Vrijeme koje pamti

Kao stipendist "Privrednika", daroviti dječak će odmah početi da stvara svoju biblioteku, kasnije bogatu i čuvenu; prognanom i raseljenom rodu ostaviće i  preko stotinu svojih drvoreza sa motivima stradanja srpskog naroda u  Drugom svjetskom ratu. Drvena kuća, rađena njegovom rukom, koju je bio pretvorio u muzej, u proteklom ratu će ponovo biti spaljena kao i čitav Tušilović. "U starom centru sela stoje zidine srušene pravoslavne crkve, a u novom centru, na mjestu škole niče katolička crkva". (Ljetopis srpskog kulturnog društva "Prosvjeta", dvijehiljadejedanaesta, Zagreb - Svezak XVI, str. 53). Propao je tako dobar dio njegovog doprinosa kulturi i napretku Srba na Kordunu. Sačuvala sam jedno njegovo pismo koje mi pomaže da napišem ove skromne rečenice o čovjeku o kojem bi pravi pisac mogao ispisati romane, a istoričar cijelu jednu istoriju srpskog naroda na Kordunu.

"Neka svađe našije ljudi"

"Draga Daro, pre nego išta napišem  ja i baka ti od srca čestitamo na uspjehu u Smederevu i želimo još mnogo sličnih uspjeha. Ne bi ni znali, ali su te poznala djeca komšije Milana Kneževića i donijeli nam 'Svijet' (sarajevski) koji ja ne čitam. Oni su te vidjeli onda kad si bila kod nas i na slici prepoznali. Dakle isti dan Mara nas obradova sa ponešto sadnica divnih ruža, a djeca veselom vijesti o tvom uspjehu. Doduše ti si sarajevska pjesnikinja ali ipak si naša. Znaš kako je rekao Ciganin kad je vidio drugog Ciganina na vješalima: 'He, šone, neka svađe našije ljudi.'"

Kako je to davno bilo, 1972. godine! "Neka svađe našije ljudi" neka vise i na zlatnoj struni! Znao je i tada Stanko Opačić Ćanica da sa svakom nagradom ide i pogrda, zavist i osporavanje, pogotovo ako je nagrada značajna, velika. Sjetimo se Skendera i "Ninove nagrade", dodijeljene mu za roman "Ponornica". Ponekad nagrada biva i smrtonosna. Srećom, nagrada "Smederevske pesničke jeseni" koja se zvala "Zlatna struna", dodijeljivana je za samo jednu pjesmu poslanu na konkurs, a svakome se bar jednom otme i dobra pjesma. Bila sam presretna, jer sam bila treći dobitnik te nagrade, prije mene dobili su je Miodrag Pavlović i Vesna Parun! Uživala sam u prelijepom Smederevu koje je tada i obnoć i obdan bilo otvoreno za pjesničke susrete, za mlade ljubavi i za dobru pjesmu.

I Stanka Opačića Ćanice  kao i "našije ljudi" bivalo je "svađe". Prvi i najhrabriji u narodnom ustanku protiv fašista i protiv pokolja i progona srpskog naroda u Hrvatskoj, posebno na Kordunu. Prvi komandant u strašnoj i neravnoj borbi golorukih na Petrovoj gori oko koje ih je stezao obruč svjetski naoružanih fašističkih trupa. Prvi je vječnik i prvi predsjednik ZAVNOH-a. Prvi je osnivač Prve partizanske gimnazije na Baniji 1943, u koju je upućivao djecu svojih izginulih saboraca. Prvi poratni ministar građevina i ubrzo potom prvi osuđenik i kažnjenik na Golom otoku. Tu će drugovati s mladićem, skoro dječakom Ristom Trifkovićem, jednim od najznačajnijih naših književnika, čuvenog književnog kritičara  i urednika  u izdavačkim kućama i časopisima. Kad je pisao o prvoj mojoj knjižici s mišlju  i tvrdnjom da ću "zastavu poezije iznijeti do kraja", Risto nije znao da je Stanko Opačić Ćanica, njegov sapatnik na Golom otoku, obilježio ne samo moje, već mnogo djetinjstvo na Kordunu. Izgleda da se Rile, kako su ga zvali u Sarajevu, nije prevario! Ali mene rastužuje činjenica da se zastava poezije iznosi na kraju!

