Visoko obrazovanje u Republici Srpskoj

Posljedica je da se aksiološke osobenosti pojedinca, tj. intelektualne vrijednosti čovjeka na njegovom spiritualnom i profesionalnom nivou, tretiraju danas kao "ROBA NA TRŽIŠTU", gdje biće čovjeka ne postoji ili nije mnogo bitno, sve se tumači kroz materiju bez osnovnih preduslova ljudskosti koju čine moral, svijest i savjest kako pojedinca, tako i jedne etički homogene zajednice. U ambijentu nestanka "ličnosti" zbog otuđenja "vrijednosti", dešava se, nažalost, ponižavanje "ličnosti" uz istovremeno priznavanje njegove "vrijednosti", kakav paradoks!? Nosioci pravih vrijednosti u jednoj akademskoj zajednici razvijaju i novi pogled na svijet, zbog čega su često predmet prećutnih pohvala intelektualne elite i opšte javnosti. Tu i takvu vrijednost jedna etički homogena zajednica koristi i velikim dijelom poštuje, ali ličnosti koje tu vrijednost nose u svom umu kao znanje ili vještinu, ta ista zajednica nedovoljno poštuje, čak ih ismijava "iza leđa" ili odbacuje kao nepotrebne sudionike u zajednici, i to je, na našu veliku žalost, postalo globalno anti-civilizacijsko pravilo 21. vijeka!

Poseban psihosocijalni fenomen je "fenomen individuacije" karakterističan za osobe visokog kvaliteta, prepoznatljivog integriteta i vrhunske prilagodljivosti. Da bi se individuacija jedne ličnosti zaista desila mora u njoj da postoji "integrisani spektar identiteta" na nacionalnom, religijskom, kulturološkom, emocionalnom, psihosocijalnom, državotvornom, etičkom, estetičkom i profesionalnom nivou. Stvaranje identiteta predstavlja istorijsku paradigmu razvoja jedne nacionalno, religijski i kulturološki saobražene zajednice, tj. jednog naroda, pa tako i našeg, srpskog. Značajno je naglasiti da je fenomen "zavičaja" apsolutno lokalnog karaktera bez potrebnih karakteristika za jedan zaseban identitet, što mnogi ne znaju pa se diče tom frazeologijom koja nema nikakav vrijednosni niti dublji smisao. Kao podvrsta aksiološki opravdanog "identiteta ličnosti" razvio se u drugoj polovini 20. i početkom 21. vijeka tzv. "politički identitet" jedne individue koji je aksiološki neodrživ jer nema utemeljene vrijednosti sa egzaktno i naučno dokazivim aksiološkim osobenostima! Iz njega je potom proizašao jedan potpuno novi, u osnovi, vulgarniji filozofski fenomen tzv. "partokratskog identiteta" koji predstavlja subjektivno i trenutno opredjeljenje zasnovano isključivo na ličnim, prije svega ekonomskim, a samo formalno i političkim interesima, bez bilo kakve fundamentalne ideologije u sebi. Vrijednosti proizašle iz "partokratije" su nihilističke u svojoj suštini jer negiraju stvarne vrijednosti i primat daju "formalnoj pripadnosti" koja je ili predmet interesa, ili slabosti, ili želje za posebnošću bez realnih intelektualnih kapaciteta za tako nešto! Upravo ova tendencija predstavlja najveći udar po opstanak jedne nacije, manifestujući se dominacijom nestručnih i amoralnih mediokriteta nad stvarnom inteligencijom, mediokriteta koji postaju "univerzitetske paradigme našeg vremena", mediokriteta koji treba da uče srpsku mladost i od njih da prave buduću intelektualnu elitu. Takvi dekadentni procesi su posebno zastupljeni na državnim ili javnim univerzitetima u postsocijalističkom periodu, tj. nakon raspada SFRJ. Partokratski primitivizam, uobrazilja veličine i duhovno nasilništvo nad sudbinom akademizma kod nas je 90% u rukama države i njenih akademskih institucija. Ali, gle čuda, državni partokratski mediokriteti su zamenili teze, napali su privatni sektor u sistemu visokoškolskog obrazovanja Republike Srpske, štiteći na taj način svoj nezasluženo stečeni "posjed" ili još manje zasluženo stečenu "poziciju" da bi spriječili razotkrivanje njihove bruke od neznanja i duhovne dekadentnosti!

