Vojnik ili političar, nebitno je sad

Sanja Vlaisavljević

Patriota je u BiH veoma relativan pojam. U Sarajevu to znači iz dna duše prezirati RS i svoje srce vezati ponajviše za najuže gradsko jezgro, nipošto ne računajući okolinu koja pripada drugom entitetu. Iz Banjaluke gledano, patriota je svaki onaj koji veliča srpstvo u svome kraju i ne mari za bilo šta što se događa u Sarajevu i Federaciji. Dobro, tako u većini žive građani. Tako žive bivši vojnici. Tako oni njeguju svoj patriotizam i koliko god on bio poguban za one druge, oni eto gotovo skladno funkcionišu u svojoj međusobnoj isključivosti.

Vlastito dvorište

Ali kada političari na državu kojom vladaju (u doslovnom smislu) gledaju kao na svoje vlastito dvorište, to nije dobro ni za koga i ni za šta. Čak ni za to njihovo dvorište. Tako je ovih dana član Predsjedništva BiH Željko Komšić odlučio zabraniti Emiru Kusturici da koristi bilo šta što mu treba za snimanje novog filma, a što je u nadležnosti države BiH. Na prvom mjestu mu je zabranio upotrebu oružja i ljudstva. Kao pojedinac građanin, kao zlatni ljiljan, prekaljeni borac na ratištima širom BiH, Komšić ima puno pravo da prezire Emira Kusturicu, snimanje filmova u RS i upotrebu oružja makar i u filmske svrhe na teritoriji drugog entiteta. Na svoje tuge i bijesove, kada se samo spomene oružje ili probude ratne uspomene, ima pravo svaki građanin, svaki bivši vojnik.

Možda danas ima još puno vojnika među političarima u BiH. Možda Komšić nije jedini. Ali kako oni danas, dvadeset godina poslije rata, mogu podijeliti ili pomiriti te dvije uloge u sebi? Vojnik vidi samo ratni cilj, ratni plijen, ratnog neprijatelja i tako doživljava ovaj svijet. Vojnik uvijek ima u vidu samo i isključivo neprijatelja sa kojim nesuglasice rješava na frontu. A poslije rata, čak i kada to sebi nipošto neće da prizna, u stvari pogotovo tada, on živi u sjeni ratne traume.

Tome nasuprot, političar je mirnodopska figura po definiciji. On treba vidjeti i nekadašnjeg neprijatelja kao partnera, sagovornika, ličnost koju treba da uvažava i sa kojom mora da dogovara važne odluke koje se tiču svih građana. Političar treba da gleda unaprijed, za razliku od svog kolege vojnika kojem je dopušteno da se osvrće unatrag i sa nepovjerenjem prati svaki korak bivših neprijatelja.

Ali šta sa političarima koji imaju oba ova lika u sebi? Jedan teško da može biti pomiren s drugim. Šta god jedan da čini, ovaj drugi mu predstavlja veliku smetnju.

Političar “građanske orijentacije”

Političar, posebno onaj “građanske orijentacije” na čelu države, po definiciji je otvoren za svaku dobru ideju ili akciju koja će donijeti dobrobit njegovoj zemlji. On mora putovati u svaki kutak svoje zemlje i sa istim simpatijama se odnositi prema građanima Trebinja, Gruda ili Tuzle. On sa istim žarom treba gledati na snimanje filma Anđeline Džoli i Monike Beluči, zar ne? Dvije svjetske filmske zvijezde koje snimaju u njegovoj domovini. On ih obje treba ugostiti u svom uredu, pogotovo ako je to još ured u Predsjedništvu! Belučijeva još snima film u njegovoj domovini, sa režiserom iz njegove domovine, sa finansijskim sredstvima osiguranim u njegovoj domovini…

Ili je ovdje ipak nešto pogrešno postavljeno. Možda nedovoljno razumijemo Komšićeve razloge? Možda se film ne snima u BiH, nego u RS? Možda režiser nije iz BiH? A možda jeste, ali na protekli rat ne gleda onako kako bi to od njega neki vodeći političari očekivali? Da nije riječ možda o izdajici? Ako je pravi patriota, trebao bi biti Sarajlija, a on to izgleda nikako nije ili, još gore, prestao je da bude. Sumnjivo neko lice. Doduše, umjetnik je svjetskoga glasa, ali to treba reći ne hvaleći mu vjere i imena. Pogotovo politička opredjeljenja…

Međutim, nešto tu suštinski nije u redu. Biti član Predsjedništva BiH, biti političar “građanske orijentacije”, biti mlađi političar navodno orijentisan ka budućnosti, a istovremeno prijetvorno ometati ili čak otvoreno osporavati rad svjetskog umjetnika sa kojim se ne dijele politička gledišta - ne ide to. Pogubno je to za generacije mladih ljudi kojima se šalje jasna poruka: tuđe nećemo, svoje ne damo, a preko entitetske granice uopšte se ne gledamo. I ko je tu kome nacionalista? Ko je separatista? Ko je neprijatelj “jedinstvenoj BiH” sastavljenoj od dva ili bolje reći od 12 dijelova? Kusturica? Predsjednik? Vojnik? Predsjednik-vojnik? Monika Beluči? Dok god nam članovi Predsjedništva ne putuju cijelom BiH i ne obraćaju se svim građanima BiH podjednako sa istim uvažavanjem i simpatijama, ipak su samo oni najveći neprijatelji zemlji u kojoj bi se moglo živjeti bez međusobne mržnje i zavisti.

Nego, baš kao što je glumica Zana Marjanović sa svojom režiserkom Anđelinom Džoli bila na doručku u Bijeloj kući i razgovarala sa Barakom Obamom, tako će isto Monika Beluči sa svojim režiserom Emirom Kusturicom biti primljena na radni doručak u zgradi Predsjedništva BiH. I to ne kod Radmanovića nego kod sve trojice narodnih vođa zajedno. Hoće. Kad može Obama, može i bh. predsjedništvo.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana