Vratite nam naše žive

Jedna od boljih strana pisanja kolumni je... Hm, ne mogu se odmah na početku sjetiti, ali sigurno ima neka dobra strana. Loših je puno, navuče čovjek dosta gnjeva na sebe čim istinu progovori. Istinu kažu i mnogi drugi, ali je dobro što se istina ne mora zabiti u čovjeka kao koplje i raniti ga, može ga samo potapšati po obrazu, kao "Hm, znaš, drag si mi, ali...". Ja više volim istinu reći na taj, blaži način, da ne bude kopljem istine teže ranjenih. Ja se volim okomiti na jednog čovjeka ili nekoliko njih, po imenu i prezimenu, ne okomljavam se na narode, to ni u snu ne bih sebi dozvolio. Mrtvi su, recimo, tema koja najžešće masovno rani žive. Istina i laž ranjavaju jednako, prećutkivanje možda najjače. Ružno je, ranjavajuće, kad se o mrtvima jednog naroda govori sve najgore a mrtvima iz vlastitog se diže verbalni spomenik. Zadnjih dana, ovih oko Petrovdana, bogme sam se naslušao vrijednosnih sudova o čitavim narodima, i to toliko da bi u civilnom društvu, nekom koje nije u rangu Kosova, glavni urednik otišao na dugogodišnju robiju zbog sijanja mržnje i netrpeljivosti prema čitavim narodima.

Federalni federi istine

Na TV, onoj Federalnoj, recimo, čujem kako spikerica kaže kako se u Bratuncu odaje počast za 3.000 pripadnika Mladićeve vojske. Žene, djeca, starci koje je pobila Armija RBiH prije Mladićeve ofanzive, svi su za Federalnu TV, dakle, Mladićeva vojska. Pa kako čovjek da ozbiljno shvati pozive za pomirenje i suživot sa te iste Federalne TV? Ne mogu uhvatiti TV Republike Srpske, ali se iskreno nadam da i oni ne pozivaju na suživot i toleranciju. Ili barem ne onako kao Državna i Federalna TV. A i ne piše mi se o toj Srebrenici. O čemu bih? O generalu, srpski bahatom i generalski ograničenom, dovoljno glupom da nepotrebnim ubijanjem na svoj narod navuče američke, čak i engleske i francuske bombardere? Da ne vidi kako su ljudi u Srebrenici namjerno ostavljeni da budu ubijeni, da bi se izazvao NATO-ov napad? Sreća pa je generalisimo bio barem toliko pametan da poštedi žene i djecu, da ih potrpa u autobuse i odveze daleko od mjesta lova na ljude. Ili da pišem o tome kako i među pripadnicima jednog naroda postoje "važni" i "nevažni"? Jedni koji se prije predaje grada izvlače helikopterima, drugi koje ostave da ih se pobije, kao kakav zalog za budućnost djece "važnih", onih zbog kojih lete helikopteri? I to za onu budućnost u kojoj živi neće imati nikakve šanse da žive, neće im dati mrtvi. Ili o pokušaju uvođenja verbalnog delikta, kao u Jugoslaviji? Da svako mora ponavljati teorije proizvedene u Sarajevu i "vječne istine" o kojima se ne smije razgovarati ili, ne daj Bože raspravljati, pod prijetnjom zatvora? I da i ja, ako mi se neće u zatvor, nazovem to i samo to ubijanje ljudi, genocidom? Može. Ako i ubijene i sahranjene u Bratuncu mogu nazvati žrtvama genocida. I Srbe ubijene u Mostaru u zadnja dva rata. U Drugom svjetskom ih je od 7-8 hiljada ostalo 7-8 stotina živih. I ubijene i protjerane Hrvate bih tako mogao nazvati žrtvama genocida. Hm, čuo sam sintagmu čak zanimljiviju od paradoksalne složenice "nevine žrtve". Čuo sam, nećete vjerovati, čak i složenicu "brutalni genocid". I to iz usta profesionalnog spikera javnog servisa, sa dugogodišnjim stažom na TV-u... Da nisam svojim ušima čuo, ne bih vjerovao. Ako je i u ime mrtvih, makar čiji bili, puno je za jedan jezik, ma kako čudan bio.

