Vučja Vukanovićeva i Vučurevićeva Srpska

Počast muci kad je prave vuci

Muka je na Srbe navrnula. Ni kosti srpske na vidjelo ne smiju, a kamo li Srbi. Krivi i za svoje mrtve žene i djecu, a ne samo za mrtve muškarce drugih nacija. Ni pričati o tome ne mogu i ne smiju. Niti ih ko hoće čut'. Kad Srbin ubije na svojoj zemlji stranog okupatora, proglase ga teroristom, kao da je u Austriji ubio. U sveopštoj kampanji, iz Federacije i inostranstva, braniti se valja, kako se zna i umije. Ne popustiti, ne pljunuti na svoje mrtve, na svoju crkvu i svoje vođe. Ima Srba koji jedva čekaju priliku da pljunu na srpske autoritete, na vladu, pri tom traže saveznike okolo, jer ih u Srbima prečesto ne nalaze. Podrška se traži iz Sarajeva, iz Zagreba, iz Beograda, samo da se autoritet sruši i da se neki ćar i šićar (vidi "komšiluk"), politički ili medijski, u opštoj hajci na Srbe, postigne. Ne trebam o Slobodanu Vaskoviću, Bakiru Hadžiomeroviću, perjanicama davnih napada na Republiku Srpsku i noviju i stariju srpsku istoriju. Pozabavio bih se, ja rab božji, grešni i u poroke ogrezli, Veselin Gatalo, dvojicom. Slavkom Vučurevićem, gradonačelnikom Trebinja i Nebojšom Vukanovićem, novinarom BN Televizije, svojevremeno pokušajem gradonačelnika Trebinja. Na BN TV-u mi se sviđala ona serije "Nijesmo mi od juče", pa ako ih još ima, molio bih da je prikažu. Hvala unaprijed.

Njihovi favoriti i miljenici, i naši vuci i magarci

Strana bratija, s Bošnjacima i Albancima kao favoritima i miljenicima, u Srbiji je vidjela šansu u izboru Tomislava Nikolića za predsjednika. I "Bingo!". Upalilo je. Čovjek slabog moralnog i političkog integriteta, koji "štrajkuje glađu" pod ikonom, kojeg usred predstave o samoubistvu (Bože mi oprosti) i sveštenik pričesti, postao je predsjednik. Spreman da se odrekne Srba, ma gdje bili, od Kosova do Novog Zelanda, samo da ga ostave na vlasti i potapšu kojekad po ramenu. Siguran sam da su u Engleskoj čestitali jedni drugima i smijali se nasamarenim Srbima. Upalilo je. Sami ga Srbi izabrali, sami pali, sami se ubili. Predao Kosovo, proglasio nas Srbe u BiH Bosancima, o Srbima u Hrvatskoj ni "habera" (moj komšiluk, op. a), kao da su ga Englezi i Amerikanci porodili i izabrali (!?). Engleski ne zna, a ni srpski mu nije jača strana. Pa su pomislili, pa zašto to što smo uspjeli s Tadićem, ne bi moglo i s Dodikom? Onda su tražili, tražili i... Neki Englez je rekao "Bingo!". Imamo čovjeka po mjeri Srba u BiH. Za ovoga je Dodik isto što i Tadić za Tomislava Nikolića. Šta mu damo, potpisaće, samo da mu niko ne smeta na stolici koju zauzme. Kao Toma ono za Kosovo. Načuo sam, a volio bih da griješim, da su Tomu čak naćerali da posredno pita predsjednika Rusije, Aleksandra Putina, da prizna Kosovo. Kao, da olakša Srbiji. Daj Bože da nije istina što sam čuo. Putin ga zaćerao i poručio da mu na oči ne izlazi, reče mi moj izvor. Tako da, čini mi se, "međunarodni faktor", ozbiljno računa na Slavka Vučurevića, koji će od Srba u Srpskoj činiti što i Tomislav Nikolić od Srba u Srbiji, to jest Kosovu. Bezličnu i po sebe opasnu masu koja nema vođu, ne zna gdje joj je glava, a gdje rep. Jer, istini za volju, ja bih radije krenuo za olinjalim šumskim vukom nego za Slavkom Vučurevićem. Od vuka bih očekivao barem da će uloviti nešto osim srpske nesreće i poniženja. Toliko o Slavku Vučureviću i uvaljivanju međunarodno-američko-njemačko-engleskog trojanskog konja po ugledu na Srbiju. Hm, trebalo bi uvesti pojam "trojanskog magareta", nekako mi je to više srpski i hercegovački. Kako god, podapinjati usred bitke onima u prvim redovima, jeste srpski, ali nije junački. Pogotovo nije lijepo ubjeđivati Srbe kako je to za njih dobro i kako to ne radi zbog sebe već zbog njih. Tomislavu Nikoliću sve slabije ide, pa neka Slavko i Engleska vide šta će i kako će...

Ljubav i bol

Drugi, puno višeslojniji i komplikovaniji, ali ništa ljepši primjer, Nebojša je. Nebojša Vukanović. Ni Vučurević ne mrzi Dodika, ni Vukanović ne mrzi preosveštenog vladiku Grigorija. Jer, vjerovali ili ne, on samo želi njegovu pažnju, reakciju. Ne želi priznati da nije u pravu, pošto je vrijeme demantovalo sve što je rekao o njemu. Ali, strancima i Federaciji dobro dođe. I za podsticanje naroda de se, umjesto da se složi i nastupi jednim glasom, udari na vlastite autoritete. A, htjeli mi to priznati ili ne, vladika Grigorije je autoritet. Ako ne jedini, onda najveći. Zna da bi Nebojšu damantiji dodatno razjarili, dali mu kredibilitet vladičinog sagovornika i polemičara. Na sreću, preosvešteni vladika ima pametnijeg posla i vidi u kakvim smo... hm, problemima. Nedavno, dok sam gledao njegov prilog na BN-u, shvatio sam u čemu je problem. Ne radi se o vučjoj mržnji Vukanovoj prema vladici, već o ljubavi. Psećoj, požrtvovanoj, bespogovornoj ljubavi, onoj na koju je malo ko od nas spreman i sposoban. Od pasa čovjek puno nauči. Nekad više nego od ljudi. Nije loše biti pas. To znaju ljudi koji imaju pse s kojima umiju pričati.

Znakovi ljubavi

Pas vjeruje u svog gospodara. Želi njegovu pažnju. Dodir, pogled, riječ, uzvik, bilo šta. Moja Vanda je dostojanstvena belgijska ovčarka. Ona traži moj pogled, ali ne prilazi i ne gura mi njušku u ruku. Ne laje kad dolazim. Lu je već drugačiji. On se, jadan, pomokri od sreće kad me vidi. Skače i vrti se u krug, nesrećno pseto. Ima ljudi koji tuku svoje pse. I, vjerovali ili ne, ima pasa koji srećni vrte repom kad ih gazda tuče. Nije to pseći štokholmski sindrom kao kod sarajevskih Srba i Hrvata, to je čista i nepatvorena ljubav. Jer, dok trpi batine, zanemaren i ostavljen pas uživa u pažnji, osjećajima koje ispoljava gospodar. Mržnja je, naime, osjećaj, dobrodošao u nedostatku boljeg. Batine koje prima, za nesrećnu životinju je sreća, uživa u tome što ga gospodar dodiruje štapom i šakama, kad ga već ne miluje. Bolje je i to nego ništa. Nebojša Vukanović je vjernik. Vjeruje čak da ga je vladika prokleo, onomad kad ga je zdravlje izdalo. Vjeruje u vladiku i njegov autoritet, ali nema načina boljeg od saživljavanja s njegovim autoritetom, od pokušaja njegovog obaranja. Ne zna nesrećni Vukan šta bi bilo kad bi (ne daj Bože) i uspio oboriti vladičin autoritet. Ne znam ni ja, a pogotovo on. Srbi bi ostali bez najvećeg autoriteta, a on bi likovao. Mi ostali od Vukana ne bi imali ništa. Kao ni sad, uostalom. Možda je njegova aktivnost nekom i zabavna, ali mislim da puno stranih i domaćih faktora koji ne vole baš ni Srbe ni Republiku Srpsku, računaju na njega. Jer, Vukanović želi biti u pravu, po svaku cijenu. Nikad nije demantovao glupost koju bi izrekao, pa makar stoput bila opovrgnuta. On to opovrgnuti neće, iz principa. Mogu Srbi svugdje propasti, ne samo u Srbiji, ali mu je važno da bude u pravu. Da jednom može kazati "Jasam li vam rekao, a?".

Čekajući stradanja

Vukan će se okomiti na mene, ako Bog da. Potpisujem sve što napiše, neka. Nisam ja toliko važan. Mojih 14 knjiga nikoga nisu zaposlile i nijednog Srbina, Hrvata ili muslimana, spasile. Dodik jeste. Preosvešteni vladika takođe. Nije ni Vukan nekoga spasio, tu smo isti. Pomogao jesam ponekom, možda je i on. Pa, eto, neka nas, ako i za nas dva bude štete, aferim (moj komšiluk). Volio bi Vukan da ga vladika udari. Dobio bi status čovjeka kojeg je vladika udario. Neprocjenjivo. Bio bi srećan kao zapušten pas kad ga čovjek udari. Ne, neće ga udariti, ne može, ne smije. Vladika je. Kad njega vladika spomene, dok pričamo, osjetim ljubav, a ne želju da mu naudi. Jer, vjerovali ili ne, vladika ne mrzi to biće. Mislim da mu je draži od mene, valjda jer misli da je grešniji. A nije, Bog i duša, ja sam najgrešniji koga znam. I nikakav vjernik. Rekord u postu mi je 11 dana. Ako hoće, mogu ga ja udariti, tog Vukanovića, ako mu je do moje pažnje. I to koliko god jako hoće, mogu ja to. Samo neka zatraži. Ja svom narodu ne značim puno, nisam ni u prvim redovima, pa neka mi i podapne. Lako je. Oni koji ga bodre i daju mu krila, mogu da mi stave kilogram heroina pod kola prije nego pođem na more. Ne mogu dokazati da droga nije moja. Ili... Ili, neka se obrate angleskim tajnim službama i SFOR-u. Oni znaju zatvoriti ljude, tući ih, bacati iz helikoptera dok se ne polome poput zvečke pri padu sa vrha solitera, zatvarati u vagone, plašiti smrću najbližih. Pitajte Cicka Bjelicu, oca Jeremiju Starovlaha i sina mu, pitajte one koji znaju. Nisam hrabar, slomiće me, riješiće me se zauvijek. Ali, neće biti štete kakvu sada svome i mome narodu ovaj Vukanović i Vučurević prave.

Pitanje za milion Srba

Je li, da vas pitam nešto. Je li napadaju Republiku Srpsku zbog Dodika, ili Dodika zbog Republike Srpske? I, da li napadaju nas, Srbe, zbog vladike Grigorija, ili njega iz Srbije, Engleske, Sarajeva i Brisela, napadaju zbog nas? Znate, znate, barem vi koje ne plaćaju da namjerno zamjenjuju uzrok i posljedicu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.