Zagrobni turizam

"Tamo plaćaju komunalne pristojbe. Ako rodbina ne plati, izbace ti košćurine iz greba. A kod nas ležiš džabe. Jedan je Duvnjak govorio da bi Evropa tribala BiH proglasit grebljem di će se i strancim' garantirat' da im kosti niko neće dirat' 'iljadu godina. I tako razvijat' zagrobni turizam". Napisano je to u Dnevnik.ba - "Slobodna Dalmacija". Ideja, po mom mišljenju, nije loša, naprotiv. Hercegovački logično i praktično razmišljanje. Kosti su, jednom kod nas sahranjene, pod zemljom ostavljene na miru. Ne osjete hladni čelik kašike rovokopača na potkoljenici, niti hladnoću zapadnih kolektivnih kosturnica. Ono što se događa iznad trave, druga je stvar. Ispod korijena biljaka je zemljani mir, iznad se vodi rat. I ne samo rat. I mrtvi su prisiljeni da poštuju propise, ni mrtvima im ne da zakon mira. Moraju dobro paziti gdje će i kako umrijeti, da svojoj rodbini ne prirede neugodnosti koje znaju biti gore od nevolja prouzrokovanih pogrešnim mjestom rođenja. Još jedan dokaz da je presijecanje i podjela bilo kojeg od naroda koji žive u BiH gora stvar od podjele države kakva je BiH. Neki dan, naime, Mijo Grizelj iz Sovića kraj Gruda, mrtav je prešao granicu BiH i Hrvatske. Na sebi je imao sunčane naočale i šešir, pod sobom sic automobila. Kraj sebe je imao ljude koji su si htjeli prištediti neugodnosti kroz koje prolazi rodbina Hercegovaca kad im bližnji dušu Bogu predaju i ovaj svijet napuste u njihovoj drugoj (prvoj) domovini, Hrvatskoj. "A mi znamo, ali nas niko ne sluša", kaže komšija pokojnog Mije, Zdravko Pejić. "Otvoreno kažem da to nije prvi slučaj. Nu, nama granica prolazi kroz selo. Nedavno jedna naša žena otišla u posjet 'ćeri iza granice, ni dvista metara od kuće. I tamo je strislo srce i umrla. I pazi sad, rodbina bi morala pribavit stotinu papira, pa s tim otić' u Zagreb da bi dobila sprovodni list. Ako se to dogodi petkom, moraš čekat do ponediljka. Da se tako nekom mome dogodi, ja bi' ga rađe stavio na civare ili tačke i prit'ra priko vinograda do kuće". Od osamostaljenja BiH i Hrvatske, Hercegovina ima silnih problema s pokojnicima koji umru u inostranstvu, posebno u Dalmaciji. Naime, sprovodni list može se ovjeriti samo u Konzulatu BiH. A toga konzulata nema u Splitu, pa se mora čovjek Hercegovac, povrh svoje tuge i žalosti, protegnuti do Zagreba. "Prvo izvadiš liječničku potvrdu o smrti, onda potvrdu od sanitetske inspekcije, pa potvrdu od policije u Hrvatskoj. Onda moraš donijeti domovnicu pokojnika, njegovo uvjerenje o državljanstvu i slikovni dokaz, tj. putovnicu ili osobnu iskaznicu. Sve to moramo donijeti i mi iz pogrebnog poduzeća uz potvrdu o djelatnosti i potvrdu o nekažnjavanju. Kad si sve to pribavio, moraš originalne dokumente odnijeti na Konzulat BiH u Zagrebu", kaže jedan vlasnik pogrebnog preduzeća iz Hercegovine. Kako god, čini se da je lakše preko granice prošvercovati grupu živih Kurda bez BiH i hrvatskog državljanstva, nego mrtvog Hercegovca sa oba državljanstva.