Dobre strane strana

Da, ima pisanje kolumni i dobrih strana, sad se sjetih. Kad čovjek prestane pisati o onome o čemu neće, može početi pisati o onom o čemu hoće. Ja volim pisati o onima koje zovu "obični" i "mali" ljudi. Nema običnih ni malih ljudi, ni važnih i nevažnih. Postoje ljudi koji ne vladaju svijetom, nisu ni Rotšildi, ni Rokfeleri, čak ni Habzburzi, a znače mi puno. Svaka čast mrtvima, ali ja i živih imam. Nađem ih, nekada, kao Micu recimo, na onom nesretnom "Fejsbuku", gdje ima puno ljudi koje inače ne bih možda više nikad sreo. Mica i ja smo prije rata bili dobri prijatelji. Sviđala mi se, priznajem. Ali, ja njoj nisam, priznajem. Osim kao prijatelj. Miki joj se sviđao. Ni onda ni danas nam nije smetalo što smo suprotnih nacija. Ja i Miki smo bili, i ako bog da da je Miki još živ, Srbi. Ona je i danas Hrvatica. I danas smo prijatelji. I, kao što rijetko na tom "Fejsbuku" biva, sretnemo se mi opet, tu u Mostaru. Sjednemo u lijepu kafanu kraj parka. S njom i kćerka, dijete nevjerovatno liči na nju, osim što ne zna hrvatski i ima slušalice "Ipoda" u ušima. Podsjeća me kako me je zvala, izdaleka, te 1992. godine, kako joj nisam povjerovao da je to ona. Hm, mi smo u godinama njene kćeri uglavnom imali samo prste da ih stavimo u uho. Vesela socijalistička sirotinja, šta ćeš...

O Mici, prvi dio

Mica kao Mica, ista kao prije 20 godina, samo nešto bora smijalica oko usta i očiju. I, prvo što pita, znam li išta za Mikija, je li živ. Ja pojma nemam, nisam ni znao da se zove Mirko, ja mislio da se zove Milenko. Kad su se rastali, te 1992. godine, bojala se za njega, hoće li živ doći do svog stana. Bojala se s razlogom, mnogi drugi Srbi tada nisu došli svojim materama, sestrama, ženama, djeci. Prvi logori, oni za koje se na Federalnoj TV zna samo od dana kad su u njima osvanuli Bošnjaci, otvoreni su za Srbe svih godina, polova i društvenog staleža. Za one pobijene odmah, bile su zadužene hladnjače. Rekao sam joj da je Miki sigurno živ, najuvjerljivije što sam mogao. I obećao da ću se raspitati, sad imam kod koga, otac Radivoje Krulj je tu. Ako i ne zna, saznaće. Onda ću joj reći šta je bilo s Mikijem, pogotovo ako se ispostavi da je živ i zdrav.

Mica i priključenija

Saznao sam i gdje su sve te cure iz medicinske škole, one koje sam znao. Jedna, najljepša, okopavala je kukuruz pobjegavši odavde u akciji spašavanja žive glave i dostojanstva, negdje na jugu Srbije. I odlučila da to više ne radi. Sad je jedna od vodećih menadžerki u Beogradu. Veca je u Švedskoj. Imam je na "Fejsbuku". Tana je u Hrvatskoj, na moru. Bez obzira na različitost nacija, relativno su se dobro snašle u novim svjetovima. I, za razliku od mene i mojih, nisu pogubile kontakte. Nekako su sve... dobro. Imaće brzo i 20 godina mature. Ja nisam imao ni deset ni 20, moja je generacija uništenija od njihove. Ili smo mi iz Mašinske gori ljudi, pa se manje podnosimo i nećemo da se gledamo. Ili je problem što smo mi uglavnom muški a one uglavnom ženske? Što smo mi bili skloniji ratu a one miru? Žene su čudo, ne daj Bože da ih nema, ni ovo malo mira u svijetu ne bi nam ostalo. A Mica... E, ona je otišla s rodicom, mojom dobrom prijateljicom. Nisu otišle kao izbjeglice, Njemačka im je, po nacionalnom opredjeljenju, kao Hrvaticama bila bliže nego drugima. Tamo se bježalo iz Zapadne Hercegovine, zbog verbalnog delikta ili ćaćine ustaške prošlosti - svak' tamo, iz Zapadne Hercegovine bar, ima nekoga. Ne, nisu se njih dvije pozivale na naciju. Malo su varale na kartama, kao kad bi ovdje igrali pokera ili remija, ali dovoljno dobro za muške koji ženama ne gledaju u karte nego u dekolte. Onda je Mica (ne zove se tako, mi smo je tako zvali) naučila da igra šah. Onda je tako dobro igrala da bi redovno pobjeđivala majstore u šahu, nekada i velemajstore. Sad, pored svog posla, cijenjenog i dobro plaćenog, čak podučava šah. Mica je, znate, Hercegovka. Možemo mi sve, samo kad nam se hoće i kad nas puste da budemo fin i pametan svijet.

