Uvijek ista priča

“Turneju” u taj koš ne vrijedi svrstavati jer to nije film o ratu u BiH nego ostvarenje koje obiluje stereotipima svojstvenim beogradskom “krugu dvojke”, koje bi, bez većih problema, mogla da snimi i Anđelina Džoli. I kraj. Republika Srpska o svom ratu nije snimila nijedan igrani film. Preciznije, Republika Srpska ne snima filmove ni o čemu.

Rat ovdašnji povremeno je važna tema i za Holivud, a kako je američki pristup svim događajima van teritorije SAD aljkav i površan, to je za rezultat imalo smjehotresne “Lov u Bosni”, “Iza neprijateljskih linija” ili “U zemlji krvi i meda” već pomenute Anđeline. Stereotip do stereotipa, površno do površnog, Srbin krvolok do Srbina krvoloka, jadna bošnjačka žrtva do jadne bošnjačke žrtve... Posljedica je to kako američkog pristupa, tako i propagande koja je na Zapadu pustila korijenje prije tri decenije i nema teoretske šanse da ta slika ikada bude promijenjena.

Rat je važna tema i za sarajevsku kinematografiju. Ili, da ne okolišamo, rat je gotovo jedina tema cijele postratne sarajevske kinematografije. Imamovićev “Go west”, Mustafićev “Remake”, “Snijeg” Aide Begić, serijal filmova Jasmile Žbanić, Tanovićeva “Ničija zemlja” i na još desetine filmova drugih autora u kojima je primijenjen gotovo isti recept koji, uprošteno, glasi: U ratu koji su izazvali Srbi, u kojem su Srbi jedini zločinci, postoje neki mali ljudi sa svojim životnim pričama koje su najčešće jače od tog srpskog zla.

Ovdje je potrebno izostaviti “Ničiju zemlju”, koja je više usmjerena na apsurde svih naših sukoba i podjela i nespornu činjenicu da živimo u zemlji - buretu baruta - koje svako malo može da eksplodira.

Zagreb i Beograd

U takvom odnosu snaga nikakav izuzetak nije ni “Quo vadis, Aida”, najnoviji film Jasmile Žbanić, o čijim uspjesima na raznim svjetskim festivalima redovno izvještavaju federalni mediji. Pandemija je spriječila široko rasprostranjenu bioskopsku distribuciju, pa je film moguće pogledati onlajn. I logično, odjeknulo je u regionu, ali na potpuno različite načine. I opet očekivano. Dok su se filmom u zagrebačkim medijima bavili tamošnji najvažniji filmski kritičari i uglavnom iznijeli hvalospjeve, u beogradskim je sagovornik na tu temu bio Veselin Šljivančanin. Razloga za zagrebačke hvalospjeve ima jer iz zanatskog ugla “Quo vadis, Aida” je, čak i laici to mogu uočiti, sasvim dobro odrađen film. Srebrenica je toliko ozbiljna tema za bošnjački nacionalni korpus, pa su očekivanja tog dijela javnosti u BiH bila oprezna. Finalni proizvod pokazao je da razloga za tamošnju zabrinutost nije bilo.

Aida Selmanagić, koju igra novosadska glumica Jasna Đuričić, prevodilac je u bazi UN u Srebrenici u danima kada taj gradić pada u ruke Vojske Republike Srpske. Njen suprug (Izudin Bajrović) i dva sina (Boris Ler i Dino Bajrović) u tim momentima se nalaze u gradu i zajedno sa ostalim sugrađanima se povlače prema bazi. Pokušavajući da im spase živote, Aida uspijeva da ih uvuče unutar baze, ali se stvari vrlo brzo okreću, jer UNPROFOR-ci ni po koju cijenu ne žele da ih svrstaju na spisak svojih radnika i njih trojica završavaju u rukama srpskih snaga koje ih strijeljaju zajedno sa ostalim srebreničkim muškarcima. U filmu su prikazane i scene koje su snimljene kamerom na licu mjesta u julu 1995. godine kada Ratko Mladić (Boris Isaković) ulazi u Srebrenicu, pregovara sa holandskim vojnicima i obraća se ženi i djeci u jednom od autobusa. Bitan lik u cijeloj priči je i Joka, srpski vojnik kojeg igra Emir Hadžihafizbegović, koji po ulasku u grad i tokom ubijanja pojedinih civila u rukama nosi neke papire, što bi trebalo da ukaže na to da su Srbi već u startu imali spremne spiskove za strijeljanje. U prvom dijelu filma dominira nesnalaženje i strah holandskih vojnika u jedinici UN i potpuno jasno se naglašava njihov dio krivice za stradanje Bošnjaka, a od sredine se situacija mijenja.

