Urbana naselja i male noćne zasjede

 A da ne bude zabune, vozila sam propisanom brzinom. Na granici između Srbije i Hrvatske nekoliko carinskih rampi sa jedne i nekoliko sa druge strane. Brzo je prošlo pozdravljanje i odgovaranje na rutinski postavljena pitanja: "Imate li nešto za prijaviti? Cigarete? Meso?". Vožnja kroz Hrvatsku podjednako brzo prošla. Nije bilo policijskih patrola ni na autoputu niti kroz Babinu gredu, malo mjesto pored hrvatske granice. Nakon toga slijedi neki željezni most prepun rupa. Ne rupa, omanjih bazena. Nema nikakvih oznaka za rupe na putu. Ako upadneš upao si, a ako promašiš rupu sretan si. Bila sam sretnica. Promašila sam svaku rupu. Nakon mosta slijedi neki improvizovani podrum pića sa puno gajbi ispred.

Policijske zasjede

Dođoh i do granice sa BiH. Tamo svega dvije rampe. Ista pitanja i ljubazno: "Srećan put". Konačno i naša granica. Carinik ljubazan. Nema gužve. Ulazak u domovinu. Nakon autoputa kroz dvije zemlje slijedi mali krivudavi put opet pun rupa. Prvo ograničenje brzine, drugo, treće. Stalno su se smjenjivala ograničenja. Prosječna brzina je nekih četrdeset na sat. Vijuga se mala cesta sa stalnim upozorenjima za smanjenje brzine, ali podjednako i sa najavama za kontrolu brzine. Iza tih najava uglavnom vas dočekaju brižljivo montirane kamere. Hajde dobro, mora da postoji razlog zašto baš u nekim određenim mjestima mora biti kontrola brzine.

Ali nije to sve. Od granice do Sarajeva izbrojala sam devet malih policijskih zasjeda. Policajci u mraku sa kamerama ili bez njih vrebaju vozače. Niko ih ne može primijetiti dok sasvim ne priđe policijskoj patroli. Mada, nije ni to garant da ćete ih vidjeti. Uobičajeno poštujem pravila postavljene brzine, ali to veče očito nisam bila dovoljno posvećena čitanju uputa pored puta. Odjednom je ni iz čega, iz crne rupe zavitlala okrugla palica ispred mene. Vitlala je toliko brzo da sam se prepala. Mislila sam da se nešto strašno desilo na putu. Kad, nije se ništa desilo, nego mene policija zaustavila. Brzo saznajem i zašto. Prekoračila sam dozvoljenu brzinu u naseljenom mjestu. Policajka je bila veoma ljubazna, što jest, jest! Odmah sam, nakon što mi je rekla da me je njen nevidljivi kolega uslikao, priznala. Prekoračila sam brzinu jer tako je snimljeno! Dobro, dešava se ljudima da se malo zanesu, pa umjesto propisanih pedeset voze šezdeset dva-tri. Papirić koji je nevidljivi policajac doturio policajki u ruke da mi napiše kaznu nisam vidjela niti je zakačen na papir sa izrečenom kaznom, ali treba ljudima vjerovati. Pa ne bi me prevarili valjda, iako je vozilo ispred mene odjezdilo brzinom munje pored ove iste policije. Potpisala sam svoju zasluženu kaznu, prihvatila grijeh i krenula dalje.

Nevidljivo naselje

Onda sam zaustavila auto. Tražila sam naselje. Tražila sam trag svjetla koje će ukazati da je tu ipak naselje. Nigdje ništa. Mrak, drveće i neke razvaljene ograde. Izašla sam iz auta i okretala se na sve strane. Kad odjednom negdje u brdu ugledam neko slabašno svjetlo što drhtulji. To je to. To je, dakle, naselje. Dakle, u naselju bez kuća i ljudi stoji patrola i prati koga da zaustavi. Nevidljivi policajac je smješten u žbun odakle viri kamera, a vidljiva policajka je sklonjena iza auta i čeka njegov znak za izlijetanje na cestu. Vratila sam se u auto i pratila dokle vrijedi ograničenje ili dokle se proteže naselje. Nakon nekih desetak minuta vidjeh da prestaje nevidljivo naselje i da je ograničenje brzine sada rigoroznije. I tako sam nastavila voziti krivudavom, uskom cestom bez bankina, bez ikakvih zaštitnih ograda ili obojenih traka, mileći kroz naseljena bosanska mjesta.

