U susret međunarodnom Danu slobode medija
Govor mržnje i sloboda medija! Kako povući granicu između demokratskog načela slobode medija i govora mržnje koji veoma često prolazi kao sloboda medija, izražavanja, govora...? Iz institucija koje se bave reguliranjem i kažnjavanjem medija saznajemo da govora mržnje ima i nema, da je opipljiv i da ga nije moguće definirati, da postoje strogi kodeksi koji se odnose na govor mržnje, da govor mržnje treba stavljati u kontekst. Još mnogo toga saznajemo iz različitih regulacijskih tijela, ali se pritom barata sa svega dvije-tri adrese koje su najopasniji izvor govora mržnje: Dodik, Radončić i još ponekada, veoma rijetko poneko zaluta na ovu listu.
Sjetim se tako prošlogodišnjeg obilježavanja Dana slobode medija i javnih debata tim povodom, javnih nastupa i poruka koje nisu obećavale sprečavanje govora mržnje ili jezika ulice u medijskom prostoru. Sjetim se jedne takve debate poslije koje su članice Udruge BH novinari iz RS podnijele ostavku na članstvo jer nisu bile niti pozvane na debatu, a još manje su bile uvodničarke, pa barem na debati koja je održana u Banjoj Luci sa sarajevskom organizacijom poslova. Čak nerijetko se barem jedna od njih nalazila na listi onih koji su, blago rečeno, kritizirani kao promicatelji "govora mržnje", jer nije na pravoj strani. Godinu dana poslije, još članova iz RS napušta ovu udrugu osjećajući se ignoriranima i obezvrijeđenima.
Sjetimo se i brige iz RAK-a zbog nekih krugova koji dolaze iz RS i traže pravedno sankcioniranje jezika mržnje prema javnim ličnostima iz tog entiteta. "Ti krugovi su se pojavili u zadnje vrijeme u mnogim medijima u Republici Srpskoj", zabrinuto konstatira 2009. godine sada već bivša direktorica sektora za emitiranje. Godinu dana poslije, mnogo veća zabrinutost dolazi iz RS zbog ignoriranja govora mržnje na izvjesnim medijima u Federaciji. Jesu li to oni isti krugovi koji su pokrenuli kampanju ili ne, nije niti bitno. Činjenica je da niti jedan slučaj nedvosmislenoga govora mržnje (poput onog posljednjeg: "Vidimo se u Bileći") nije ocijenjen kao govor mržnje niti je naišao na osudu intelektualne ili medijske sarajevske elite.
Ne treba zaboraviti niti sve one napise ili video priloge o političarima iz RS koji nisu ništa drugo nego li "podsticanje predrasuda protiv osoba ili grupa na osnovu njihove nacionalnosti... moralnih i političkih ubjeđenja". Ništa manje na meti jezika mržnje nisu bili vrhovni poglavar Islamske zajednice u BiH i vlasnik "Dnevnog avaza". Treba se sjetiti i kako je predstavljen direktor "Nezavisnih novina" u jednom sarajevskom slobodarskom magazinu. Koliko puta je upirano prstom na suca Perića i koliko puta mu je život bio ugrožen upravo zbog medijskog predstavljanja njegovog rada. Kontinuirano, svakog, ali baš svakog tjedna premijer RS je nazivan najpogrdnijim imenima, vrijeđan i "ponižavan", a sve sa ciljem stvaranja predrasuda o njemu i njegovim sljedbenicima. Sjetimo se koliko puta je predsjednik Vijeća ministara BiH bio u odjeći Adolfa Hitlera, sa kolikom mržnjom je opisana Dušanka Majkić, koliko puta je direktor RTRS-a bio izložen životnoj opasnosti, kako je zamjenica ministra inostranih poslova Ana Trišić predstavljena javnosti kao "spremna za rat", a sve zbog jezika u medijima koji i "jeste i nije jezik mržnje". O bivšem predsjedniku Udruženja logoraša RS ne treba niti govoriti, bivšem gradonačelniku Istočnog Sarajeva... i brojnim drugim javnim ličnostima ponajviše iz RS. Za jezik mržnje nedavno je rukovoditeljica sektora za programske standarde, Helena Mandić ustvrdila da: "Ono što je posebno važno jeste konstantno izvlačenje rata, iskustva i sjećanja na rat 'mi-grupe' prilikom korištenja govora mržnje". Pa ukoliko zaista obratimo pažnju tko i koliko se poziva na rat onda zasigurno prethodno navedeni ljudi ne spadaju u kategoriju onih koji u ime "mi grupa" potiču govor mržnje. No ipak kao potkrepu za ovakav primjer jezika mržnje upotrijebljen je primjer u kojem je akter jezika mržnje Milorad Dodik. Nije li recimo posljednji javni istup predsjedavajućeg Predsjedništva BiH na međunarodnom gospodarskom skupu u Mostaru, upravo bio direktna potkrepa opisanome jeziku mržnje. No, nije, jer je ovaj iz Federacije. Koliko puta su samo poniženi, ismijani i izvrijeđani pripadnici Rijaseta Islamske zajednice u BiH, koliko puta se to dogodilo predstavnicima Srpske pravoslavne crkve u protekloj godini? Ali sve to nije jezik mržnje, nego satira i sloboda medija.
Često smo u protekloj godini slušali priče o tome kako mediji ne mogu biti bolji od društva u cjelini i kako se u njih najčešće upire prstom. S razlogom ili bez? Još jednom treba istaći da mediji formiraju javno mnijenje te da iako nisu, ipak trebaju nastojati biti bolji, jer polažu račun o svome djelovanju pred društvom. Trebaju početi govoriti "salonskim jezikom" i senzibilizirati društvo na takav jezik usprkos činjenici "da mi nismo kao narod nešto osjetljivi na neku vrstu salonskog novinarstva. To kod nas nikad nije postojalo. To oslikava kako mi živimo i ne može biti drugačije dok se mi kao društvo ne promijenimo. Ne možemo reći da ćemo biti bolji onda kada nam novinari budu kao iz bečkih salona i govorili primjerenijim jezikom. To nije stvarnost, već skretanje sa stvarnih problema u ovoj zemlji", kako je ne tako davno tvrdila direktorica sektora za emitiranje u RAK-u - i otišla u Beč!
Prigodom tekućeg obilježavanja međunarodnog Dana slobode medija upravo treba reafirmirati tvrdnju da mediji, posebice javni servisi, trebaju i imaju obvezu da koriste "salonski jezik", jer svoju funkciju dosljedno ispunjavaju samo ako se obraćaju svim građanima, a ne samo svojim političkim sljedbenicima. Stoga najveće breme odgovornosti za upotrebu jezika mržnje leži na medijima i ne može se umanjiti pozivanjem na odgovornost drugih aktera javnog i političkog života zemlje. Na kraju još da upitam: tko se to u našem javnom mnijenju ponajviše poziva na rat?
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
