Vratite djeci Kostu V.

 Ide iz škole. Očajan je i kaže mi: Daro, imao sam divno, pametno i darovito dijete. Onda sam ga poslao u školu i napravili su kretena. Ništa meni, tada klinki, nije bilo jasno. Sada mi je jasno ama baš sve. Kreteni od djece se prave tako što se kaznene metode usavršavaju do perfekcije i koriste se kao "stimulativne" u procesu obrazovanja. To je odgovor na pitanje djeteta: Zašto mi ne daju da budem dobar/ra?

Djeca su ljudi

Narodna skupština RS usvojila je protekle sedmice Informaciju o realizaciji Strategije obrazovanja od 2010. do 2014. Ministarstvo obrazovanja potom je okupilo oko 220 nastavnika i profesora, 14 pedagoga, sedam psihologa i tridesetak savjetnika Pedagoškog zavoda RS kako bi pristupilo izmjenama nastavnog plana u osnovnim i srednjim školama.

Te izmjene podrazumijevaju i izmjene pojedinih udžbenika bazirane isključivo na primjedbama nastavnika, a ne na analizi stručne komisije. Sve treba da se odigra u rekordno kratkom roku.

Praksa u svijetu kaže da je, nakon što sadržaj udžbenika bude prihvaćen, potrebno još od 18 do 24 mjeseca da se udžbenik nađe u učionici, odnosno u rukama učenika.

Primjera radi, susjedna Hrvatska na izmjenama nastavnog plana i izmjenama udžbenika radila je pune tri godine. Udžbenici modernizovani i sa smanjenim brojem nepotrebnih sadržaja od jeseni će se koristiti u nastavi. Sve to mi ćemo uraditi u naredna tri mjeseca.

Zato su u pravu poslanici koji su u diskusijama o Strategiji upozorili da je neophodno primijeniti iskustva drugih i da eksperimentima nema mjesta jer obrazovanje utiče na razvoj cijele zajednice, a te greške su dugoročne i teško popravljive.

Oni koji se stručno bave ovim pitanjem ističu da je udžbenik samo jedan od izvora znanja u procesu učenja. Jednoglasni su u ocjeni da je važan, ali i da je mnogo važniji edukativni odnos nastavnika prema djeci i podsticanje da koriste i druge izvore, da istražuju, upoređuju, selektuju.

I tu leži osnovni problem podizanja kvaliteta obrazovanja i nivoa znanja učenika kod nas. Jer dok god djecu učimo da bubaju i od njih tražimo puku reprodukciju nabubanog, ne primjenjujući interaktivne nastavne metode u kojima se podstiče debata i diskusija u čijem je fokusu učenik, teško da će obrazovni proces doživjeti pomake u smislu dječijih postignuća.

Takav obrazovni sistem ubija u djeci svaku kreativnost i motivaciju. A ako bi cilj obrazovanja trebalo da bude da svakom pojedincu omogući da razvije sopstveni potencijal i afinitet najviše što može, onda je jasno da se represivnim metodama to ne postiže.

Dobar obrazovni sistem trudi se da stalno ohrabruje djecu, da razvija njihov potencijal i da iz njih izvlači maksimum, da im usadi stav i posebno da ih obuči kako da sebe poštuju, kako u sebe da vjeruju. Takav sistem ne dozvoljava propuste prema djeci kao ljudima i ne siječe im krila čim ih rašire da polete, nego im odškrine prozor i daje vjetar u leđa.

Najbolji primjer takvog pristupa je IS Petnica, koja je uspjela da napravi obrazovni bum, a njeni polaznici su u svojim kasnijim postignućima opravdali trud onih koji su u njih ulagali znanje i pedagoško iskustvo.

Stručnjaci iz Petnice zato i upozoravaju da je reformu školstva neophodno izvršiti, prije svega, u metodici nastave, organizaciji i primjeni svjetskih iskustava i sistemu moderne škole.

- Gradivo u našim školama je preopširno, a bubanje činjenica kod djece ubija kreativnost, ruši motivaciju i ne daje efekte. Zato Petnica u svoje redove i ne prima one koji imaju odlične ocjene, niti one koji su pobjednici takmičenja u redovnom školovanju - kaže direktor Petnice Vigor Majić.