Kolektivna grobnica BiH

Kako god, mrtvi tek u svojoj zemlji nađu mir. Tako kažu, a za povjerovati je, jer mrtav Hercegovac je prirodni nastavak živog, a živ Ero voli i mrtav u svojoj zemlji ležati. Zdrava logika, zašto bi iz njega rasla tamo neka bosanska, švedska, dalmatinska ili ne znam koja trava, zašto kad iz ove naše škrte zemlje jedva ikakva trava nikne? A o bageru koji struže po kostima i da ne govorim. Ipak, u kolektivnoj grobnici nada i naroda zvanoj Bosna i Hercegovina, apsurdi se ređaju takvom dinamikom da čovjek jedva uspijeva uhvatiti suludi red stvari. Jedan od apsurda je i grad Srebrenica, jedini grad u BiH u kojem nema Kineza. Čak i Kinezima nezanimljiv grad, politici je i te kako interesantan. Mogao bi biti i ekonomski, i turistički interesantan, čak i medicinski zanimljiv, ima tu kojekakvih ljekovitih vodurina, ima rude, ima šuma i šumaraka, ali sve je to ustupilo mjesto posmrtnom turizmu. Zapravo, dženaznom turizmu, da se adekvatnije izrazim. I ne preko cijele godine, samo nekoliko dana godišnje. Neka vrsta morbidnog piknika organizovanog u mjesecu julu, odvija se sa sve živopisnijim i sadržajnijim programima i aktivnostima. Riječ "genocid", pozajmljena iz konteksta ubijanja Jevreja, Jermena, Hutua, Tutsija, Dačana, nekako je nakalemljena na strašan ratni zločin učinjen nad muškarcima muslimanima Srebrenice. Jeste, prije toga je ubijeno dva puta manje Srba, u okolini te iste Srebrenice, skupa sa starcima, ženama i djecom, ali se od toga ne pravi ni cirkus ni piknik. I drago mi je zbog toga, ne moram i za to crvenjeti od stida. Pomole se ljudi, održe parastos, prekrste se i odu. Kamere snime i naprave kratki prilog za RTRS. Čak se to i ne naziva genocidom. Da, znam, Srbi ne plaču, ne kukaju, ne kmeče i ne traže milostinju. Ipak, njihova zatvorenost je učinila to da niko o njihovim žrtvama ne govori, da svijet i ne gleda njihove mrtve žene i djecu kao na ljudska bića. Pa se čudom ne mogu načuditi kome smetaju novootvorene lobističke instancije i konzulati u inostranstvu, oni koji bi trebali prikazati srpski dio istine o BiH, malo i njihovim mrtvima dostojanstva vratiti. Onda se sjetim da se njihovo ukidanje traži skupa sa istomišljenicima u Sarajevu, pa mi bude jasno da je zvanična politika Sarajeva i Amerike da se Srbi zadrže u mentalnoj i medijskoj blokadi i izolaciji, barem do albanizacije i bosnizacije Republike Srpske i Srbije. A uvijek će se naći i neki srpski uhljub (vidi rječnik turcizama opet) da skupa sa zvaničnim Sarajevom, federalnom i državnom televizijom, proglase Srbe neprijateljima čovječanstva. Bošnjački zvaničnici, oni muslimanski i oni "multikulturni", dođu u novim "mersedesima" i "audijima", kao princ Čarls na otvaranje Starog Mosta. Zvijezde dženaza tada stanu, izuče "dovu" (vidi rječnik turcizama), mašu rukama, škrguću zubima, pokazuju prstom prema Srbiji i Banjaluci, prizivaju Boga i... i odu brzinom neshvatljivom uplakanim srebrničkim materama. Ne znam, neću griješiti duše, ali možda se jave onoj glavnoj, onoj s punđom, džipom, kancelarijom, nekretninama i ostalim što pripada političkom subjektu koji imalo drži do sebe i odlično živi od mrtvih.

