ZA NEDJELjU MIRONOSICA

 Ovi dani, u kojima proslavljamo pobjedu Života, Svjetlosti, Slobode, dani su u koje je položen temelj naše vjere i nade na Vaskrsenje iz mrtvih i vječni život. Zato je prva riječ i blagovijest upućena ženama Mironosicama - koje su prve susrele Hrista poslije Vaskrsenja i koje u ovu nedjelju, drugu po Vaskrsenju, naša Crkva proslavlja - bila upravo: "Radujte se!" Zato i svi mi hrišćani u ove dane toliko često pjevamo i kličemo: "Radujte se, narodi, i veselite se".

Dakle, prvo javljanje Vaskrslog Gospoda bilo je javljanje ženama Mironosicama. Kako kaže crkveni pesnik: "Vrlo rano Mironosice hitahu ka Grobu Tvome ridajući, no stade pred njih Anđeo i reče: vrijeme plača prestade; ne plačite nego Vaskrsenje Apostolima javite". U svetom Jevanđelju dalje stoji: "A kad iđahu da jave učenicima, i gle, srete ih Isus govoreći: Radujte se! A one pristupivši, uhvatiše se za noge Njegove i pokloniše Mu se."(Mt. 28,9).

Vrlo rano, dakle, dok je još mrak bio napolju (zato sad najčešće vaskrsnu Liturgiju služimo u zoru vrlo rano) nevelika grupa žena hita ka Grobu Onoga Koga se nisu odrekle niti postidjele, čak ni kada je bio raspet i predat opštoj poruzi, jer u to vrijeme smrt na krstu bila je najsramnija osuda. Dok je Hristos - raspet i nemoćan Tijelom - visio na Krstu, dok su Ga se mnogi učenici - pokolebani i uplašeni - odricali i bježali, pod Krstom su do samog kraja sa Majkom Božijom ostale upravo ove vjerne sljedbenice Njegove, Svete žene Mironosice. Kada su ljudi napustili Isusa... kada su odrekli da bilo djelom, bilo riječju govore u zaštitu Njemu, žene su iz svog iskustva, kao žrtve i one kojima valja preživjeti i opstati, smogle snage ... i ostale pod Krstom znajući da postoji i nešto gore od smrti - izdaja i odricanje.

One su dakle, idući za Njim i trpeći pljuvanje, porugu, poniženja i uvrede, ostale vjerne do kraja, pokazujući da "savršena ljubav izgoni strah napolje", (1Jn. 4,18). Ta i takva ljubav utvrdila ih je u odluci da i u prvi dan Nedjelje, tako rano, krenu ka Grobu sluteći da još sve nije svršeno. Budući vjerne i hrabre u vrijeme Njegovog stradanja i očiglednog trijumfa zla i mraka, one su ostale vjerne i hrabre i sada, po smrti Njegovoj, pokazujući da ljubav i vjera isključuju strah i sumnju. Pred njihovom nepokolebljivom vjerom i ljubavlju razvejava se čak i strah od Judejaca, koji su - progoneći Njega - progonili i Njegove sljedbenike. One, dakle, trče ka Grobu da prije svitanja pomažu Tijelo Njegovo skupocjenim mirisima, ne misleći čak ni o tome kako će odvaliti kamen sa vrata groba! Eto još jednog dokaza da su išle vođene srcem, tj. ljubavlju i vjerom, a ne umom koji je ponekad i same Apostole zbunio i pokolebao.

Zato se Vaskrsli Gospod i javlja prvo njima. Tu Ljubav Božija susreće ljubav čovječiju. Njihovu vjeru i odanost Gospod nagrađuje time što upravo preko njih objavljuje svoje Vaskrsenje: "Idite i recite braći mojoj..."

Neka tumačenja Svetog Pisma kažu da se kroz ovo projavljuje smisao Hristovih riječi da će "posljednji biti prvi." Žene koje u onovremenom vjersko-kulturnom kontekstu nisu nikada bile predviđene da budu prve, sada su prve i jedine koje prate Isusa, jer su Mu one i u najtežim momentima ostale vjerne.  Dakle, budući sa Njim od početka i ostajući vjerne sve vrijeme, one stiču Gospodnje povjerenje koje ih uzvodi u dostojanstvo ravnoapostolnih učenica i Blagovjesnica. Ovaj događaj je uvod i prednajava uloge koju će žena imati u budućoj civilizaciji Crkve, a koja joj je data već kroz ličnost Presvete Bogomajke.

Često puta, u prelomnim istorijskim trenucima, veća je snaga bila u ženskoj slabosti, nego u muškoj moći. Zato je Bog izabrao ženu, Presvetu Mariju Bogorodicu, da spasi svijet preko Nje, jer je ona bila ta koja je rekla: "Da, Gospode". Zbog čudesnog događaja Ovaploćenja i Očovječenja Bogočovjeka Hrista od Presvete Bogorodice Marije, ona je od Svetih Otaca i crkvenih pjesnika i ikonopisaca nazvana "Šira od Nebesa". Zbog toga se i njena ikona nalazi u Crkvi na počasnom mjestu - sa Hristove desne strane, na ikonostasu.

