Urbofolkom protiv tutbofolka

Nemoć tjera čovjeka Mostarca u očaj, očaj u nemoć. Prvi put, neki dan, usred bijela dana i za vedrog neba, nije se vidjelo sunce. Kao u Zenici. Te 1985, u Sarajevu, sjećam se da je sunce "izlazilo" negdje oko podneva. Na bijelom, jako rijetko plavom nebu, vidjela bi se žuta mrlja na mjestu na kojem je u to doba dana trebalo biti sunce. Žmirkalo bi na mene, a ja nisam morao žmirkati dok sam ga gledao. Tad sam zaključio da ni sunce u Bosni nije ono isto koje obasjava Hercegovinu. Jer, u Hercegovini čovjek ni Neretvu ne može gledati osim kroz trepavice, sve u Hercegovini vrišti svjetlom. Sivi kamen blješti bijelo, kao da odgovara suncu i vraća mu dio sjaja. A neki dan... Neki dan je sunce bilo nestalo, kao u Zenici ili Kaknju. Ponekad bi se pojavila žuta mrlja, kao u Sarajevskom posljepodnevnom sunčevom izlasku. Sve oko Mostara je gorjelo, Mostar je bio u dimu od Neretve pa do vrha Huma i Veleža. Ni brda se, Bog da prosti, vidjela nisu. I za najgore kiše nije bilo da se brda oko Mostara ne vide. I kiša kod nas kroz bistrinu pada, nema magle da zaustavi pogled usmjeren u daljinu. U praskozorje, ponekad, malo magle se valja Neretvom, pa je jutro otjera odmah poslije zore. A neki dan, Mostar je izgledao kao veliki Aušvic 1944. Smrad nagorjelog drveta iz crnogoričnih šuma, sablasne zgrade uronjene u dim, sve je izgledalo kao u nekom postapokaliptičkom filmu Stivena Spilberga ili filmu ovovremene katastrofe Sema Pekinpoa. Valjda je tako izgledao drevni Rim kad ga je Neron zapalio sebi na radost i zasvirao citru na dodatnu nesreću i žalost rimskih pogorelaca.

Tuga folkerska i urbofolkerska

Nije da se plašim mraka, ali ne volim kad nema svjetla. Magle se, da se ne lažemo, užasavam. Ni auto ni čovjeka ne volim čuti prije nego što ih vidim. Jezivo mi to nekako... Nije ljudski. Tema je, kako rekoh, dobro iskorištena u nizu horor filmova. Ali, nisam mogao vjerovati da takvo nešto može da se dogodi i u hercegovačkoj stvarnosti. Doduše, nisam vjerovao ni da na Mostar može pasti metar i po snijega, ali sam i to doživio. Da bih vam nekako vjernije prikazao "filing" mog opšteg čuđenja, ispričaću vam jedan nemio hercegovački događaj. Kod nas, u bivšoj Jugi, svako ima svoj turbofolk. Đorđe Balašević je, recimo, pjevač turbofolka (zapravo "urbofolka") za takozvane "alternativce" i "finu gradsku raju". "Otkidaju" na njegove pjesmice koje "srce i duša dirat moraš" kao što narodni čovjek "otkine" na Sinana Sakića, Šaku Polumentu i Šemsu Suljaković, čija pjesma isto dira dušu i srce, ali drugog čovjeka. Elem, dvojica dobrih prijatelja, hercegovačkih "pajda". Uh, da, više vas nije iz Mostara ili zapadne Hercegovine nego što jeste, pa moram objasniti. "Pajdo" je na zapadnohercegovačkom isto što na mostarskom "brato" ili u Bosni "jaran". Elem, dvojica dobrih pajda, oliti pajdaša, pošli da slušaju svog omiljenog pjevača, na Širokom Brijegu. Je li to bio neki velikan tipa Mate Bulića (Gori gora, gori borovina...) ili je bio Mile Kitić (ne znam šta pjeva, ali ga "gori" vole), možda Dražen Zečić ili Miroslav Ilić, vrazi će ga znati. U isto vrijeme se na Širokom održavao VHFest, jedan lijep hercegovački alternativni festival. Ove godine nije bio nešto, pozvali Damira Urbana, TBF i Hladno Pivo, "alternativne i društveno angažovane urbofolkere", da im sviraju. Ja bih, iskreno, više volio "Let 3" ili bend "Dječaci", jer, od nabrojanih tri se ježim. Ali šta se može, nisam ja organizator. Elem, dvojica "pajda" pošli na tamo jedan častan i pošten narodnjački koncert. Popilo se malo, zagrlili jedan drugoga i malo kružili Širokim Brigom, da vide gdje im je koncert. Ne imajući pojma ni šta je VHFest, vidjeli na jednom mjestu puno rulje i rekli jedan drugom "Nu rođo, ođe je, ugoni iza onega golfa, Issa ti!". Parkirali su i pošli, pripiti i zagrljeni, prema svijetlima pozornice, u nadi da će slušati dreku svog omiljenog pjevača. Uredno su platili kartu i ušli u ograđen prostor pun posjetilaca, srećni što koncert još nije počeo. Jednom se učinilo čudno što ima puno dugokosih i odrpanih, ali se nije zabrinuo za svoju bezbjednost. Svi su, uglavnom, bili slabiji od dvojice pajda snažnih vratova i širokih leđa. Leđa uz leđa i dvojici pajda sav taj žgoljavi svijet ne bi mogao nauditi ni da svi odjedanput jurnu put njiha.

