U pitanju je zemlja
Od dolaska Osmanskog carstva na područje Balkana u 15. vijeku, imovinsko pitanje, pitanje vlasništva nad zemljom je pitanje koje je otvaralo, pogoršavalo, i gotovo nikada poboljšavalo loše odnose između pravoslavnog i muslimanskog stanovništva. Na početku vladavine na području Balkana turska država je, da bi promijenila religijski sastav stanovništva, razdvojila obaveze za plaćanje dažbina za zemlju isključivo po pripadnosti religiji. Srednjovjekovna Turska je zvanično islamska država, država u kojoj postoje muslimani sa pravima i obavezama, a hrišćani sa gotovo isključivo obavezama.
Takva politika je vođena isključivo motivom da se broj muslimana poveća, a broj hrišćana smanji. Veliki feudalci su dočekali osmansku tursku državu i iz hrišćanstva prelazili u islam da bi sačuvali feude. Osmanska feudalna timarska organizacija države je podrazumijevala da samo musliman može gazdovati zemljom. Hrišćani su imali ulogu kmetova, da obrađuju zemlju i plaćaju različite vrste poreza. Musliman je mogao svog kmeta (po pravilu - pravoslavca) bilo kada bez obrazloženja ukloniti sa svoje zemlje. Pravoslavci u srednjovjekovnoj Turskoj su stalno imali kušnju, da li ostati pravoslavac, raditi i obrađivati zemlju i plaćati dažbine, ili preći u islam i smanjiti troškove porodične zadruge. Pritisnuti između islamske turske države i timarskog agrarnog uređenja, u želji da se smanje troškovi porodične zajednice, pravoslavne porodice su bile prinuđene davati dozvole ili direktno dogovarati prelazak u islam, pa je česta pojava u istorijskim izvorima da se u jednoj porodičnoj zadruzi nađu tri brata, dva pravoslavca i jedan musliman.
Činjenica je da je pravoslavno stanovništvo na Balkanu u Osmanskoj državi bilo stanovništvo bez ikakvih ljudskih prava. Roblje i kmetovi. Od XV do XX vijeka na području Balkana zemlja je korištena kao instrument da se pravoslavci prevode u islam. Pet vijekova vladavine islamske države na Balkanu je stvorilo velike islamske zajednice, koje su nastale isključivo kao posljedica sistemskog državno organizovanog usmjeravanja pravoslavaca prema islamu, tako što je musliman mogao dobiti zemlju i brojne beneficije od Osmanskog carstva, a pravoslavac je morao obrađivati tuđu spahijsku zemlju, plaćati porez za obradu tuđe zemlje, i imao je stalnu nesigurnost da će ga gazda zemlje musliman možda otjerati.
Muslimani na području Balkana su uglavnom potomci balkanskih hrišćana ili pagana koji su tokom pet vijekova vlasti Turske prešli na islam, i to ne spori nijedan ni turski ni albanski ni današnji bošnjački intelektualac. Iz hrišćanstva su prešli na islam da bi imali privilegije. Krize u Osmanskom carstvu koje se pojavljuju u XIX vijeku su urušile snagu centralne vlasti i dovele u pitanje pravo sultana da dijeli zemlju, i javlja se proces u kojem vladajući sloj (spahije, uleme, muslimanski trgovci, janjičari) iz statusa posjednika i ubirača zemljišne rente prelazi u status vlasnika zemlje.
U posljednjim decenijama osmanske vlasti dolazi do usvajanja zakonodavnih normi koje su se najviše ogledale kroz Ramazanski zakon (1858), Safersku naredbu (1859) i Ševalski zakon (1869). Ovim propisima faktički sultan gubi vrhovnu vlast nad zemljom i vlasništvo prelazi u ruke spahija, uleme, janjičara, različitih kategorija muslimanske elite. Pravoslavci su i dalje samo kmetovi. Nakon što je 1878. godine Austrougarska uspostavila vlast na području BiH, Beč kreće u postupak uspostavljanja gruntovnice kao evidencije vlasničkih i drugih prava na zemljištu. Austrougarska priznaje i ostavlja na snazi muslimanima sva prava na zemljištu u BiH, sva prava koja su imali i u Osmanskom carstvu. Austrougarska u gruntovnicu kao vlasnike zemlje upisuje muslimanske spahije, trgovce, age, begove, zanatlije i trgovce. Iako Turska više ne upravlja na teritoriji BiH, za hrišćanski pravoslavni narod nije došla sloboda. Muslimani su ostali vlasnici zemlje, pravoslavci su ostali kmetovi koji obrađuju zemlju, plaćaju harač i rentu.