"Biti svoj i dio cjeline u isto vrijeme" je, civilizacijski gledano, jedan duboko brodoloman, skoro infantilan, pokušaj koji je teško ostvariv pošto je "forma odavno zamijenila suštinu", a "površno i samoprozvano usavršavanje istinske ljudske vrijednosti"! Od ovoga pate mnoge etičke i etničke zajednice, na svim meridijanima i podnebljima, od Pariza do Moskve, od Londona do Berlina i Vašingtona, pa tako i mi na vulnerabilnim balkanskim prostorima. Dakle, zbog odvojenosti vrijednosti i bića, kao i zbog civilizacijske poročnosti u vidu površnosti, proizvoljnosti, ideologizacije banalnosti i zabave u kojoj se ismijava vrijednost na račun anti-vrijednosti, tj, simulira se vrijednost kroz lukavu i ciničnu manipulaciju anti-vrijednostima, mi se danas nalazimo u jednoj izuzetno teškoj akademskoj stvarnosti koja nikako da ugleda "svjetlost na kraju tunela!". Gdje je danas pohranjena svjetlost duha, znanja i uma za našu intelektualnu mladost koju je fenomen "partokratskog napredovanja" već strahovito duboko podjarmio? Zbog čega mladi ljudi moraju da prođu kroz jedno vrlo ozbiljno duhovno sazrijevanje ili duhovnu katarzu istine o sebi i društvu u kojem žive, a ne da, zbog lične uobraženosti, neiskustva koje jeste opravdano ili nekih interesnih partokratskih grupa, izgube svoju mladost i slobodu promišljanja? Neophodno je znati da je za duhovno sazrijevanje ličnosti i/ili nacije potrebno određeno vrijeme, vrijeme kome prethodi jasna distinkcija ili vremenska distanca u odnosu na prethodno, u našem slučaju vrijeme rata i njegovih pogubnih posljedica sa novom "akademskom elitom" koja nas vodi u intelektualni ambis bez povratka i bez presedana u našoj istoriji. To vrijeme ili "distinkcija od pada" u sebi treba da sadrži tri osnovne etape:

Prva bi se zvala "Povratak učtivosti". To znači da se poštuje riječ, da se ne izgovaraju prosti i nezreli izrazi, da se poštuje čovjek i ličnost pa tek onda i pozicija, da se znaju i sprovode etičke norme i pravila ponašanja, da se, jednom riječju, dozvoli gospodstvu duha da pobijedi bijedu materijalnog blagostanja! Druga etapa je "Povratak moralnosti". To znači da se uozbilji svaki odnos do nivoa poštovanja druge ličnosti, poštovanja njenog slobodnog vremena i njenih samopregora da učini dobro djelo za zajednicu kojoj pripada, za svoju porodicu i za sebe lično. Na ovaj način bi se ljudskošću očistila nakupljena "prljavština", ali i spriječilo stvaranje "nove prljavštine" koja nam, kao civilizacijski mulj egzistencijalizma i egocentričnosti, neprekidno kuca na vrata! Treća etapa je: "Povratak mirnoće". Iako religija i filozofija sa sobom donose jednu vrstu utjehe, duhovnog mira i ohrabrenja, glavna odgovornost za sudbinu nacije je u rukama intelektualne elite kroz svijest da "biti učtiv nije isprazna retorika već ljudskost u korijenima" i da "biti moralan nije slabost već najveća ljudska vrlina".

Intelektualci ne smiju biti "zarobljeni" ni u kakvu vlasničku strukturu od strane privatnika ili države, oni su uvijek SLOBODNI, a našem narodu su danas potrebniji nego ikad. Zaboravimo podjele i razgradnju institucija od strane "partokratskog aparata u rukama neukih i neupućenih", prigušimo sujetu, umirimo strasti i dajmo umu da spasi našu Mladost od duhovnog bezdana koji su nam pripremili naši neprijatelji! Jer, ko voli svoj narod, nikada neće rušiti sopstveno obrazovanje kao osnovu opstanka niti ugroziti razvoj mladih ljudi i njihovu budućnost zbog vlastite partokratske uobrazilje zvane "Moć i Vlast"!

Žarko S. PAVIĆ, rektor Nezavisnog univerziteta Banjaluka

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.