Vrijeme odricanja

 E, pa, može mi se. Neće meni niko govoriti ko će me sekirati i ko će me rahatiti (turc.). Ivica Dačić, Tomislav Nikolić, a posebno Aleksandar Vučić, nevjerovatno me sekiraju. Mene je Tomislav Nikolić sekirao i dok je bio "Srbin" i četnički vojvoda, a ne "Europejac" kao danas. Sekirala me ona njegova njuška, izgledao mi je kao da je upravo pojeo hladnu supu, popio toplo pivo a žgaravica mu ne da da podrigne. Za razliku od onih koji su postali Srbi, on je jedan od onih koji su to prestali biti. Možda sam se zato uvijek više poistovjećivao sa Borisom Tadićem, prijašnjim predsjednikom. Kakav god da je bio, mogao sam ga zamisliti na konju, sa oklopom na sebi i mačem u ruci. Možda i zato što se nije previše osjećao Srbinom, pa je pod pritiscima "europskih odsrbljivača" to i postao. Ja, recimo, nisam baš nešto osjećao svoj nacion kao svoj, dok mi nisu rebra polomili zbog imena i prezimena. Šta ćete, nekome pamet kroz rebra mora ući. I sad imam više prijatelja Hrvata i Muslimana, ali šta koga briga ko je meni prijatelj. Elem, možda sam se baš zbog te njegove promjene poistovijetio s njim. Ivica Dačić je za mene uvijek bio debeljušni oportunista. Ni sad ga ne shvaćam previše ozbiljno. Naprotiv, srbovanje ova druga dva lika mi je uvijek bilo odvratno koliko i neproduktivno. Ovi su bili nominalno Srbi, ali se pokazalo da je tanka, mada usijana srpska korica na njima, tek površinska opnica kao na ljusci kavijara koji za doručak na crni hljeb maže Doris Pak.

Lider, duvar i štokrla

Sva trojica govore, osim o svojim patnjama, i o odricanju koje predstoji Srbima. Posebno Aleksandar Vučić. Pokušao sam njega zamisliti na konju... Nije mi se dalo, nikako. Ali, mogao sam ga zamisliti sa maramom "jemenijom" na glavi, u haljini, na kakvoj štokrli pod duvarom, kako plete džemper. Lagano se ljulja naprijed-nazad i pjevuši kakvu pjesmu od Lepe Brene ili Semira Cerića Koketa. Povremeno mu priđe kakva kokoš a on digne pletivo, mahne njime i podvikne "Iš, nalet te bilo! Iš!". A uznemirena koka raširi krila i poleti kojih pola metra, onda uvrijeđeno otrči pa odšeta do kravlje balege da vidi je li se štogoć u njoj izleglo. Onda Aleksandar Vučić odloži pletivo, namjesti maramu, popravi haljinu na žute tačkice, ako neko naiđe da je ne vidi neurednu. Uporno sam, zbog sveošteg srpstva, pokušavao da ga smjestim na konja, ali nije išlo. Pa ga opet smjestim na štokrlu, pod duvar, pa mi u mislima zapjeva pjesmu od Lepe Brene, nastavi veselu igru pletaćih igala. Tek povremeno podigne glavu, da vidi hoće li neko proći pored plota, da ga zovne na kavu.

