Uputstvo za turiste

Svakim danom u svakom pogledu postajali smo drugačiji, malčice podređeni, malčice neobrazovani, malčice siromašnog duha. Nismo imali poznate ličnosti, a kada bi nam u goste zalutali naši zemljaci poznati i priznati u drugim krajevima nismo znali šta bismo sa njima. Nismo imali zabavne parkove, ni cirkuse, ni dvorce, ni plemićke posjede. Imali smo samo beskrajne količine komaraca, psovke, komuniste i nacionaliste, koji su u permanentnom sukobu više od 70 godina.

Istorijat

U svijetu se nekako istovremeno događala eksplozija novih tehnologija, muzike, filma i mode. Samo malo od svega toga stizalo je do nas. Velika je razdaljina bila od našeg mjesta do ostatka svijeta. Zato neke vijesti do nas nikada nisu stizale, a neke su stizale, ali vrlo kasno. Zahvaljujući tome bili smo uvijek opušteni, baš onako kul, svjesni da "što manje vijesti znaš, to si manje nesrećan".

Što smo više odrastali bolje smo i shvatali kako svijet, ali i mi sami, funkcioniše. Pokazalo se da se čitava naša oblast sastoji iz različitih dijelova, od kojih je svaki imao po jedno zvanično ime. Svaka oblast imala je svoju družinu, a družina svog vođu. Među družinama je vladao ili prijateljski, saradnički duh, ili konkurencija, zveckanje oružjem i otvoreni rat, sve zavisno od trenutka. Ponekad bi se dvije oblasti udružile protiv treće. Ponekad je svako bio protiv svakog. Vođe smo prvo obožavali, a potom žrtvovali bacajući ih ili u tamnicu, ili u kavez glavnim tigrovima. Neke smo ubili, nismo znali šta bismo sa njima.

Često smo ratovali, što iz nužde, što iz dosade. Posljednji put smo se baš žestoko pomlatili prije dvadeset i kusur godina, ali ni taj rat još nismo završili. Rat koji i dalje traje vodi se drugim, specijalnim metodima i oruđima. Nijedna oblast, a bilo ih je najmanje tri, nije odustala od ostvarenja ratnih ciljeva mirnodopskim sredstvima.

Jedni i dalje hoće cijelu našu širu oblast samo za sebe ili da bar oni budu glavni. Drugi bi što veću slobodu i samostalnost. A treći hoće vlast na teritoriji koju nastanjuju, ali je nisu ozvaničili prilikom potpisivanja mira iako se godinama provlači neprovjerena glasina da nema šanse da se izbore, jer su u široj raspodjeli posjeda dobili zeleno svjetlo da protjeraju 250.000 ljudi iz susjedne oblasti i tako izgubili pravo podjele u ovoj našoj.

Nekada je jedan od najvažnijih i najvećih praznika kod nas bio Dan mladosti. Ali nismo mi tog dana slavili mladost, nego rođendan našeg vječno mladog, doživotnog vođe. Nosili smo mu palicu i plesali slično kao što je običaj na otvaranju Olimpijskih igara. Tako smo mi olimpijski spektakl u vlastitoj režiji gledali svake godine.

Danas za tim danom, ali i dragim vođom, najviše tuguju oblasti koje su prve odlučile da se odvoje od njegove ideje zajedništva, koje se kod nas zvala bratstvo-jedinstvo. Jer, takvi smo vam mi, dosljedno nedosljedni. Prvo zajebemo stvar, a onda se pravimo da to nema veze sa nama.

Naši glavni junaci su autohtoni primjerci svoje vrste i sve su samo nisu fensi. Oni su uglavnom bili siromašni luzeri i od Boga i naroda marginalizovani papci (u međuvremenu u novom rječniku "papak" je najskuplja riječ).

Do nas i dalje kao eho sa zakašnjenjem i nevjericom tek u tragovima dopiru svjetski trendovi. Zbog toga smo posebno tradicionalni.

Možda se zato kod nas i dalje alkohol ne boji, a pravljenjem našeg pića (zvanog rakija) od raznih vrsta voća: šljiva, loza (od grožđa), jabukovača, dunjevača, kruška... bavi se sve veći broj ljudi. Jednostavno spravljanje te prozirne smjese sa što više gradi alkohola u posljednjih nekoliko godina kod nas je postalo nešto kao modni trend. I nikada nam neće biti jasno zašto Škoti i Francuzi uporno alkohol boje u smeđe.

Običaji i vjerovanja

Mi mnogo držimo do običaja. Prvi i osnovni nalaže da dan započinjemo sa "Dobro jutro čaršijo na sve četiri strane". U praksi to znači da sa svima moraš da budeš dobar, ali te to ne obavezuje da budeš iskren.

Iz ovoga se rađa drugo važno pravilo po kom živimo: "Samo budala kaže što misli, pametan prećuti", jer "niko te i ne pita što si ćutio, nego što si govorio".

Mnogo se volimo i poštujemo, pa sve što imamo o nekome govorimo kada ga nema, da ga, ne daj Bože, ne povrijedimo.

Mi smo i veoma patrijarhalni. Zato je kod nas u napredovanju i karijeri najvažnija plemensko rođačka pripadnost. Logično, jer tradicija, ali i nauka, kaže da je porodica osnovni stub svakog društva.