Hotelski nacionalni prevrat

Četiri-pet sati smo vukli to dijete sa slušalicama u ušima sa sobom. Mama i ja smo se podsjećali gubljenja vremena u kafiću "Amsterdam", o tome kako se Tana smijala tako da su konobari molili da se udaljimo iz kafane. Kako je Miki išao kući ako bi mu kosa bila preslabo nauljena i kako bi se vraćao da presvuče tada moderne široke farmerke jer bi puhao vjetar. Tada bi mu se, naime, po vjetru, vidjelo kako ima mršave noge. I, da, pričali smo viceve od kojih bi se predstavnicima sva tri naroda u BiH digla kosa na glavi. Zavisno o vicu, naravno. Politički nekorektne viceve o Srbima, Hrvatima i Muslimanima. Mica, kako rijetko govori naš jezik i ne "ferma" onu sjedeljku u hotelu "Holidej in" u kojem su Bošnjaci postali Bošnjaci, još uvijek Bošnjake zove Muslimanima. Hm, taj sastanak u hotelu mi baš nije bio jasan ni tada ni sad. Ne može se, barem ja tako mislim (dozvoljavam opet da nisam u pravu) uz koje pivo i čašicu vina, tek tako jednom narodu nadjenuti novo ime.

Kupljenje svijeta pred odlazak

Sad, kad kolumnista najzad mora pisati što treba i misli da treba, sjećam se da je Mica pokupila dijete sa slušalicama u ušima, torbicu i osmijeh, obećala da ćemo odigrati partiju tavle prije nego što se vrati u svoju novu zemlju - zemlju svoje djece i... i ostavila me samog. Odnijela je naš svijet sa sobom, ponijela ono vrijeme koje je odlaskom odavde ostalo u njoj a mojim ostankom ovdje nepovratno od mene pobjeglo. Taj svijet su u meni ubili, ubijaju ga svakodnevno, ta nesretna Federalna televizija, zalizani moron iz gradske uprave, profesionalne medijske i "kulturne" narikače koje stalno tupe o agresiji, nevinim žrtvama i brutalnim genocidima, zadrigli političari koji samo na telefon troše po nekoliko radničkih plata. Mica će, zloća jedna, imati godišnjicu mature. Skupiće naš mali svijet i oživjeti ga na jednu noć. Smijaće se sa čašama u ruci, pričati politički nekorektne viceve i prisjećati se onih kojih nema, pjevati infantilne pjesmuljke Saše Lošića i Dine Merlina, veselo kao da će svaki čas oni kojih nije doći na vrata restorana. Restoran je tamo gdje je bila Mašinska škola. Moja škola. Škola onih koji se nikad više neće sastati. Škola onih kojima nisu rekli da će im zemlja, sve zahvaljujući onima koji nisu dobro gledali u sebe i oko sebe, eksplodirati. Možda... Možda uspijem naći Mikija i dovesti ga ovih dana nekako tu, da se malo isplaču jedno drugom. Neću joj reći, neka se iznenadi, samo ću je pozvati da se vidimo. I da vidim kako Miki rukavom briše oči i nos, kao nekad, dok smo bili bolji ljudi. Samo... Samo još da Miki bude živ.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.