Hrvati, dakle Hercegovci

Gledao sam neki dan intervju na BHT1. Ivica Dačić je imao stolicu sa koje je mogao dohvatiti pod. Voditeljica je imala duge noge i štikle, pa joj nije bio problem. Žalio se da zbog Hrvata, mora reći "i Hercegovina", kad kaže "Bosna". Gledao sam njegovo debeljušno lice ispod zavodljivih šiški. Nekako sam ga uspio smjestiti na magare, ali ne na ono naše, skromno i snažno magarence hercegovačko. Nekako sam ga smjestio na ono malo somalsko magare, što mi ga nije žao jer je iz Somalije. Umiljat poput kakve krofnice, smješkao se novinarki i pričao kako je pjevao sa Halidom Bešlićem. Jeste, Halid je puno bolji čovjek od Ivice, ali ljudstvo nije prelazna kategorija. Sreća moja, nisam ga nikad čuo kako pjeva, i nemam namjeru. Veselni Ivica je, sa oba stopala na zemlji ispred stolice, odgovarao na pitanja kakva doliče jednom dječjem spomenaru. Doduše, ne mogu Ivicu kriviti što nije Srbin. Nikad to nije ni puno pokazivao, čak ni kad je bio Miloševićev "mali od povjerenja". Dosljedan je i lojalan toliko da je pustio da mu gazdu sahrane poput psa, u dvorištu kuće. Ja znam još četvoricu Ivica, sa tri sam dobar prijatelj, pa ni oni nisu Srbi. Doduše, i ostatak Srba je dozvolio da im predsjednika začeprkaju iza kuće, ali ja ne smijem, zbog političke korektnosti i ugleda ovih novina, da sudim čitavim narodima. Pogotovo srpskom, ovako satanizovanom i poniženom, sa ovom trojicom nesrećnika koji više ne znaju ni koje su nacije, ni kojeg su seksualnog opredjeljenja, ni ko im... Uh. Vrijeme je za sklekove.

Uh...

Nije čovjeku lakše kad se umori, samo mu psihičke boli budu lakše jer ima i fizičke. Papa se odrekao papinstva. Ćutao sam jer nisam katolik. Ali se pitam, ko je on da se odrekne papinstva? Je li ga neko nevladino udruženje izabralo, pa da se odrekne? Brate, ako si papa, budi papa. Ovog novog veselnika je obuzeo neki humanizam, Bože mi oprosti, kao da je... Imam svoju teoriju o humanizmu i antihristu, ali je neću iznijeti. Kako god, ovu trojicu neću nazvati evropskim Brankovićima, nije pristojno. Ni antihristima, to je još gore. Doduše, Aleksandar Vučić, sa izrazom lica umorne ženetine, obećao je Srbima pakao do 1915. godine (!?). Ja ne vjerujem da će svi Srbi pomrijeti do 2016, ne dao Bog (ni Hrvatima, ni Muslimanima, ni Sejdiću ni Finciju, iš đavle!!!), ne vjerujem ni da su svi Srbi zaslužili pakao. Za njega vjerujem da će u Danteove krugove, i to među one koje Đovani Bokačo smatra nedostojnim da se čovjek na njih ikako obazre.

Odrekavci

I, da. Sva trojica govore o odricanju. Nije ni čudo, odrekli su se. Odrekli su se Srba u Hrvatskoj. O Srbima u Federaciji i da ne govorim, za njih i u Hercegovini žive isključivo Hrvati, kako veli Ivica veselni. Odrekli su se Srba na Kosovu, lakše nego što se moj komšija Salih, rahmet mu duši, odrekao cigara. Ni trepnuo nije Salko, samo je nekad žalovito uzdahnuo za sarajevskom "drinom", baš kao što ova trojica slože mučevno lice kad govore o onim nesrećnicima koje su na Kosovu stavili u takvu poziciju da više ne znaju jesu li Srbi, Albanci, njihov kusur ili nešto čega bolje da nikad nije ni bilo. Što je još crnje, i patrijarh je progutao evropski mamac kojim će Srbi na Kosovu, izlaskom na izbore, de fakto priznati državnost Kosova. Da i ne govorim o totalnoj kontroli medija u Srbiji, o antiruskoj propagandi i o govoru kako Srbija treba nove saveznike. Kao da se ne zna da je Srbija bombardovana od strane "novih saveznika", i to bez razloga, na osnovu falsifikovanih podataka o stotinama hiljada masakriranih Albanaca na Kosovu. Ispalo je da je, od par hiljada ubijenih i poginulih, mrtvih Srba bilo puno više, i da su im organi već mahom u Evropskoj uniji, u tjelesnim šupljinama država novih zemalja - saveznika Ivice Dačića, Tome Nikolića, Aleksandra Vučića i još ponekog koji je, poslije naleta velikog srpstva, postao "Europejac" po mjeri Londona i Brisela.