Urbošok

U neka doba, dvojica pajda su se progurali kroz čupavu i odrpanu masu, da bolje vide pjevača i tu, kraj zvučnika, bolje čuju "pismu". Na vrhuncu urlanja i zviždanja, na scenu je izašao pjevač, glavom i bradicom. Dvojici pajda su se prvo objesile donje vilice pa razrogačile oči, onda su se zgledali i ponovo se okrenuli prema bini. Ne samo da na sceni nije bilo Mileta Kitića, Dražena Zečića, Šaka Polumente ili Saše Matića, i gore jošte bijaše. Pred njima se ukazao čudan stvor, kanda muški, ali u pokratkoj suknjici, sav izbušen i izboden nekakvim željezima. U nosu mu je bila alka, kao, Bože mi oprosti, u bakovoj njušci. Glava mu je bila skroz obrijana a lice ispijeno kao da nikad kajmaka ni sira iz mijeha, a kamoli pršuta ili pečena brava, nije okusio. Bio nekakav tužan i nujan kao da su mu prije koncerta pobili svu čeljad i zapalili kuću. Nije raširio ruke i nasmiješio se publici, kako Bog zapovijeda kad ljudi plate da ga slušaju. Još grđe pajdama bijaše kad stvor pusti glas i poče zavijati grđe i čemernije od kakve narikače. Uvijao je i zavijao s mikrofonom u ruci, grčio se, tresao rukom i saginjao, kao ono kad je pokojni Jere pričao kako su ih na Golom otoku ćerali kroz dvored zatvorenika a ovi i' udarali čim su mogli i ne mogli, a jadni mučenik bi skičao, savijao se i povijao pod udarcima, baš kao ovaj pred njima. "Biž'mo pajdo, Issa ti...!". Reće pajdo broj jedan pajdi broj dva. Zajedno su, leđima uz leđa, nekako prošli kroz masu, praćeni bolnim zavijanjem i zvucima gitare. Sjeli su u auto, u tišini, ni radio nisu upalili. Negdje na izlasku sa Širokog, pajdo broj dva je, poluglasno, upitao: "Pajdo, jesu li ovo bili pederi?". Pajdo broj dva je rekao "Ma jok, moj pajdo. Još gore. Ovo su ti oni... kako se zovu... alternativci... Nemoj nik ni rići da smo ovdi bili, Isusa ti Boga...".

Rajh

Moj susret sa gorućom Hercegovinom, bio je, dakle, kao susret gore rečenih "pajda" sa "urbofolkom". Oba su bili nemoćni kao pile u riječnoj matici, ali ih dobri Bog pomože pa se iskobeljaše iz kandža urbofolka Damira Urbana i odoše kućama zdravi i nepovrijeđeni. Pitate se gdje sam ja bio dok je gorilo? Probao sam i ja gasiti. Ali, rekli su mi da je bolje da se ne igram sa životom i da to prepustim profesionalcima. Valjda to kažu svakom ko hoće u vatru a ne misli glavom. Dakle, nemoć potpuna i apsolutna. Kao kad mi je OMV pravio benzinsku pored kuće, rušio je, a ja nisam mogao ništa pred austrijskim okupatorom i njegovim slugama i kapitalom. Istočni Rajh je bio jači. Nije važno, neka je, boriću se i dalje. Dišem benzin, neka, i preci su mi prije smrti udahnuli germanski plin, samo se tada nije zvao benzin već "ciklon B". Nije cilj pobjeda, već borba i obraz. Nisam izgubio sve dok se ne bojim. Pa dobro, tu i nisam potpuno nemoćan, borim se još, kako - tako, pa ko osta - osta. Ostaću, valjda, u sjećanju, kao neko koga Rajh ni u 21 vijeku nije porazio i pokorio. Ako ništa, i preci su mi bili u dva antifašistička pokreta. Usred te nemoći, nađe se neki "intelektualac i činjenica znalac", pa se počne sažaljivo smješkati da ga čovjek poželi dohvatiti za vrat radije nego kakvog SS-ovca. Kad, recimo, Valentin Incko, čovjek sa mekim "r" i tvrdim srcem, počne da se brine za Bosnu i Hercegovinu i njene narode, poslije ustava koji su nam Austrijanci skrojili i podjela koje su nam ostavili, i prinudne uprave s njim na čelu. A u sebi moli Boga da stanje ostane isto, ili da bude još gore, da bi i dalje mogao slagati pare na svoj račun i soliti pamet pametnijima od sebe. Pa ona Hilari Klinton. Pa Pedi Ešdaun. Bože me sačuvaj, kao da ih je neko iz kakve crne komedije izvukao. Na sirotinji i zec... Hm, to je nepristojno za novine. Na sirotinji svak' gaće istresa. Eto, to je bolje.

