Zakon nuždu mijenja

Zapravo, u krivu sam. Nema presedana. Nema primjera u kojem pametni čovjek vara glupu gravitaciju. Zakon gravitacije ne možete prevariti. Čak i ako ste daleko od najdaljeg svemirskog tijela, eksponencijalna daljina garantuje gravitaciju, barem teorijsku, ako ne i mjerljivu našim čulima ili instrumentima. Zakon gravitacije je neoboriv, u mikro i makrosvemiru. Ko drukčije kaže, taj kleveće i laže. Ili, narodski rečeno, to je tako i nikako drukčije. Što Dervo rahmetli kaza "To je tako ko je li Bog jedan!". Svaki pokušaj da se prevari priroda, njeni zakoni i njena pravila, žestoko se kažnjava. Ako ne odmah, onda sa vremenom. Pravilo kaže da tikva ide na vodu dok se ne razbije. Kucka putem od ovo ili ono, zvekne od kamen ili od drvo, pa se jednom i razbije. Putem to kuckanje upozorava, ali mi se ne osvrćemo dok se ne razbije. Onda gorko plačemo i kunemo sudbu kletu.

Ružni dani zamijenjeni gorim

Zakon kvarta u kojem sam počeo odrastati, srećom ne i nastavio, bio je da jači mlati slabijeg. Nerado se sjećam tih dana. Bilo je puno ružnih dana, ali su zato ostali znali biti još gori. Tukli su me svi stariji od mene i par mlađih. Ja sam tukao većinu mlađih i jednog koji dan starijeg. Onda sam došao u novi kvart, na Aveniju. To je danas, znate, ulica Kralja Tomislava. U novom kvartu sam, kao po navici, uhvatio prvo dijete sposobno za bitku, naravno manje od sebe, i prebio ga. Ne puno, tek da se zna koje je od nas dvojice prvi, a ko drugi po važnosti i snazi. I, pun sebe, otišao sam u svoj stan zadovoljan, jer sam već počeo stvarati hijerarhiju u kojoj nisam najdonji, jer sam već imao klinca koji je u hijerarhiji čopora i prema zakonu jačeg, bio ispod mene. Sutra nisam naišao ni na koga za prebiti. Ne zato što nisam htio, nailazio bih na veće i jače, pa mi se nešto nije dalo tući s njima. Zakon jačeg ima podzakon slabijeg, u kojem slabiji ne bi smio čačkati mečku. Bolje mu je da pred jačim čačka nos. Ali, prekosutra... Prekosutra su se mojoj prekjučerašnjoj žrtvi pri ruci našli stariji brat i još par njih jačih od mene. Ne da su me prebili, činilo mi se da je preko mene prešao voz i to ne onaj japanski supraprovodnički, već ona skalamerija koja vozi od Ploča do Sarajeva i jedva sopstvenu težinu dovuče do granice Hercegovine sa Bosnom, do na vrh Ivana. Prestao sam se tući, i ne samo to, prestao sam izlaziti. Shvatio sam da je pravo jačeg stupilo mjesto pravu brojnijeg. Shvatio sam i da novi kvart ima nove zakone, koji se, baš kao i oni stari, u starom kvartu, ne smiju kršiti. Ako se prekrše, slijedi kazna. Starcima sam slagao da sam se stumbao niz stepenice. Nešto im je mene bilo žao, pa me nisu dodatno namlatili. Znate, onda nije bilo mobitela da snimaju kako djeca tuku djecu, niti ovih institucija za ljudska prava koje zapišu nešto kad saznaju da roditelji i komšije tuku djecu.

Rahmetli Dervo što rekoše, za lektire vavijek bijaše...