Mrtvačke brige

Neko će reći, šta tebe briga, rabe božji Veseline, za Srebrenicu? Drži se ti svojih mrtvih Hercegovaca, imaš ti i svojih mrtvaca za oplakivanje. Imam, nažalost. Ali, poginuli su u istom ratu, istim živima u san dolaze. A na javi živi mrtve obilaze, doduše i ne prave cirkus i mahnitluk (opet turcizam, ali šta ću) od toga. Uredim se ja za mrtve, bolje nego za žive. Na sahrani ili dženazi nikad nisam u kratkim pantolama, uvijek obučem košulju sa koje nisam otkinuo rukave i koja me ne steže puno u ramenima. Tako adet (čest turcizam kod nas i u Turskoj) i običaji nalažu. Sreća moja, otvorilo radnju sa američkom robom, gdje se oni crni i ja možemo obući. Mirno i dostojanstveno ja i dženazu i sahranu odstojim. Kad svi na dženazi sjednu, sjednem i ja, da ne budem mimo vas svijet. Odijela na sahrane ne oblačim, me vidim ničeg svečanog u ukopu ljudi, može čovjek i u drugoj odjeći biti dostojanstven i dostojno ispratiti rahmetliju ili pokojnika. Tišina i sveštenikov glas, možda kakva limena muzika ili glazba i to je to. Halaliti rahmetliji bez obzira na dug, adet je (turc.) muslimanu i nemuslimanu, tako običaj nalaže. Oprostiti pokojniku grijehe i moliti Boga da mu oprosti, običaj je na sahranama. Nema tu mjesta, ipak, za šorceve, papuče, bermude, poderane farmerke, žvakaće gume, drečave frizure, ali se nađe i toga kod nas. Srećom, takvi nisu u većini. Elem, mrtve ispoštujem, čiji god da su. Nije se sa kostima šaliti, ni Bog ni ljudi to ne vole. Ne volim ni ja kad se sa mrtvima sprdnja pravi. Ni sa Srebreničanima. I oni su potomci Delmata, Denizijata, Daorsa, Slovena, baš kao i ja i vi. Ničijom smrti se u današnje vrijeme ne dobije. Srpskim smrtima u okolini Srebrenice se dobilo samo dvostruko više smrti Srebreničana. Sreća pa je rat gotov, pa se pakleni geometrijski niz smrti nije nastavio. Ali, ta sprdnja o kojoj govorim, nastavlja se. Neka vrsta piknika organizovanog u državnom vrhu, poput kakve sportsko-zabavne manifestacije, osmišljava se sve luđim scenarijem. Organizacija "marša mira", bulumete ljudi koji se kreću u pravcu Srebrnice, skupa sa svojim patikama, šorcevima, znojnim majicama, flašama vode, više nalikuju kakvom masovnom izletu njemačkih turista u pokretu prema Dubrovniku nego putu na ukop, Bože mi oprosti.

Moj hologram na mojoj sahrani

Groteska obilježavanja bošnjačkog dijela srebreničke tragedije prevazilazi sliku drečave frizure i šorca na sahrani. Ova godišnjica smrti ima puno, u najmanju ruku neumjesnih, bukvalno vašarskih komponenti. Tu je, na primjer, pojam "biciklistički maraton" smiješan koliko i pojam "genocid" u kontekstu klasičnog ratnog zločina (bilo je tu i drugih, možda gorih) kakav je izvršen u Srebrenici. Biciklistički maraton, naime, ne može biti maraton ako se radi o daljini od kojih stotinjak kilometara ili malo više. To dobar biciklista prepedala za kojih čas, čas i po vremena. Još gore, održan je i moto - maraton za srebreničke mrtve, vožnja motorima, na istom rastojanju! Da se čovjeku smrači od patetike i neznanja kojim se dodatno ponižavaju ne samo žrtve srebreničkog masakra, već i zdrav razum nas preživjelih. Slike oznojenih koji su prešli stotine ili desetine kilometara, pogled na ljude u biciklističkim šorcevima i prljavim i mokrim majicama, ipak je neuporediv sa pogledom na motoriste u kožnim jaknama na ukopu mrtvih od prije 17 godina. Strašno, prestrašno, nema cirkusa do bosanskog cirkusa. Puno je više dostojanstvenih momenata, čini mi se, doživio mrtav Hercegovac dok se, sa očalama i šeširom, na plus četrdeset vozio preko hercegovačko-hrvatske granice. Bar je pokopan bez motorista, biciklista u utegnutim gaćama, ulijepljenih maratonaca i ostalih jada ovozemaljskih. Ako ikad umrem, a nadam se da neću, prije toga ću da snimim hologramski video, onaj u tri dimenzije, koji se ima emitovati na mojoj sahrani. Zatražiću da odu svi znojni, prljavi ili neadekvatno obučeni, oni u šorcevima i papučama, brezobrazno ženskinje u mini-suknjama i oni sa lila krijestama, da mi ne baleče sahranu. I da smjesta sahranu napuste oni obučeni u motoristička odijela i čizme do koljena. Da se zna da se ne sahranjuje član motorističke bande paklenih anđela, nego rab božji Veselin, fino i plemenito u Bogu preminulo hercegovačko čeljade. A ako umrem dalje od Hercegovine, slobodno me stavite u kola, na sic, naturite mi šešir i sunčane očale, pa sa mnom u Hercegovinu. Ne dajte da iz mene tuđa trava raste.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.