U posljednjih desetak godina kod nas je u punom zamahu prosvjetiteljstvo. Nekadašnju poslovicu "uči da ne bi radio" pretočili smo u praksu. Tako smo uspjeli da podignemo obrazovni sistem i upedesetostručimo broj fakulteta. Zahvaljujući toj činjenici trenutno spadamo u najobrazovanije nacije, sa najvećim brojem doktora nauka u odnosu na broj stanovnika.

I ne samo to. Pristup obrazovanju smo potpuno izmijenili, pa je kod nas taj proces obrnut. Prvo ide praksa, a onda kada se pokažeš da si sposoban za rad u nekoj važnoj instituciji, taj trud se očas posla verifikuje diplomom.

Veoma smo i pobožni. Kako nam prinosi od poljoprivrede uglavnom zavise od Božije volje, primjetno je da su ljudi na selu mnogo više vjerujući od onih koji direktno ne zavise od Boga. Deviza njihovog uspjeha je da "njivi nije potrebna motika, nego molitva".

A što smo tek solidarni u nevolji. Taj humanizam slikovito smo pretočili u poslovici po kojoj živimo: "Nek komšiji crkne krava, ali nek crkne i moja da ne moram da mu pozajmljujem mlijeko".

Mi smo rijetka ljudska zajednica koja bukvalno živi po Bibliji. Kod nas je svaka pjesma - pjesma nad pjesmama. Zato nemamo loše pjesnike, nego samo dobre i malo bolje.

Ako je to tako, a jeste, nije zgoreg pomenuti da smo i jako kulturni. Idemo na sve priredbe koje su u ponudi. I sve priredbe su baš, baš odlične. Kod nas se zbog toga niko ne bavi ni pozorišnom, ni filmskom, ni muzičkom, ni likovnom, niti bilo kakvom drugom kritikom, jer jednostavno nema potrebe. Ako i imamo nekih manjih zamjerki, mi ih raspravimo u kafani, među četiri do šest očiju, jer takve stvari, ipak, treba da ostanu unutar porodice.

Naša inteligencija je takođe krasna i što je veoma važno - vrlo, vrlo lijepo vaspitana. Staru narodnu mudrost da "ćutnja zlata vrijedi" prihvatila je bez suvišnih pitanja, pa je rijetki, maliciozni tipovi ponekad optužuju da je to zbog toga što je sklona "srebroljublju" (vjerovatno zbog pomena "zlata").

Kod nas su žene posebno ravnopravne pa nema razloga za postojanje feminističkih pokreta. Posebno ženama u bukvalnom smislu te riječi (naglašeni ženski atributi) sva vrata su širom otvorena, a njihov uticaj na društvena kretanja i tokove, iako često nevidljiv iz prvog plana, često zna biti presudan.

Na odgovorna i važna mjesta isključivo postavljamo mudre ljude. Jer, mudri ljudi dobro znaju da je "poslušnost početak svake mudrosti".

Kako smo još kao mali za lektiru čitali Marka Tvena naučili smo da je "rad nužno zlo koje treba izbjegavati". Kako sve dobre misli i ideje odmah primjenjujemo u praksi, rad u privredi kod nas je posljednji na listi ekonomskih prioriteta.

Ovdje su svi ljudi jednaki, ali su samo neki još jednakiji. Kako je opštepoznato da su "jača dvojica, nego sam Radojica", mi ne preferiramo pojedinca nego kolektivitet. Tako često organizujemo kolektivne svečanosti, festivale, trke, turnire, saborovanja i zborove. Oni koji smatraju da su kao pojedinci važniji od kolektiva (glumci, reditelji, muzičari, slikari, sportisti, novinari...) u našoj složnoj zajednici jednakih nemaju mjesta. Mi se takvih začas kutarišemo. A ako se kojim pukim slučajem vrate ovamo, potpuno ih ignorišemo.

Jako smo muzikalni i mnogo volimo da pjevamo. Stalno imamo takmičenja u pjevanju. Ako je tačno da "ko pjeva zlo ne misli", jasno je i da mi uopšte nismo zli.

Možda baš zbog toga naša uža zajednica nema vojsku. Šta će nam kada budala zna da "boj ne bije svijetlo oružje, već boj bije srce u junaka". A mi smo mnogo, inače, srčani.

Jedan od rijetkih svjetskih trendova koji smo prihvatili je "ivent", jer smo odmah shvatili da je to samo druga riječ za naša nekadašnja druženja poznata kao "prela". Nekada na "prelu", a sada na "iventu" spajamo ugodno sa korisnim. Ali ovaj vid druženja dozvoljen je samo za punoljetne državljane, jer se često na njima ostaje "noseći".

Ima još mnogo toga što našu malu zajednicu preporučuje kao idealno mjesto za život ili barem kratku turističku posjetu. Ali, ipak, najvažnije od svega je to što smo mi baš velike patriote. Zato kod nas država i nije u službi građana. Mi smo svi u službi svoje države.

P.S. Iako je ideja za ovaj tekst potekla, odakle je tek u malim fragmentima s početka preuzeta i prilagođena, iz romana "Popularna muzika iz Vituele", ona je posve autentična PR priča o nama i našoj maloj zajednici. Idealna za turističke prospekte i sajmove turizma.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.