Vrane kradljivice

Vrana vrani ipak kopa oči

Pored samog ulaza u Sud, bijeli se desetak pravoslavnih krstova. Nikad im ne priđeš, a često tuda prolaziš, da pročitaš imena onih koji leže na tako strašnom mjestu. Ali, šta znaš, možda su oni i srećni skončali svoj život, u svojoj kući, i na svom seoskom groblju našli spokoja. A možda tu leže bivši robijaši, ko bi to znao kad smo toliko ratovali, tužili se, sudili i kažnjavali.

Balkoni i prozori stambenih zgrada u ulici s tim crnim nazivom, okrenuti su prema Sudu, dakle, od fašizma prema sudu i ljupko je tu živjeti.

Kako u blizini stanujem, zavoljela sam vrane, te slobodne i drske gospe, te kljunaste dirigente u sivo-crnom frakovima.

Predveče popadaju po tom drveću, umorne od dnevne potrage za zrnevljem i crvima, dugo se i bučno smještaju i prebrojavaju. Kažnjavaju onu koja se ubacila u tuđi krevet i - sve stišanije se dogovaraju o sutrašnjem danu. Jutrom rano probude cijelo naselje, sve što je u njemu preživjelo noć. Jer, po onoj davno dokazanoj, ako omrkneš, nisi baš siguran da ćeš i osvanuti.

Vrane, kradljivice male naše sreće. Kad čvoknu iza ugla, pritajene, u nama se prepoznati neće. Mi ćemo se vidjeti u njima, osluškujući najavu nesreće.

Jednu na kartonu naslikanu vranu, njene prekrštene kandže, vezane širokom crvenom pantljikom, okačila sam na balkonu svog stana, s namjerom da ga uljepšam i da mi se pogled ima gdje zadržati. Bila je to vježba Ane Požek s prve godine studija na Likovnoj akademiji u Prištini 1993, studirala je slikarstvo u klasi poznatog slikara Petra Đuze. Njen dragi profa rođen je u Podrašnici, starom selu poznatom još iz rimskog doba po vojnim karaulama i legijama, ali i po blizini jezera Balkana.

Uljepšanom balkonu kratko sam se divila. Vrane su, sa okolnog drveća, prvo lukavo i oprezno, a onda sve drskije, zalijetale  se i kao pomahnitale udarale kljunovima u mrtvu vranu na slici. Vrana vrani ipak kopa oči, pomislila sam, i nemoj na okno vrana da ti sleti. Opasan je kljun iz jata izdvojen, zlo se samo i hitro zaleti. Ali vrane s nama zimuju i često sam po smrznutim prtinama gledala izvaljena njihova tijela s otkinutim krilima.

Put prema Švrakinom selu

Ono niže drveće, šiblje, prolista ranije, a visoka stabla jedva se ogrnu zelenim velom. Zato dugo, sve negdje do polovine maja, bježim od prozora i balkona, da ne gledam u ogromnu dograđenu betonsku zidinu, grdosiju gdje se ne samo sudi, već i iskijava dosuđeno. Jedina ljepota u svemu tome je Tvrđava Meše Selimovića, u kojoj se događa i jedna prelijepa ljubav.

Kad iziđeš iz "fašizma", kako djeca skraćuju ime ulice u kojoj spavaju i igraju se, novosagrađenim dugim stepenicama, uzbrdo, jedva ćeš izići na put prema Švrakinom selu. Tu u Švrakinom, svoj raskošni pjesnički život UTULjIO  je i Branko Čučak, životom platio svoju pjesničku slobodu.

Taj put radnim danom zakrči na desetine luksuznih automobila koji se bezbjedno odmaraju i hlade, dok njihovi vlasnici "treniraju strogoću". Duško je bio plemenit pjesnik i čovjek blage naravi, a ja bih rekla - dok se njihovi vlasnici bogate i zabavljaju s boginjama pravde. A onda uvježbani, vikendom odlaze na Adriatik - i ne pomišljajući da jednom moraju suditi i onima koji su masakrirali i Duškove rođake u rodnom mu Sijekovcu.