"Zlatna struna", raspreda dalje Ćanica u pismu,  "kad sam pročitao sjetio sam se iz rata starog guslara Dragića Mandića iz Bogovolje, kad me molio da mu nabavim strunu od konjskog repa, jer mu se gudalo jako otrcalo. Kako je moja kobila Zorka imala slab rep, tražio sam od prvog seljaka koji je naišao sa konjem da odreže jedan bič. Poznao me, dao je, ali se namrštio. Stari Dragić me je blagosiljao i zagudio pjesmu o mom junaštvu, a onaj seljak malo mumlao, vjerovatno mi u sebi psovao majku... Ali kad stari razveze pjesmu onaj što je žalio rep odobrovolji se i priđe pa me poljubi, malo zasuzi i ode. Kad sam se toga sjetio ne znam zašto sam se pitao je li i za tu tvoju 'strunu' bilo gunđanja i suza kao u mom slučaju...."

Prah zaborava

Prah zaborava već odavno je pao na junaštvo i na one koji su veličali i slavili Stanka Opačića Ćanicu. Oni koji su bili najslavniji, najviše su i stradali, bili proganjani i kažnjavani, ali u svojoj velikoj nevolji činili su i nešto zbog čega nikad neće biti zaboravljeni.

Kad je izdržao kaznu i vratio se sa Golog otoka, Ćanica je, sa svojom vjernom životnom saputnicom Dragicom, došao na golo kućište u Tušilović, u kojem je 1941. i zemlja bila spržena. Dok je bio ministar građevina, pomagao je svima, slao materijale za gradnju privremenih bajtica pa onda i pravih kuća. Njegovi seljani nisu bili nezahvalni, ali su se dugo plašili javno da mu pomognu. Zato su noću, da ne vide dušmani, na njegovom kućištu ostavljali alat, građu i hranu. Obradovan i uvjeren u njihovu naklonost, jutrom bi to pokupili on i Dragica, i do sljedećeg jutra izdašno se služili. Ćanica je tada svojom rukom napravio i oblikovao drvenu kuću, ukrašavao je svojom rezbarijom, cvjetovima i vijencima ispod strehe, iznad vrata i oko prozora. Kad je u kući mogla da se naloži vatra, Ćanica se opremio spravama i potrebnim aparatima za snimanje i pisanje i krenuo od sela do sela, od kuće do kuće. Slušao je, snimao i bilježio narodne pjesme! Pješačio je tako deset godina, nije mu se žurilo, htio je da zabilježi sve do čega bi dolazio, ništa nije izostavljao i ne daj Bože zaboravljao, on nije smio zaboravljati!

Morao je i sam biti vrijeme koje pamti. Znao je da radi nešto što će zauvijek ostati, što mu nikad niko neće moći oduzeti, što će biti njegova nagrada narodu Korduna, a od naroda njemu nagrada za ogromno djelo  njegovog života... Pored svake zabilješke i saslušane pjesme, savjesno je upisivao ime onog ko mu je pjesmu kazivao, selo i kućni broj. Najčešće  su to bile žene, starice, neutješne majke izginulih sinova i udovice boraca kojima je Ćanica komandovao u borbama. Davale su mu i šaku oraha i pregršt jagoda i grumen sira, zadržavale ga u svojim osamljeničkim odajama i kad bi završilo njihovo kazivanje pjesama. Za njih  je on bio i Strahinjić ban i Knez Lazar i Miloš Obilić, one su bile sestre i majke Devet Jugovića. Zagrebačka "Prosvjeta" objaviće knjigu Stanka Opačića Ćanice pod naslovom NARODNE PJESME KORDUNA - koja će stajati na počasnom mjestu u mojoj biblioteci u Sarajevu sve dok je za vrijeme mog izbjeglištva nisu opljačkali i uništili. Njena vrijednost bila je i u posveti "našoj kordunaškoj pjesnikinji" pisanoj staračkom Ćaničinom rukom. U toj knjizi našlo se mnogo narodne duhovnosti i duhovitosti, našlo se i nekoliko tužbalica vrijednih poput tužbalice Batrićeve sestre u Njegoševom "Gorskom vijencu" - da se pitaš ko ih je prvi, kad i od koga čuo i zabilježio. Ćaničine knjige više nema, kao što nemam mnogo lijepog i vrijednog što imadoh, ali u sjećanju su mi ostale mnoge sudbinske strofe koje su stvarali i čuvali moji preci, a od zaborava otrgnuo Stanko Opačić Ćanica: "Aj, car caruje, graničar ratuje, sa njim tuga i puška druguje. Kada padne, on ni groba nema, aj ni groba ni imena svoga..."

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.