Turski zakoni koji su favorizovali muslimane po rođenju su legalizovani kroz upise u gruntovnicu. A-U monarhija je svjesno, iz straha od povećanja pravoslavnog uticaja, održala nepravedan agrarni sistem po kojem su muslimani vlasnici zemlje. Jedino pozitivno za pravoslavce je to što je prvi put dozvoljeno da mogu kupiti zemlju. To je jedini napredak koji su pravoslavci osjetili dolaskom hrišćanske, ali protestantsko-katoličke A-U monarhije u BiH.
Tako BiH ulazi u XX vijek kao teritorija u kojoj po popisu živi 44 odsto pravoslavaca. Prema istom A-U popisu iz 1910. godine, vlasništvo nad zemljom je 91,1 odsto muslimani, šest odsto pravoslavci, katolici nešto manje od tri odsto. A-U je formiranjem gruntovnice i priznavanjem prava muslimanima koja su stekli samo zato što su muslimani, potvrdila nepravdu koja je prema pravoslavnom narodu vršena tokom 450 godina osmanske vlasti. U periodu od Berlinskog kongresa 1878. godine do početka Velikog rata Srbi su uspjeli da dođu do šest odsto vlasništva nad zemljom, kupujući od muslimana njihove posjede. Dolazi do stvaranja srpske trgovačke i zanatske elite.
Jedan dio muslimana odlazi u Tursku i prodaje pravoslavcima zemlju. Početkom Velikog rata u BiH nastaje antisrpska histerija, dolazi do terora nad Srbima. Dolazi do otimačine imovine. Teror traje do 1918. godine. Nastankom Kraljevine SHS otpočinje rasprava o potrebi agrarne reforme u BiH. Pravoslavni srpski narod u BiH je očekivao da će nova država Kraljevina SHS, koja je nastala prvenstveno iz velike žrtve srpskog naroda, neutralisati nepravedne imovinske odnose koji su nastali iz vremena Turske. Nakon proglašenja Kraljevine SHS, vlade Ljube Davidovića, Stojana Protića i Nikole Pašića donose uredbe kako bi riješili agrarno pitanje u BiH na pravičan način. Većina tih odluka izlazila je u susret muslimanskim zemljoposjednicima, tako što im se isplaćivala naknada za zemlju koju su dobili zato što su muslimani, a pravoslavci je nisu mogli dobiti jer su bili građani drugog reda.
Svaka vlada u Kraljevini SHS, kasnije Kraljevini Jugoslaviji, koalirala je sa jugoslovenskom muslimanskom organizacijom, i u tom svjetlu treba gledati sporost rješavanja agrarnog pitanja. Čak i tamo gdje je Kraljevina muslimanskim zemljoposjednicima isplatila novac za otkup zemlje, tu se dešavalo da to nije provedeno kroz gruntovnicu. Stalne političke krize u Kraljevini SHS/Jugoslaviji nisu dozvolile da se agrarno pitanje riješi, da pravoslavci konačno dobiju ono što im pripada, zemlju koju vijekovima obrađuju. Kada je u pitanju vlasništvo i pravo na zemlju, pravoslavci u BiH su sve do kraja II svjetskog rata apsolutno inferiorni u odnosu prema muslimanima.
Zato sukobe između pravoslavaca i muslimana u BiH treba sagledati i kroz lupu odnosa vlasništva na zemlji u BiH.
O vlasnicima zemlje u SFRJ, poslije Dejtona, danas, sutra, u nekom sljedećem tekstu.
Piše: Đorđe Radanović, predsjednik Odbora za zaštitu prava Srba u FBiH
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