Loša strana mog tadašnjeg povlačenja iz javnosti ta je da sam počeo čitati. Još gore od toga je što sam jednog dana počeo pisati. Kao da mi nije dosta što sam Srbin, rekli bi bosnomisleći iz jednog grada na granici Federacije i Republike Srpske. Jer, zakon Bosne kaže da se smije pisati samo u okvirima Bosne i za Bosnu. Bosna dijeli nagrade i kazne, kao i svaka zakonodavna institucija. Zato izlasci mojih knjiga i postavke mojih predstava bivaju medijski prešućeni. Ne ljutim se, zakon je zakon, valja ga poštovati ili barem podnositi stoički. Ko sam ja da zakon mijenjam? Aferim, što bi rekao rahmetli Dervo, zakon je to. Kad bi Dervu pitali zašto nešto neće, rekao bi "Nije mi u zakonu". A ako u zakonu nije, onda toga i nije. Nije ni onoga ko zakon ne poštuje. Nije se sa zakonom šaliti. Ni danas ne postoji proklamovani zakon u kojem je pametniji i važniji. Ne, u demokratiji smo svi jednaki. Može nam se to ne sviđati, možemo kukati kako nepismena baba odlučuje kao i kakav ćoravi i načitani akademik, ali protiv zakona se ne može. Nekada bi odlučivali stariji i pametniji, danas je zakon drukčiji. Odlučuju svi, pa valjda zato svi i n... Hm, nagrabusimo. To je bolji izraz od onoga koji mi je maločas pao na pamet.

Živ, dorečen, degenečen

U istom onom kvartu u kojem sam tučen po zakonu brojnijeg, skupina intelektualaca je odlučila prevariti urbanističke zakone koji se ionako ne provode i "udariti" fasadu sa sjeveroistoka, onu modernističku, od stiropora (narodski - stiropola), da im zimi nije plaho hladno, a da im ljeti nije grdo vruće. Stan mojih brižnih roditelja je negdje u sredini iste zgrade, ušuškan među druge stanove, pa samo prozorima i balkonima izviruju u svijet. Moram ih spomenuti iz čiste zahvalnosti što me već 30 godina nisu izdegenečili. Na njihovoj zgradi nisu napravili mansarde, na većini drugih, nižih, jesu. Iskoristili su vrijeme kad je zakon bio slab, čak slabiji nego danas, a oni jaki, puno jači nego danas. Većina tih mansardi je napravljena ilegalno, bez saglasnosti stanara. Mom prijatelju konobaru su, recimo, tajkunčić i radnici skinuli izolaciju sa zgrade. I rekao im je da potpišu saglasnost prije nego što padne kiša, inače im stanovi neće vrijedjeti ni prebijenu paru. I, naravno, u naletu straha od kiše i mostarskog bezakonja, potpisali su da im intelektualac "nakelji" čitav jedan sprat mimo plana i projekta zgrade. Zakon pumpi za vodu, kanalizacije i električnih vodova kaže da je taj sprat viška i pokazuje to stalnim kvarovima i začepljenjima. Zakon kaže i da zgrada sa "divljom" mansardom, pogotovo njeni temelji, ne može izdržati zemljotres, pogotovo transferzalni, čak ni srednje snage. Da jedva može izdržati statičko opterećenje, da na dinamičko ne smije ni misliti betonskom glavom. Zakon samo čeka mater prirodu da se potvrdi i dokaže koliko je jači od nas.

