Uljudna retorika i amnestija od odgovornosti

Kažu još i da se o najmračnijim pojavama i pojedincima u društvu (pri tome imajući u vidu samo izvjesne pojedince i pojave, ne sve) treba ili bolje reći mora govoriti prigodnom retorikom koja će nedvosmisleno ukazivati na to mračnjaštvo, jer svako zaobilaženje direktnoga imenovanja tih retrogradnih pojava ili pojedinaca bi značilo pristajati uz njih.

Dakle, svaki oblik javne uljudnosti bi bio bijeg od suštine problema i nametanje nekih neoliberalnih poimanja kulture kojima se prodaju jeftine priče o ljudskim pravima, govoru mržnje i, što je najgore, nekakvom politički korektnom komuniciranju. A sve to u ime i za korist centara moći.

Ako ste upravo prepoznali malo teorije zavjere dobro upakirane iza prigovora uljudnosti, niste pogriješili. Jer kako bi se drugačije i mogla prevesti tvrdnja prema kojoj svaki oblik uljudnosti i kulture dijaloga dolazi iz nekih prikrivenih centara moći?

Primijeniti ovu tvrdnju, prema kojoj stvari treba brutalno opipljivo nazivati pravim imenima, značilo bi stalno i nanovo ojačavati međunacionalnu netrpeljivost među narodima. Zašto?

Zato što se ovaj zahtjev odnosi samo i isključivo na političke lidere, angažirane intelektualce, vjerske poglavare, a ne nikako na ljude sa druge strane zakona, recimo. Pa i kako bi se mogao odnositi na ove druge kada bi jedno takvo zalaganje za beskompromisnom istinom u tom slučaju bilo vrlo brzo okončano. Ne bi tu bilo više mjesta ni za povratak "praznim salonskim frazama uljudnosti", jer bi ga preteklo sasvim direktno, podjednako brutalno, fizičko razračunavanje.

Zato i ne čudi što najgorljiviji zagovornici neumivene, direktne komunikacije pišu i govore o svemu i svima na upravo takav način osim o podzemnim klanovima koje gotovo da glorificiraju. Gdje nestade principijelnost "sve o svemu na sasvim otvoren način"?

Zar ne treba o svemu sasvim iskreno i direktno govoriti? Pa ako je sasvim uredu jednog političkog lidera zvati najpogrdnijim imenima, ismijavati njegove sasvim privatne običaje ili se izrugivati akademicima, ako je proglašavanje vjerskih poglavara kriminalcima samo puko "pogađanje suštine", nije li to isto onda neophodno i u slučaju kada bi nam i život mogao biti ugrožen zbog takve retorike? Naime, tamo gdje zakoni ne igraju baš neku posebnu ulogu i gdje se ljudi ne ustručavaju pribjegavati svim metodama samoobrane.

Naravno da jeste, ali to nije slučaj. Čini se mnogo isplativijim pisati ili govoriti kako su pojedini mediji "zločinačke organizacije" preko kojih se plasiraju najgore nacionalističke i kriminalne ideje jer njihov odgovor uglavnom ne ide izvan slova zakona, ali govoriti i pisati o istinskim prekršiocima zakona i onima koji siju strah među građanima cijele BiH svakako da nije.

Često se prigovara da se u medijima u RS ne može "malo pisati o Dodikovom kriminalu" ili u Avazu o "kriminalnoj bošnjačkoj eliti", ali tako da narod nedvosmisleno i direktno "shvati" o kakvom je tu kriminalu riječ, jer oni uništavaju cijelu državu i prema njima se ne može (ne smije) biti pristojan.

Ne može se, smatraju oni, graditi kultura dijaloga "sa svakakvom bagrom". E, tu i jeste problem između onih koji zagovaraju kulturu dijaloga i njenih vatrenih protivnika. Kultura dijaloga se može i mora graditi sa svima. A tvrditi da su političari, vjerski poglavari, mediji koji nam se ne sviđaju bagra, a gotovo pa direktno hvaliti istinski kriminalni milje i samo one koji su naše istomišljeničke ikebane nedopustivo je i suštinski udaljeno od tranzicijske norme: demokratskog, modernog, otvorenog i pluralističkog društva.

Sviđalo se to nekome ili ne ovo društvo gotovo dvije decenije nije jednopartijsko, a to podrazumijeva više ideoloških orijentacija, opredjeljenja i političkih stavova koje treba uvažavati. To podrazumijeva da nema više jedne ideje o BiH koja mora biti prihvaćena iz samo jednog izvora, već nažalost podrazumijeva konsenzus oko svega i sjedanje za stol kako bi se postigao dogovor sa svima koji su relevantni sugovornici.

Ne može se više govoriti iz jednog izvora da su neki političari kriminalci i bagra i očekivati da to bude općeprihvaćena ideja propraćena gromoglasnim aplauzom. Ne može ne samo zato što je time narušen kako osnovni postulat kulture dijaloga tako i pluralnog društva u kojemu građani legitimno biraju predstavnike svog naroda ili političke opcije (vrijeđanje njihovih političkih predstavnika istovremeno je i vrijeđanje njih samih kao glasača koji su im dali svoje povjerenje).

Neće biti da su građani jedne zajednice sasvim u krivu birajući nekoliko puta zaredom jednog istog političkog lidera ili vjerskog poglavara i da im na njihov pogrešan izbor trebaju ukazivati ni manje ni više oni iz drugog entiteta, druge nacionalne pripadnosti i pri tome ih ne štedjeti i najgorih uvreda.

Zahtjev za uspostavljanjem kulture dijaloga stoga nije nikakav zavjerenički plan prema kojemu se realiziraju mračne ideje kojekakvih centara moći ili zahtjev koji je sam sebi svrha. Riječ je o zahtjevu koji podrazumijeva uvažavanje drugih ma koliko bili drukčiji od nas, a kao takav ne može nikako biti sam sebi svrha.

Istina, kultura dijaloga uključuje i obrazac koji počiva na više od jedne ideje ili viđenja problema o kojemu se razgovara. Ali nije li to i bio cilj izlaska iz jednopartijskog sistema u kojemu je vladala uvijek i nanovo samo jedna ispravna ideja, jedan ispravan lider, jedan čestit narod, jedan ispravan medij sa jednom ideologijom, a nisu li svi ostali bili neprijatelji kojima se na najoštriji način trebalo suprotstaviti?

I konačno do suštine problema se ne dolazi ni na koji drugi način osim uljudnim razgovorom, a svako izbjegavanje uljudne retorike dovodi samo do novih problema. Pa što je, uostalom, problem sa uljudnom retorikom izvan priča o kriminalnim grupacijama u ovoj zemlji? Ako se uljudnom retorikom može govoriti o ljudima sa one strane zakona i njihovim grupama i klanovima zašto se isti princip ne bi mogao primjenjivati i na svim ostalim poljima u javnom prostoru i medijima? Ili beskompromisna istina rečena najsirovijom retorikom vrijedi u svakom slučaju, osim u slučaju kada zasigurno znamo da će odgovor, pardon demanti, biti također brutalan?

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.