Finalni osmijeh

Da se ne lažemo, bh, sceni se radi o čistom zlostavljanju nemoćnih i poniženih. Uz zarađivanje para i slave na istima, naravno. Za Incka, Ešdauna, Klintonovu, ovo je politički safari, mjesto čijim se "uređivanjem" mogu hvaliti i usput inkasirati dobre pare. Zadnja je čak lagala kako su snajperi pucali po njoj dok je išla u Sarajevo. A ni petarda se nije čula. Ali, ima i naše gore lišća koje gaće istresa nad nama. Neću sad o stvorovima tipa Nataša Kandić ili Svetlana Broz, oni su očigledni profiteri. Malo bih opet o Đorđu Balaševiću, univerzalnom "urbofolkeru", pojcu za "finu gradsku raju" i "alternativce". On dođe iz bratske novosadske ravnice pa pita nas Mostarce, poslovično sklonije šali nego mrzovolji, nas koji smo osmislili nekadašnju "Top listu nadrealista" i otkrili humor i dobro raspoloženje za čitavu bivšu državu, sljedeće: "Hoće li se osmijeh vratiti u Mostar?". Eto, ti ćeš ga vratiti, rekoh, tako otužan, debel i star. Indira Radić i Ceca mi izmame osmijeh, ali vremešni urbofolker može još prezriv smiješak izmamiti na lice Mostarca koji imalo drži do sebe. Nije lako ni kad ti usred Hercegovine grad nazovu "varoši", pa to još smatraju i komplimentom. Njemu je Mostar važna "varoš". Predlažem da ode u Kotor Varoš. Osim toga, kako će nama u Mostaru slušanje Balaševe muke, "vratiti osmijeh"!? Kome je smiješno i simpatično umiranje za kafanskim stolom, prženje gromom, nesretna ljubav i ostale urbofolkerske jadikovke? Daj čovječe, uozbilji se, živi u skladu sa svojim godinama, prestani naricati i sažaljevati nas. Kad će se tebi, Đorđe, vratiti osmijeh? Sahranio si Tita i većinu ostalih simpatija, ne bih da i mi isto prođemo. Ima Mostar osmijeha i bez tebe, ne brini. Pored toliko depresije i samoubistava u Vojvodini, eto, imaju čovjeka koji izvozi osmijehe. Ma 'ajde... U opštoj nemoći, eto, ljudi su spremni da slušaju tuđu muku, loše otpjevanu. Nije to kao kad je pokojni velikan i sjajan pjevač, Toše Proeski, napravio koncert da kupi kola za djecu sa posebnim potrebama. On je bio nešto drugo, nešto puno ljepše, bolje i mlađe od "napaćenog" Đoke Balaševića. I na Balaševom koncertu, umjesto osmijeha, "urbani" urbofolkeri će brisati suze, a Đole Nacionale će se smješkati čekinjavom sijedom glavom i patiti, patiti, patiti... Pa, miša mu šarenog, ako hoćete da budete "urbani" i "prosvijetljeni", slušajte Baha, Mocarta, Šopena, Korsakova. Hm, tu bi zaista patili, kao Čvorović iz "Balkanskog špijuna" u operi. Ne kažem da tu, u Mostaru, kod Đoleta i u njegovom aranžmanu, neće biti osmijeha. Biće, ako ništa, u trenutku kad Đole i organizatori budu dijelili paćenićku zaradu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.