Mladi politikolog iz Banjaluke Siniša Simikić u “Novom standardu” je prilično precizno ukazao na sve, najmanje grubo rečeno, sporne scene u ovom filmu koje se mogu označiti kao izmišljotina, podmetanje ili falsifikovanje istorije, a na ovom mjestu, od njih sijaset, zadržaćemo se na tri.

Film je inspirisan istinitim događajima uz logičnu i dozvoljenu dozu fikcije, što je autonomno pravo svakog autora, kao što je i njegovo pravo da svjesno iz priče izostavi detalje koji mu ne odgovaraju za stvaranje sveukupne slike. Tako akteri u nekoliko navrata pominju da su neki Srebreničani pobjegli “kroz šumu”, ali se ni u jednom momentu detaljnije ne objašnjava ko tačno je tamo krenuo, zbog čega i kakva je njegova sudbina. Neupućenom gledaocu, a takvih ima ne samo u Evropi, nego čak i u ovoj zemlji, tako ostaje nejasan jedan vrlo bitan segment srebreničke tragedije koji se tiče pokušaja proboja bošnjačkih vojnika prema teritoriji pod kontrolom tzv. Armije BiH, gdje su u direktnom okršaju sa snagama Vojske Republike Srpske pretrpjeli velike gubitke, a svi su potom svrstani na spisak žrtava genocida. To je, uostalom, bio i jedan od važnih argumenata svih timova odbrana Srba optuženih za zločin u Srebrenici, ali haška i sarajevska sudska vijeća za to nisu previše marila, niti su mediji, intelektualci ili filmski radnici u proteklih 25 godina u Sarajevu htjeli time da se bave da ne bi uzdrmali već izgrađen mit o tačno 8.732 muškarca koje su Srbi strijeljali.

Druga važna scena je kratkotrajna i u njoj kamerman koji se predstavlja kao snimatelj “nezavisne televizije Beograd” uzima izjavu od holandskog ljekara koji na pitanje “Šta se ovdje događa” odgovara sa “Dobro vi znate šta se ovdje događa”, gdje se vrlo perfidno provlači stav da je službeni Beograd znao, odobrio, aminovao, podsticao zločin.

Ravnodušnost

I to bi nekako gledalac koji kritički posmatra poruke filma mogao da “proguta”, ali scena koja se događa pred kraj, kada srpski vojnici u objektu koji bi mogao da bude dom kulture ili školska fiskulturna sala strijeljaju veću grupu bošnjačkih muškaraca, ne može označiti nikako drugačije nego pokušaj podmukle i smišljene dehumanizacije Srba kao naroda. Naime, dok srpski vojnici rafalima oduzimaju živote Bošnjaka, kraj tog objekta grupa dječaka igra fudbal, a u kući preko puta nekoliko osoba bez ikakvog obzira i reakcije mirno ispija kafu!

Jasna Đuričić je odlično odigrala ulogu majke i supruge koja očajnički pokušava da spasi živote svoje porodice. Slučajeva poput Aidinih bilo je u građanskom ratu u BiH na svim stranama, te stravične sudbine ispričane su u medijima i napisane u knjigama i naravno da će u svakom normalnom čovjeku izazvati bol, žalost, empatiju. I u konkretnom slučaju gledalac osjeća ozbiljnu dozu empatije, šoka i nevjerice zbog svega što je Aidu i njenu porodicu snašlo, a onda kreatori filma, u najtežim momentima, serviraju Srpčiće koji opušteno ganjaju fudbal i komšinice koje tračaju na balkonu dok njihove prijatelje, komšije i sugrađane ubijaju nedaleko od njih.

E to više nema nikakve veze ni sa umjetnošću, režijom, glumom, porukama, katarzom, pomirenjem i suživotom. To samo i isključivo ima za cilj forsiranje jednostranog i nedodirljivog političkog narativa na kojem se u protekle dvije i po decenije nastoji izgraditi jedan identitet i forsirati uloga žrtve s jedne i razjarenih krvoloka sa druge strane. Kao što su i danas vidljivi efekti tumačenja događaja iz Drugog svjetskog rata kroz Bulajićeve filmove, tako će i narednih 50 ili 100 godina “Quo vadis, Aida” ostavljati utisak da je cijeli srpski narod, uključujući i bezbrižnu dječicu, podržavao, odobravao i bio ravnodušan na zločin koji se dogodio pred njihovim očima.

A takav vid uvijene dehumanizacije ostavlja mnogo ozbiljnije posljedice od klasične političke borbe na koju smo u ovoj zemlji osuđeni u proteklih 25 godina. Na takvu rabotu nemamo pravo da ostanemo ravnodušni.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.