Danas, kada živimo u vremenu sve beskrupuloznije borbe za tzv. "prava žena," u vremenu u kome mnoge od žena, sa jedne strane, insistiraju na svojoj emancipaciji, izjednačavanju sa muškarcima i raznim aspektima ravnopravnosti, a sa druge strane sve češće i nemilosrdnije bivaju svedene na stvar koja se procjenjuje na osnovu njene upotrebne vrijednosti, dobro je razmisliti o istinskom naznačenju žene u svjetlosti primjera Presvete Bogorodice i Svetih žena Mironosica, kao i nebrojeno mnogo onih koje su kroz istoriju Crkve slijedile put ovih jevanđelskih žena.

Dobro je vratiti se uzvišenom naznačenju žene koje joj je od Boga namijenjeno, kroz koje se projavljuje sva njena slava i koje je poziva da bude sljedbenica, saputnica, ona koja služi i kroz svoje služenje projavljuje bogoliku dimenziju svoje ličnosti. U vremenu, u kome žrtva za drugog umjesto pohvale dostojnog djela sve češće biva razlog za podsmijeh i porugu, treba buditi svijest o tome da biti sluga Božiji ili sluškinja Božija znači (objavljivati) i ispunjavati Božiju volju i biti blagovjesnik Njegove volje (i čovjekova pomoćnica i saradnica u svemu). A to znači pokazati svijetu i čovjeku slavu Božiju bez koje nema slave ljudske. Dakle, svaka žena - bila ona majka ili sestra, ljekar ili monahinja, radnica ili jednostavno domaćica - treba u sebi da njeguje i razrasta ono što je ta njena prvenstvena uloga: odgovorno služenje i požrtvovanost, nada i vjernost.

Insistiranje na jednakosti, toliko zastupljeno u savremenom svijetu, u suštini se oslanja na princip poređenja, koji je jedna čisto demonska obmana. Ništa se dobro ne može postići poređenjem, jer ono je uvijek izvor zavisti ("zašto on a ne ja!?"). Želja za jednakošću jeste želja za potiranjem razlika, koje su u suštini nosioci onog najličnijeg u jednoj ličnosti. Ukidanje ovih razlika bilo bi - obezličenje ličnosti! I tako svođenje čovjeka na broj ili na objekat...ili na proizvod... A ako se čovjek svede na to, onda on može da se cijeni i procjenjuje kao bilo koji drugi proizvod...i tako dolazi do prodaje i trgovine ljudskim bićima.

Zato Hrišćanstvo želji za takvom jednakošću suprotstavlja - ljubav. Ljubav poništava svako nasilje. Ljubav znači jedinstvo, a ne - jednakost. A u tom jedinstvu, u jednoj zajednici ljubavi, razlike su uvijek izvor kreativnosti, životne dinamike i samopoznanja kroz poznanje drugog.

*     *     *

Svaka od ovih nedjelja poslije Pashe (Tomina Nedjelja, Nedjelja Mironosica, Nedjelja Raslabljenog i dr.), odgovara na pitanje: u čemu je smisao novoga života čiji smo pričasnici i sami postali kroz Hristovo Vaskrsenje? A u bogosluženjima, kroz crkvene pjesme i himne, svaka od tih nedjelja se produžava na čitavu sedmicu. I tako, dani po Pashi kroz koje polako idemo ka svetoj Pedesetnici zaista postaju blagosloveno vrijeme preispitivanja u svjetlosti Vaskrsenja, i oslobađajuće radosti koja blista u svojoj smirenoj, božanskoj ljepoti. Ako imamo oči da vidimo, i uši da čujemo šta nam Vaskrsli Gospod poručuje kroz ove svijetle dane, moći ćemo - ne samo da tu radost steknemo u svome srcu, već da je poželimo i pružimo i drugima.            

Takvo i toliko poštovanje Hrista prema ženama, i takva i tolika vjernost njihova (žena ) prema njemu najrječitije govore o tome kako je Gospod oslobodio ženu pokazavši joj kao najbolji put smirenje. Ali zašto su one bile vjerne? Zato što ih je on, kako će reći apostol Pavle, pazio kao svoje tijelo, kao udove Crkve (svoje), kao jednake i priznate nasljednice Njegovog carstva. Zamislite kakva je to samo revolucija u istoriji čovječanstva, koje je u ono vrijeme imalo za važeći sistem onaj robovlasnički. A za većinu antičkog svijeta je žena bila u sasvim podređenom položaju u društvu.

Kako je samo potresan događaj kada Gospod spasava ženu uhvaćenu u preljubi (Jn. 8, 3-11) koju po ondašnjem zakonu ubijahu kamenovanjem, kada je sagnuvši se i pišući po pijesku rekao onima koji su već držali kamenje u rukama: "Neka se prvi baci koji je bez grijeha." To je bio i najvažniji nauk i u Njegovom odnosu prema čovjeku i u tome kako ljudi treba da se odnose jedni prema drugima i sami prema sebi.

Zato je važno primijetiti da tamo gdje nema Hrista nema ni zdravog odnosa između ljudi uopšte i svaka različitost postaje nerješiva nevolja. Tada i blagoslovena razlika između muškarca i žene dobija neopisivo zamršene dimenzije i odnosi postaju nenormalni. Nastaje mržnja i zlobno napadanje do ubistva i zločina. Hristos je sve učinio i čini da svojim dejstvom naše odnose učini živonosnim i radosnim, i sve što mi treba da uradimo jeste da mu pustimo da djeluje i u našim životima.       

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.