmjene u našem zakonu, pročitala sam izmjene koje je donijela Republika Hrvatska 8.3.2013, koja, ne zaboravimo, za koji dan ulazi u EU. To bi trebalo da znači da njihov zakon mora biti najbliže evropskim standardima. Broj ograničenja u hrvatskom zakonu je 14, a u prijedlogu bh. zakona navedeno je osam ograničenja. U hrvatskom zakonu postoji testiranje javnog interesa za objavljivanje tražene informacije, a u BiH se traži ukidanje “utvrđivanja javnog interesa”. Evo je cenzura na djelu.

Ali, čini se da upravo tu leži i najveća zamka za prigovore novom bh. zakonu. Zašto? Upravo zato što predlagač izmjene ovog Zakona kaže da se pristup informacijama “u posjedu javnog organa zasniva na sljedećim principima: slobodi informisanja; jednakim uslovima za ostvarivanje prava na pristup informacijama; otvorenosti i javnosti rada javnog organa; hitnosti postupka”. Ovdje akcent treba staviti na “hitnost postupka”. Pretpostavka je da je utvrđivanje javnog interesa proces koji traje. Ako traje, oduzima vrijeme za promptno reagovanje. Ako oduzima vrijeme treba skratiti proces. Zato predlagač izmjena bh. zakona kaže da će “nadležni javni organ objaviti traženu informaciju bez obzira na utvrđeni izuzetak u smislu čl. 6, 7, ili 8, ako je to opravdano javnim interesom i uzeti u obzir svaku korist i svaku štetu koji mogu proisteći iz toga.” Stoga zahtjev za ukidanjem utvrđivanje javnog interesa ne isključuje sam javni interes nego ga podrazumijeva što se eksplicitno vidi iz teksta Zakona.

Prema predloženim izmjenama, neće biti utvrđivanja javnog interesa zato što je prethodno vrlo precizno navedeno da pristup informacijama neće biti ograničen: “Izuzetno od stava 1. ovog člana (pravo na privatnost), javni organ neće ograničiti pristup informaciji ili dijelu informacije koja se odnosi na korištenje javnih sredstava izuzev sredstava dodijeljenih za socijalna primanja, zdravstvenu zaštitu i zaštitu od nezaposlenosti; vršenje javne funkcije, što podrazumijeva i prihode, imovinu i sukob interesa javnih funkcionera i njihovih srodnika koji su obuhvaćeni zakonom kojim se uređuje sprječavanje sukoba interesa; sudske odluke u predmetima od općeg značaja za javnost kao što su predmeti ratnih zločina, organizovanog kriminala, korupcije, terorizma, porezne utaje i drugi predmeti koji prema ocjeni javnog organa koji vodi postupak predstavljaju predmete od općeg značaja za javnost; ime, prezime i radno mjesto zaposlenih u javnim organima.”

Dakle, niti jedna kategorija koja je predviđena tekstom ovog Zakona ne dovodi u pitanje dobivanje tražene informacije. Prigovor: Zakon može biti i biće sigurno zloupotrijebljen. Može. Svaki zakon može biti zloupotrijebljen, ali to nikako ne znači da je zakon unaprijed loš. Prigovor: U svakom trenutku svaki političar može reći da se zahtjevom za podacima ugrožava njegovo pravo na privatnost i drugi legitimni javni interesi. Može. Ne bi bilo prvi put. No jasno je navedeno šta nikako ne može spadati u kategoriju “privatnosti”.

Konvencija Savjeta Evrope

Hrvatski zakon također predviđa zaštitu ličnih podataka. Međutim, mnogo bitnije od toga šta predviđa hrvatski zakon jeste “Odluka o ratifikaciji Konvencije Vijeća Evrope o pristupu službenim dokumentima (CETS 205)”, potpisana u Strazburu, 1. septembra 2010. godine, a koju je i BiH ratificirala Odlukom Predsjedništva BiH 10. oktobra, 2011. godine. Tu se vrlo precizno obrazlaže zašto i kako moraju postojati ograničenja u pristupu informacijama. Ova Konvencija navodi 11 ograničenja koja uključuju i podograničenja. Evo kako su ona pobrojana: “Ova ograničenja moraju biti precizno definisana zakonom, nešto što je neophodno u demokratskom društvu i razmjerna cilju zaštite: nacionalne sigurnosti, odbrane i međunarodnih odnosa, javne sigurnosti, sprečavanje, istrage i kažnjavanje; disciplinske istrage; inspekciju, kontrolu i nadgledanje javnih organa vlasti; privatnosti i drugi legitimni privatni interesi; komercijalni i drugi ekonomski interesi; ekonomske, monetarne i devizne politike države; jednakost strana pred sudom i efikasna organizacija pravosuđa; okoliš; razmatranje unutar unutar ili između javnih organa vlasti kojih se tiče ispitivanje slučaja” (Član 3. Stav 1.). Osim ovih Evropska konvencija uključuje još jedno ograničenje: “Pristup informacijama sadržan u zvaničnim dokumentima može biti odbijen ako će otkrivanje informacija ili se čini da će njihovo otkrivanje ugroziti bilo koji od interesa pomenutih u stavu 1.”

Eto, dakle jasno se vidi koja ograničenja traži Vijeće Evrope od predlagača izmjena u bh. zakonu. Veća nego što ih sada nalazimo u predloženom zakonu. Ne treba sumnjati u vrijednosti demokratskih principa na kojima se temelji svaka odluka ovog evropskog tijela, a na koje se tako često pozivaju brojne nevladine organizacije u BiH kada im to zatreba. E po prvi put, ili skoro pa prvi put, možemo u jednom prijedlogu izmjena zakona pročitati gotovo doslovno preuzete pojmove iz nekog evropskog dokumenta. Ne zaboravimo, red koji zahtijeva Vijeće Evrope nikako ne znači cenzuru, nego poštovanje pravila i propisa. Da budem malo preciznija. Kada recimo neki novinar odluči da javno obezvrijedi nekog sudiju, njegovu čast i moral, e onda neće moći spominjati kao ključni argument sudijinu brakorazvodnu parnicu i podjelu imovine sa bivšom suprugom. A, eto, ne tako davno, upravo smo svjedočili ovakvom javnom podrivanju ugleda člana Suda BiH. I možda baš zato i ne čudi što je predlagač izmjene člana 8. Zakona, Sud BiH. Možda ne treba ni da nas čudi što je na sastanku o reformi pravosuđa održanom u Brčkom 8 - 9.4.2013. donijeta preporuka za nadležne organe “da uspostave ravnotežu između neophodne zaštite ličnih podataka i zahtjeva za objavljivanjem sudskih odluka i transparentnosti postupka, naročito u pogledu odluka od opšteg značaja za javnost poput onih iz predmeta ratnih zločina, organizovanog kriminala, korupcije, terorizma...” I eto sve to je sadržano u prijedlogu izmjena Zakona o slobodi pristupa informacijama.

Naravno, već čujem pozivanje na Evropsku konvenciju o ljudskim pravima i članak 10. koji proklamuje slobode, i dodajem: ne samo slobode nego i odgovornost. Ili, bolje, prije slobode proklamuje zahtjev za odgovornošću.

P. S. U Hrvatskoj od prije par dana novinar ne smije ni na privatnom “Fejsbuk” profilu komentarisati političare. Kažnjivo zakonom.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.