Svi su oni, poznato je to, s muškom voljom polagali Rimsko pravo, neki po pet-šest puta, ali važno ga je bilo položiti, i što brže zaboraviti onu: Nije moralno sve što je zakonom dozvoljeno, i nije nemoralno sve što je zakonom zabranjeno. Samo moćni imaju i moćno pravo, ko smo pa mi? Nama je dovoljno da imamo i neku malu pravdu, pravdicu i - "vuzle jedno vuzlasto".

Kasarna "Viktor Bubanj"

Sjećam se, dobro je dok se čovjek sjeća, sve što se zaboravi potone i ostane u mraku. Nakon mukotrpnog ali besplatno-izbjegličkog putovanja u nepoznato, stigla sam prohladnog septembarskog jutra u ratnu Grbavicu. Bilo je to godine 1993. Od Prištine, išla sam preko Leskovca, Niša, Beograda, Pala i u svakom mjestu čekala da se strpam u neki drugi voz ili u neki drugi autobus. Umorna i jako uplašena, stala sam u red ispred kuće u kojoj je bila služba za razmjenu ratnih vojnih zarobljenika. U redu je, ćuteći kao u sprovodu, stajalo dvadesetak ljudi. Nisam znala koliko je to čekanje po svakoga od nas bolno, tragično i smrtno opasno.

Čim sam ušla prepoznala sam čovjeka koji me je primio, i odmah mi ponudio stolicu da sjednem. Bio je to predratni student elektrotehnike, koji je vodio poznati studentski klub "Steleks", brinuo o zabavi i kulturnim priredbama u njemu. Organizovao je i jedno nezaboravno veče ljubavne poezije, uz učešće još dva mlada pjesnika. Mlad oficir, kapetan Vojske Republike Srpske, podižući telefonsku slušalicu, upitao je: "Hoćete li da se javite svojima, gospođo?" Prepoznao je i on mene. Bilo mi je to nezamislivo, godinu dana nisam imala pouzdanih vijesti i njima. Ruka mi je drhtala dok sam okretala brojeve. Samo s jednog broja čula sam glas moje snahe, žene mog mlađeg sina Vladimira. "Braco je dobio dijete, kćerkicu, dali smo joj ime Lejla..."

"Prekrasno ime ste joj dali..." U moje sjećanje smjestila se tada i tek rođena Lejla, kćerka Azrinog brata Adnana, predobrog čovjeka, borca takozvane Armije BiH. S obje strane već tada je bilo TAKOZVANO.  I ja nisam znala, a teško je to i danas znati, šta je stvarno, a šta TZV. Ali znam da tu nije lako živjeti. "Tu živjeti, to su strašne muke, vječno u kutu, a vječno na putu..." Kako je Duško za sve nalazio prave riječi.

Ali da ne zaboravim najvažnije. Dok sam čekala, dvojica ljudi ispred mene, pričali su o ratu i o događajima koji su ih doveli u kasarnu "Viktor Bubanj" i pred kuću u kojoj se ugovara razmjena zarobljenika. Odjednom, iz njihovog razgovora odvojila se i poput oštra noža zasjekla me rečenica... ali nikog nisu toliko mučili i tako tukli kao onog... izgovorio je puno ime i prezime sina moje sestre.

Taj, tada još plavokosi i plavooki mladić, dječarac, nikad zaista nije ni mrava zgazio. Neupućen i bezazlen, kako će živjeti ako mu ovaj oficir i pomogne da se razmijeni. Sin moje sestre nije bio zarobljenik, već osuđenik, suđeno mu je Kasarni "Viktor Bubanj".

Viktoriozan - znači pobjednički, a bubanj - kako kome se zavrti.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.