Ushićenje nakon evropskih autoputeva nestalo je još uz onaj mali dućan sa pićem i nije se vratilo sve do moje kućne adrese. U međuvremenu sam izbrojala još osam policijskih patrola i vidjela dobre ljude koji blicaju jedni drugima skrećući im pažnju na nevidljive opasnosti na putu. E, da umalo da zaboravim. Ugledah konačno i naš komad autoputa. Cijelih desetak kilometara. I negdje pred kraj te čarolije ukaza se kamera koja prati brzinu. Ha, na svega trideset kilometara autoputa stoji gordo uzdignuta kamera i prati brzinu. Ako nema nevidljivaca koji vitlaju palicama po mraku, ima kamerica. Platila sam i najskuplju putarinu u regiji za tih par kilometara. Možda taj novac doprinese nastavku izgradnje autoputa, pa možda neka generacija tamo neke 2080. godine bude mogla voziti svoju djecu po bh. autoputu i to bez kamera, a oni nesretni nevidljivci što su se skrivali po drumovima, žbunovima, iza drveća, ispod auta i gdje sve ne, možda ipak budu samo prošlost. Mada sa ovolikim dnevnim protokom novca od naplaćenih kazni koji se dnevno zaradi po našim rupičastim cestama teško je zamisliti trenutak u kojem će cijela zemlja biti pokrivena autoputevima.

A do tada tristotinjak kilometara kroz dvije zemlje za sat i po, a dvjestotinjak kroz domovinu za nekih četiri sata. Ako žurite na sastanak ili jednostavno trebate stići u određeno vrijeme u neku od zemalja regije, krenite dan ranije, za svaki slučaj. I da, uvijek imajte nekih četrdeset maraka uz sebe za ne daj Bože!

Kružni tok

Nakon što sam platila putarinu približila sam se kraju autoputa i gore na samom izlazu ugledala dobro sakrivenu policijsku patrolu. Imaju oni običaj da se tu smjeste i da vas dočekaju skrećući vam pažnju da je sada vrijeme da sasvim usporite. I konačno definitivan izlazak iz svega što podsjeća na široku cestu. Kružni tok izgrađen prije par mjeseci na koji je bio postavljen nov, crn i začuđujuće ravan asfalt. Izlazeći na kružni tok poskočih kao da preskačem kaskadu. Zašto? Pa nema više asfalta. Sav istrugan. Dignut površinski sloj. Moraju ga, izgleda, zbog nečega ponovo praviti. A kada ga naprave moraće ga opet ostrugati i tako godinama.

A ulazak u Sarajevo gotovo i neprimjetan. Da si ušao u Sarajevo znaš ako si iz tog grada, a ako nisi, moraš dobro oči napregnuti da vidiš malu, malecku tablu sa desne strane ceste, kao na ulazu u neki zaselak na kojoj piše ime grada. Ono, kao: Sarajevo istok, jug, zapad, sjever, ma bilo šta to ne postoji. Nema ni "Dobro došli u Sarajevo". Nema ništa osim male table, pa ko zna-zna. Ko ne zna shvatiće kada već uveliko zađe među zgrade. A u gradu, pogodite šta vas dočeka. Policijske patrole. Odmah nakon malecke table, jedna baš pored gradskog groblja, a druga čim skrenete prema gradskom stadionu. Kad konačno dođete kući obuzme vas neka neizreciva radost. Odiseja po bosanskim putevima završena a zamke pored puta savladane. Kuc-kuc, ima li patrole u stanu? Nema! Dobro došli u BiH!

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.