Europske pobjegulje

Meni je Evropa jako blizu. Tu, pola sata vožnje, u Hrvatskoj. U njoj se, kad odem, osjećam skroz "europski". Policajac me tretira kao da sam popiš... Kao da sam u autu sa pet Vučićevih kokošaka sa početka priče. Moji prijatelji, Hrvati, bježe ka jugoistoku, jerbo traže neki način da nađu posao ovdje, u čemernoj Hercegovini i još čemernijoj Bosni, jerbo ne mogu od puste uljudbe i "Europe", kraj s krajem sastavit'. Mlađi, oni od 20 do 30, a i njih znam puno, imaju pogled okrenut prema Kanadi. Odoše, kao u najbolja vremena gladi i komunističkih progona, daleko od tuste Europe i njene unije. Ne osjete ništa od tih "IPA" i "PIPA" fondova, osjete samo da moraju sve više raditi za sve manje onoga što mogu kupiti. Ako nešto nekretnine tamo i imaju, ako su stekli, prijete im porezi koji ih tjeraju da sve to iznajme nekome ili da prodaju. A, da, kad smo već kod prodaje, nekretninama je cijena pala, nikom se ne plaća "europski" porez na ono što imaju. Štrajkovi su postali češći od zaposlenja kojima su se svi nadali pri ulasku u "uljudbu" i "Europu". Nekako se braća Hrvati nisu nadali ovolikom "europskom" rahatluku. Doduše, svojevremeno su se i u Jugoslaviju gurali i nogama i rukama, ali to nije ova priča. Kako god, što se tiče Srbije, ne može reći da zna kuda ide. Neka samo malo "virnu" preko granice, neka pitaju. Ima blizu Bugara i Rumuna, znaju oni ako Hrvatima ne vjeruju. Sve će im se reći. Hm, doduše, nisu ni Libijci virili preko granice, da vide nesreću koju su ostalim zemljama donijeli "uljudbeni" Evropljani i Ameri, ali sad mogu vrečati kao išibana jarad, ne može im ni doktor Mengele više oživiti Gadafija i državu kaku su imali.

Bez nas u nama, s nama sa njima

Možda nije najstrašnije što su se ova trojica odrekli Srba. Ni što su se Srbi na čelu s njima odrekli Kosova, Republike Srpske, o nama i Srbima u Hrvatskoj da i ne govorimo. Ni što su se Srbi odrekli nade u vlastitu državu. Ni što se Toma Nikolić priprema za gej paradu sljedeće godine. Strašno je što se Srbi trebaju odreći sebe da bi udovoljili nekom drugom. Da bi, u NATO-u, u stroju držali ruke na dupetu, nosili radničke kape i zaduživali tuđe oružje koje će sami plaćati i kačiti na svoja ramena. I, naravno, baš kao i nekada, za vrijeme Turske ili Austrije, ići i ginuti u tuđim ratovima, za tuđa osvajanja. Ima li neko da kaže da neće u NATO? Zašto se mora u NATO? Šta je lijepo u tom NATO paktu? Kako tu može biti sigurnosti? Čitav arapski svijet protiv sebe? Čak i Rusiju imati protiv sebe?

Južnjačka utjeha

Uh, sve me boli... Prava bol nakon sklekova i izbora, dolazi kasnije. Ne mogu više da guram pod, da se tako smirujem. Pa se tješim. Pa kažem sebi, neka nosi đavo i te Srbe kad su bespametni te onako trpe gluposti. Ne bih se čudio da tamo ozbiljno shvaćaju tu trojicu. I smatraju ih iskrenim i dobronamjernim. A i ne mora značiti da sam u pravu. Možda nas stvarno vole ti što su nas bombardovali i prosuli radijaciju po nama. To mora da je dobro za nas, jer ne bi ova trojica bili onako servilni da nije tako. Što sam ja pametniji od njih? Možda su oni manastiri na Kosovu albanski a ne srpski. Možda Toma Nikolić nije intelektualni panj sa kupljenom diplomom već pravi gospodin, veći od Tadića? Možda je Ivica Dačić hrabar kao Mali Radojica i sprema veliki strateški pomak prema srpstvu i Srbiji a ne prema Evropi i NATO-u? Možda Aleksandar Vučić ima tajni pakt sa Rusijom i Putinom, u cilju... Uh, slabo mi ide ovo tješenje. Odoh ja nekako uraditi još 50 sklekova, pa šta mi god Bog dadne. A Srbiji i nama, davno poreknutima, neka je Bog na pomoć'.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.