On priznaje da Petnica čini "opasnu jeres", jer vjeruje da su djeca koja je pohađaju pametna, bistra, racionalna i da umiju sama da procjenjuju.

I Majić je u pravu, Petnica je "obrazovna anomalija", jer u njoj se nastavnici iskreno trude da razumiju i poštuju djecu, da ih nauče, a ne da lupaju kečeve, a taj odnos im se vraća i rezultatima koje njihovi polaznici postižu i uvažavanjem koje su zaslužili.

Triput mjeri....

Još jedna osobenost našeg obrazovanja je i to što nastavnike kada uđu u škole više ne provjera niko. I dok sve države imaju neki sistem licenciranja i akreditacije kojima uslovljavaju nastavnike da se profesionalno usavršavaju, samo kod nas je licenciranje ukinuto, a da nije ni počelo.

I dok se i dalje igramo uvođenja metoda neprimjenjivih u svjetskoj praksi, kada se uzmu u obzir međunarodna testiranja kao pravi parametri u ocjeni stvarnog znanja učenika u RS, rezultati su više nego poražavajući. Da je znanje iz matematike, geografije, biologije, fizike i hemije ispod međunarodnog prosjeka, pokazalo je i međunarodno istraživanje TIMISS 2007. godine. Naši đaci bili su lošiji od svojih vršnjaka u Srbiji, Rumuniji i Bugarskoj.

Poznato je da obrazovni sistem Finske daje najbolje rezultate u svim testiranjima ćaka, a ključnu ulogu u tome upravo ima stroga procedura selekcije nastavnika i njihov stalni rad na profesionalnom razvoju.

I dok su rezultati takvi kakvi jesu, javnost i dalje nijemo sve posmatra sa strane, kao da se to krupno i važno pitanje ne tiče svih nas.

Zato se ni struka, ni savjeti roditelja, ni profesori, ni pedagozi, ni direktori nisu oglasili o novih 11 kažnjeničkih mjera Pedagoškog zavoda u slučajevima izostanaka učenika.

Jedna od tih mjera propisuje da izostanke moraju da pravdaju oba roditelja zajedno, ali iako se dodaje da škole mogu same da izaberu mjere koje će primjenjivati, roditelji su odmah dva po dva krenuli put zbornica.

Uloga obrazovanja pored toga što mora podsticati sve ljude da uče i napreduju, jeste i da stvara ljudski kapital zajednice. Ako ministarstvo ili pedagoški zavod uzima sebi za pravo da dovodi u pitanje povjerenje po svim linijama: roditelj-roditelj, roditelj-dijete, roditelj-nastavnik, nastavnik-dijete, postavlja se pitanje na koji način obrazovne institucije vrše svoju prosvjetiteljsku ulogu.

Druga mjera govori o tome da se djeca zbog izostanaka upućuju subotom na dobrovoljni rad!!! Ni ta mjera ne samo da nije primjerena, nego, kao ni prethodna, nema zakonsko utemeljenje i nemoguće je govoriti o njenoj pedagoškoj vrijednosti.

Uz sve ove fakte, jasno je da je direktor Petnice u pravu kada ističe da naše obrazovanje ne prati nikakve trendove najmanje 40 godina i da imamo školu kakvu smo imali oduvijek, po modelu iz 17. vijeka.

I ovdje ću stati i citirati jednog iskusnog profesora koji sa ponosom može da kaže da je postignuće onih koje je učio priznato širom planete: Ja bih profesorima propisao zadatak da najmanje jednom mjesečno gledaju "Šešir profesora Koste Vujića".

To je onaj film u kojem Vujićeva posljednja generacija sjajnih đaka pjeva: Priči ovoj nema spora, gimnazija otkad posta, nije bilo profesora, kao što je Vujić Kosta. Sa pojavom i u svemu, on je čudan da se pamti, ovu ljubav prema njemu, Prve muške maturanti.

Koste Vujići postoje i danas. I o njima će se "u budućnosti znati po tome što su bili profesori sjajnih budućih imena". Pomozimo im da pobijede!

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.