U slobodnim medijima sve su žrtve jednake
Slobodni mediji ne bi trebalo da imaju predrasude prema bilo kome, zar ne?
U slobodnim medijima bi trebalo da se izvještava o svim događajima prema istom aršinu i nepristrasno, zar ne? A to posebno važi za javne servise. Ovi servisi svih građana podjednako ne bi trebalo da javno servisiraju sami sebi. Javni servisi ne bi trebali pretvarati informativne emisije u obračune svojih zaposlenika sa ostatkom svijeta. Naravno da ne bi, a pogotovo ne u svojim glavnim informativnim emisijama, večernjim dnevnicima, jer to nisu politički magazini. Ili još bolje: nisu privatizovani politički magazini. Informativne emisije na javnim servisima ne bi trebale emitovati potjernice, najavljivati privođenja sumnjivih lica ili diktirati pravce rada policijskih organa. No ipak ponekad se čini da im je upravo svrha da rade ono što ne bi trebalo da rade.
Počast žrtvama
Ovih dana je u naselju Uzdol u opštini Prozor/Rama obilježena 18. godišnjica stradanja hrvatskih civila od kojih je najmlađa žrtva imala svega deset godina. U ranim jutarnjim satima 14. septembra 1993. godine pripadnici Armije RBiH su ubili 29 civila i 12 vojnika HVO-a. Da li su počinioci procesuirani? Nisu! Da li je bilo državnih zvaničnika na obilježavanju ovog zločina? Nije! Da li je hrvatski član Predsjedništva BiH položio cvijeće ispred spomen-obilježja u Uzdolu? Nije! Da jeste vjerovatno bi to svi sarajevski mediji javili da pokažu koliko je član Predsjedništva demokrata i koliko sve žrtve zločina tretira ravnopravno. Da li je na pomenu bio premijer Federacije? Ma ne! Da li se ministar Ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata FBiH pojavio na mjestu zločina? Očito nije ni on, jer bismo iz medija trebali i to zasigurno saznati.
Da li navedeni visoki državni službenici nisu prisustvovali ovoj godišnjici zato što su u proteklom ratu bili na suparničkoj stani, u drugim vojnim formacijama, sada više nije ni bitno. Nisu odali počast nevino ubijenim žrtvama jednog naroda. Istina svi nevino ubijeni ljudi bi morali posthumno imati isti tretman, sve porodice nevino ubijenih ljudi bi morale imati kakvu-takvu satisfakciju, barem kada se obilježavaju godišnjice smrti njihovih najbližih, ali demokratija, ona prava pravcata, "za čovjeka", izgleda to ne uključuje u svoju definiciju. Barem ne ovdje u BiH.
No dobro, svaki čovjek ima pravo da bira da li će da oda ili ne oda počast nekome ko je nevino stradao. Istina, visoki državni funkcioneri ne bi smjeli o tome da odlučuju na osnovu ličnih stavova, nego bi im to trebala diktirati funkcija koju obavljaju. Ali to i nije tako važno, ko bi se još bavio obavezama i striktnim odredbama u radu političara.
Načela novinarske profesije
Eh, tog 14. septembra u Centralnom dnevniku javnog servisa Federacije BiH, u prvih pet minuta te emisije namijenjene podjednako svim građanima ovog entiteta, opet smo imali priliku slušati o davno započetom sudskom procesu između novinara Damira Kaletovića i bivšeg ombudsmana Vitomira Popovića. Osim informacije o novom ročištu u tom procesu, ova medijska kuća nas je kroz neobično dugu reportažu o detaljima tog procesa nastojala podučiti o nekim osnovnim postulatima i načelima novinarske profesije. Tako smo saznali da novinar treba i može da objavi bilo koji prilog, svejedno kako je snimljen, samo ako je to u interesu javnosti. Može objaviti prilog o nekome, iako taj neko ne želi da razgovara sa novinarom koji je pred njega iskočio. Može taj novinar snimati sa kamerom sakrivenoj u torbi ili na nekom drugom mjestu tako da snimana osoba nema o tome pojma i onda to kasnije plasirati kao vrijedan novinarski rad i trud kojim se želi uništiti javni ugled te osobe. Saznali smo to veče na vijestima još ponešto o medijskim slobodama i pravima, o kvaliteti novinara te medijske kuće, te o nedjelima Popovića... Sve to na samom početku emisije, kada očekujemo udarne vijesti, u prilogu koji je na sve ličio osim na ozbiljnu informaciju ozbiljne informativne emisije na ozbiljnom i profesionalnom javnom servisu.
Novinar od vitalnog državnog interesa
Tek tamo negdje nakon dvadeset minuta trajanja Dnevnika, dakle praktično prije rubrika o sportu i vremenskoj prognozi, saznali smo da se toga dana u Uzdolu obilježava godišnjica stradanja hrvatskih civila i vojnika. Onih istih građana koji su konstitutivni narod, koji imaju jednaka prava ili bi trebali da imaju jednaka prava na javni servis. Prilog kratak, kraći od najkraćeg mogućeg. Da je kako mogao biti još kraći, bilo bi dobro. Dakle, urednički kolegij medija koji svi građani plaćaju procijenio je da je dvadeset i koji minut emisije idealno vrijeme za tu "beznačajnu" vijest kratko pokrivenu slikom. Griješimo li ako mislimo da je upravo to trebala biti jedna od udarnih vijesti? Tako se slučaj Kaletović-Popović, kojem uopšte i nije mjesto u informativnoj emisiji, našao na početku, a obilježavanje zločina nad Hrvatima, na kraju Dnevnika. Nego pitam se kako to da u ime medijskih sloboda, konvencija i ostalih šarmantnih dokumenata koji se spominju uvijek kada treba koketirati sa profesionalnošću nikada nismo u prvim minutima tog istog Dnevnika mogli ništa saznati o sudskim procesima kojim je bila izložena novinarka iste te kuće Duška Jurišić, ili prije nekog vremena Zlata Behram, ili... Ako je sudbina novinara, uglednih novinara, od vitalnog državnog interesa, onda to treba da vrijedi za sudbinu svih novinara podjednako, zar ne? Za sudbinu svih novinara iste kuće? Ili je i sa njima isti slučaj kao sa žrtvama zločina nad Hrvatima ili Srbima?
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