Povratak na temu

Odoh daleko od kvarta, u tuđe teritorije i tuđe čopore. Srećom, vratih se bez modrica. Ali, vratimo se na zgradu mog drugog djetinjstva. Ljudi iz zgrade se, dakle, "porefenali", skupili pare i naručili intelektualca da im stavi stiropor (stiropol) na zgradu. Sa pripadajućom bojom i ostalim što... Hm, zapravo, nije bilo svega što treba. Vrli pregalac je zaobišao zakon gravitacije "preskočivši" ozbiljna učvrćenja. Bez šarafa, bez modernog ljepila, postavio je stiropor tako što ga je učvrstio malterom. Čak i to sporadično, kao da je lijepio "moto" keks, ono crno za ono bijelo s rupom na sredini. Nimalo neobičnim ni posebnim malterom. Nije računao da je stiropor organski materijal dobijen derivacijom nafte, materijal koji se s vremenom deformiše, pogotovo pri velikom pritiscima duž uzdužnog presjeka. Četrdesetak metara je bilo previše za donje slojeve koji su počeli, već nakon par godina, pokazivati da ne mogu protiv zakona gravitacije. Posvađali su se sa zidom i odmaknuli. Vjetar je pomogao da se fasada sa svim stiroporom polako odvoji i padne dolje, na parkirane automobile. Srećom, radi se uglavnom o stiroporu i malo maltera, pa nije bilo ozbiljne opasnosti po život. I sad, dok ovo pišem, danima poslije, taj odlomljeni stiropor stoji na cesti, desetine kvadratnih metara tog pokušaja kršenja prirodnih zakona. I niko to ne uklanja. Policija je čak stavila onu žutu traku "stop policija", da se, avaj, neko ne povrijedi dok mu ostatak stiropora bude padao na blesavu tintaru. Tu je i policajac, dečko koji govori ljudima da ne prolaze i ne parkiraju, jerbo je to mjesto opasno za sebe i okolinu, dakle i prolaznike.

Braća po bombardovanjima i prijatelji po kazamatima

Postoje i društvene pojave koje bi se mogle, što se mene tiče, pretvoriti u zakon. Recimo, to da Srbija u zapadnoj Evropi nema prijatelja. Nema, nije imala i neće imati. Da Engleska, recimo, nikome ne može biti prijatelj, čisto zato što se nikad nije ispostavilo da su nekome ostali prijatelji i kad im se nije isplatilo. Trebalo bi zapisati da Austrija Srbiji nikad nije bila prijatelj već samo potencijalni dželat i okupator. I da se u budućnosti od "Osterajha" ne može očekivati ništa ni bolje ni više od toga što su im do sad nudili i od njih tražili. To što Bosni i Hercegovini niko nije prijatelj, nije problem nikoga i nijedne zemlje ponaosob, već problem Bosne i Hercegovine, počevši od načina na koji je nastala, pa sve do načina na koji ostaje u životu i živi od strane infuzije i prodaje svojih građana i njihove imovine stranim bankama. Turska je za BiH prijatelj koliko i nekad, kad je bila okupator. Nije prijatelj ni za onih dvanaest miliona Kurda u Turskoj, a Bosancima će biti, možeš mislit'. Insistiranje na novim prijateljima sklonim bombardovanju prijatelja, suludo je. Govoriti kako je Rusija loš izbor za Srbiju, a Engleska i Njemačka dobar, ravno je negiranju zakona gravitacije. Opšte ludilo, na čijem je čelu čudni magareći trojac, čini da u Vojvodini zasjeda komisija koja dijeli mađarska državljanstva svima koji znaju reći "dobroj'tro" na mađarskom. Mogao bih i ja. Kažem "Junopotkivanot" i eto me, Mađar sam. Pa dobro, nit' bi Srbi izgubili nit' bi Ugri dobili. Ali, nije to tema. Elem, ima preko sto hiljada zainteresovanih, što me ne čudi. Bilo koji Mađar, kako mi se čini, od Atile Hunskog naovamo, želi bolje Srbima od vlade Srbije. Ako zakon Srbije kaže da se tako ide u Evropu, aferim. Neka. Veseli Ivica, tugaljivi Toma i napaćeni Aleksandar, stvaraju nove zakone, nimalo prirodne i nimalo slične zakonu gravitacije. Prema zakonima koje oni slijede, ni ljudskim ni božjim, zakoni mog prvog i drugog djetinjstva čine se razumnim i potrebnim poput zakona po kojem Zemlja privlači sve što ima masu. Ništa čudno, danas Srbi u Nijemcima vide prijatelje, a u Rusima neprijatelje. I očekuju da im fasada navrat-nanos izgrađenog privida prijateljstva neće pasti na glavu i to samo sa njihove, glupe strane zida.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.