Upregni vola u svoja kola

Kao čest solista na lopati i izučavatelj krampologije, često sam u školskim, pa i u studijskim danima, imao priliku da se služim tim osjetljivim instrumentima. Da, da, dok su moji vršnjaci miješali karte, na primjer, ja bih miješao malter. Dok su većina mojih vršnjaka kopali nos, ja sam kopao kanale. Ali sam zato imao para više od njih. A i bio sam nekako... čvršći. Valjda ti krampovi i lopate otvrdnu čovjeka. Jedan od mojih poslodavaca, rahmetli Dervo Mujan, jedna fina duša hercegovačka, rahmet mu vječni, preko oka bi me gledao jer sam radio u rukavicama. Hm, rekao bi preko smotke hercegovačke "škije", ljudi što rade u rukavicama nisu pošteni. Umrije Dervo nešto poslije rata, u betonskoj košnici, daleko od svoje zemlje i vinograda, gdje nije čuo ni jare kako kmeči ni voku kako muče. Ali, to nije ova priča.

Dekologija sa akcentom na lopatu

Jedan od finih društveno-kulturoloških događaja od prije rata je bilo izlijevanje "deke". Deka je, za one koji ne znaju, ona betonska ploča na kući. Nije to bilo kao danas, kad se zovne "mikser" betona pa se sve to salije za sat-dva. To je bio posao od čitavog dana, po 20-30 ljudi i insana (Vlaha i Muslimana - svi su tada skupa lopatali na komšijskim dekama) zaleglo bi na kariole, kante i mješalice, miješali bi i dizali beton gore, na deku. Majstor bi žitku masu razvlačio preko armature i požurivao sve redom, da se stigne deka izliti dok je dana. U dva dana se to nikad nije radilo, onda bi spoj dva dijela ploče, starog i novog, bio slabiji. Ja sam nekada znao, miješajući malter, popiti po 15-20 piva i iznojiti ih, bez ikakvih posljedica, da se nimalo ne opijem. Pivo je, znate, za čovjeka radnika - fizikanera, kao infuzija za tifusara - rekonvalescenta.

Alergija na rad za džaba

Ja, rab Božji Veselin, teško sam se tjerao na neplaćene poslove, naročito fizičke. Od takvih bih dobio neviđenu alergiju na lopatu i kramp, takvu da bih se najradije sakrio i nikud ne izlazio. A ne možeš komšiji ne pomoći. Najteže bi bilo za vikend, tada bi uvijek poneko "nadoziđivao" sprat i izlijevao "deku". Tada se valjalo sakriti u mišju rupu, ako nisi pozvan na soliranje na lopati. Ako ti dođe komšija kući i pozove te, onda nemaš kud. Obučeš nešto staro i čak poneseš svoju lopatu, za svaki slučaj, ako u komšije zafali. Najgore bi bilo ako te uhvate u prolazu, onako komšijski, kad domaćin baci lopatu i digne ruke uvis s radosnim povikom "Ohooooo...!". Tad bi se nevoljni čovjek nasmiješio, rukovao s domaćinom koji je već skinuo rukavicu u tu svrhu, i otišao kući da se presvuče "za lopate". Uzeo bi iz gajbe pivu, otpio malo i "zadužio" lopatu. Tako bi se našao upregnut skupa sa svima ostalim lopatolozima i mistriolozima, u zajedničkom cilju izlijevanja domaćinove deke. Ja bih, saznavši za takav kulturološko-građevinski događaj, nastojao da idem putem koji vodi daleko od očiju i lopata koje su učestvovale u njemu, zbog gorespomenute alergije na lopatu i ostale slične rekvizite.

Bezobrazna gradska čeljad

Moj dobri Dervo, poslodavac iz prethodne priče, teško se prilagođavao radu i životu u gradu, gdje sam bio solista na lopati. Njegov sin Kasim je finansirao kuću, Dervo je bio neka vrsta nadzornog organa. Dervu je strašno sekiralo to što ga ljudi u prolazu ne pozdravljaju dok radi. Bezobrazna gradska čeljad bi prolazila kraj njega dok je i sam solirao na lopati. Zaderao bi se za bezobraznim prolaznikom riječima "Muuuu! I vo kad prođe kaže muuuuu!". Ja bih ga tada "saulisavao", to jest smirivao, objašnjavao mu da su u gradu pravila drugojačija. Hm, čini mi se da me je Kasim i postavio tu da pazim na njega, više nego da soliram na lopati. Moram priznati da je bilo teže paziti da Dervo ne upadne u nevolju, nego malter miješati. Jer, čovjek lako upadne u nevolju na tuđem terenu, naročito u tuđem gradu, na tuđem asfaltu.

Bika pola i eto ti vola

Pitate se zašto vam pričam ovu građevinsko-kulturološku priču. Neka, strpite se malo, sad ću. Da, moram malo i o volovima. Vo je, znate, nekadašnji bik. Kad ponosnoj i drčnoj životinji odstranite... Kad robusnog i ratobornog bika uškopite, dobijete vola, dobroćudnu i strpljivu životinju tešku jednu tonu, koja mirno trpi uprezanje u plug uz obilno kandžijanje i vikanje. Vo, dok osjeti šibu na leđima i dok mu tetive na nogama napora pucaju, vjerovatno misli o travama i djetelini. Može kraj njega proći mis junica planete Zemlje, on se neće ni okrenuti, strpljivo će trpjeti šibanje i napor. Zato bika nikad ne upregnu u plug, ne bi to trpio. E, pa, to izlijevanje deke mi je ličilo na uprezanje vola u svoja kola. Vučeš, patiš se, znojiš, misliš na pivo i ručak, sve za dobrobit domaćina koji izlijeva deku. Kao kakav vo. Pa, zar se ne bi čovjek sakrio pred takvom besplatnom i napornom rabotom kao što je izlijevanje betonske ploče ispod tuđeg krova?

Bosanska upregnuća i pregalaštva

Ovo o čemu sam vam pripovijedao, dragi moji čitaoci, dešavalo se u Hercegovini. Uprezanje tuđih volova u svoj jaram je ostao i stari običaj Bosne. Domaćin bi, onaj predratni, žestoko zamjerio nedolazak na izlijevanje deke. Ako bi uhvatio kakvog bašibozuka da se krišom provlači kraj zaposlenih ljudi, e to bi bilo... Bolje da ne kažem. Danas drugi kulturološko-upregnjivački događaji imaju sličan karakter i metod uprezanje i metanja u jaram. Uprezanje slučajnih prolaznika u amove opšte stvari je postala tradicija. S tim što su današnja uprezanja uglavnom uprezanja ljudi u svoja politička i ideološka kola. Tako Amerikanci, recimo, upregnu dalaj-lamu pa starkelja poznat po svojoj okrutnosti prema Tibetancima, da iz američke g... Pardon, dalaj-lama iz američke sigurnosti poručuje svom narodu da se bori protiv milijardu i kusur Kineza. Tako, recimo, sarajevske vlasti upregnu sarajevske Srbe i Hrvate u svoja ideološka i politička kola pa Mirko Pejanović diže glas protiv svih Srba koji ne misle kao on i njegov komšiluk. Upregnuti su bili i bolji i pametniji: Bono Voks, Morgan Frimen, Nik Nolti... Dobro, Nik Nolti se ne računa, stalno je pijan pa nema pojma gdje je. Dadne se, ipak, i upregnutom domaćem volu štogođ djeteline, kakva plata ili fotelja, kao Marku Vešoviću, pa on doslovno preživa u parlamentarnoj klupi i pokupi svoje sljedovanje prvog u mjesecu.

Život filma i akteri filmskog života

Film "Montevideo - Bog te video", gostovao je neki dan u Mostaru. Došli njegov tvorac, Dragan Bjelogrlić i akteri, dobar dio njih. Između ostalog, i moj kvartovski komšija, Sergej Trifunović. Film sjajno urađen, mada malo sladunjav za moj ukus. Ja kupio četiri karte, za moju mater i mog ćaću, za Martinu i mene. Preko dva sata filma ljudi proživjeli, samo što nisu poustajali na "Bože pravde", tako su se uživjeli u radnju. Kažem, i meni se svidjelo, ozbiljnih primjedbi na film nemam. Tri projekcije u danu, u sali Hrvatskog doma "Herceg Stjepan Kosača", dupke puna sala obatri puta! Karte za projekciju u sedam, onu glavnu, rasprodate već četiri-pet dana prije projekcije. Za ne vjerovati. I druženje kasnije, u kafanama u kojima su se prodavale karte, bilo ljudsko, mostarsko i hercegovačko. I kasnije, u restoranu, sve bilo za odličan, bez packe. Film pogledalo preko 2000 Mostaraca toga dana. Nijedan eksces, nijedan incident. Između ostalog, i zato što nikom u Mostaru nije palo na pamet da Dragana Bjelogrlića, Sergeja Trifunovića i ostatak ekipe, upregne da vuku nečija ideološka ili politička kola.

Mostarac i Gačanin na Rajvosa jaslama

Ali... Da, uvijek to prokleto "ali". Dan poslije uspješne projekcije u Mostaru, otišao film i ekipa u Sarajevo. Na film došlo tek oko 150 ljudi. Gledalo ga 15 puta manje ljudi nego u pet puta manjem, doduše još uvijek multinacionalnom, Mostaru. Ako su lagali mene, i ja lažem vas. Ali, dao Bog da je sve zlo bilo u tome. I baš kad sam se s radošću prisjećao razmjene uspomena iz kvarta, od obijanja "Autoprevozovih" autobusa, razbijanja vlastitih i tuđih glava i lomljenja ruku i nogu, zajedničkih poznanika, uspomena na Sergejevog djeda Đotuna - trafikanta i kvartovskog miljenika, dohaberi mi prijateljica da je moj zemljak Sergej Trifunović uslikan s majicom s likom optuženog za ratni zločin! Ne kažem da je general Jovan Divjak, miljenik sarajevske čaršije i ratna i poratna "ikebana" sarajevske multikulti priče, ratni zločinac. Nije, baš kao ni ostali Srbi i Hrvati na funkcijama, imao nikakvu vlast ni moć, ni da počini ratni zločin, ni da ga spriječi. Ponavljam, možda je i kriv, ali mislim da je poput kakvog matorog vola, jednostavno upregnut u jaram. Kasnije je na TV, onoj Federalnoj (Lagumdžijinoj, op. a.) govorio o tome kako je Armija BiH postajala jednonacionalna. Kasno Jovo do pameti stiže, iz svoje jednonacionalne vojske prešao u drugu jednonacionalnu. Ne branim, neka svako vuče jaram gdje hoće, aferim. Prisjetih se kako sam par puta po par minuta, obično na Sajmu knjiga, i prozborio s Generalom. Stalno je htio da se vidi i priča sa mnom, nemam pojma zašto. Ja mu zadnji put rekao, na francuskom (ima dosta dobar fond riječi, iako ne poznaje konjugacije i ne slaže vremena): "Generale, ne bih da nas vide skupa, znate, vi ste optuženi za ratni zločin..." Onda se on zaderao za mnom, na svojoj ekavici: "Je li, što ti pišeš protiv Muslimana...!?". Zaderao se, da sala puna muslimana, dobro čuje. Da nisam pristojan, nazvao bih ga matorom mrcinom.

Daj Bože više mozga

Dragana Bjelogrlića bih, samo zbog onog intervjua u kojem se uvlačio sarajevskoj čaršiji, nazvao volom. Ali neću, zato što sam lijepo vaspitan. Nazvao bih i Sergeja Trifunovića, sjajnog glumca i mog sugrađanina, da ne ispadnem regionalno pristrasan. Dozvolili su, svjesno ili nesvjesno, Gačanin i Mostarac, da ih, baš poput kakvih volova, upregnu u svoj jaram. Za Mostarca mi i nije toliko čudno, nismo mi toliko prefrigan svijet, ali za jednog (makar i porijeklom) Gačanina (Bjelogrlić), čudi me. Gačani su poznati kao odmjeren i promućuran svijet koji misli na sebe. Nekad i na druge... Uglavnom, oba su se prosuli pred svojom javnosti koja ih je uvijek doživljavala kao veličine. Spoj straha pred nepoznatim, lakih žena i teških ljudi, ideološki indoktriniranog i jednonacionalnog i jednoumnog grada, alkoholnih isparenja, lukavo pripremljene zamke... Svakom se može desiti da se ujutro, mozga natopljenog alkoholom i opijatima, probudi s majicom s likom optuženog za ratne zločine na sebi. Dok je Bosanaca i Hercegovaca, biće i volova. Zato nam i treba dvostruko veći mozak od prosječnog evropskog aparata za mišljenje.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.