U nedjelju Materica

U ovu nedjelju, drugu pred Božić, proslavljamo Materice, koje bismo mogli nazvati hrišćanskim, duboko pravoslavnim danom žena i majki. Ovaj praznik smješten je između Djetinjaca i praznika Otaca, jer je i majka u porodici ona koja povezuje i spaja, ona koja - kao kvočka piliće - sve oko sebe sabira. Ona je matica i vrelo, ona je istinski ukras doma. Zahvaljujući njoj kuća i postaje dom, sveto mjesto i tiho pristanište u životu svakog čovjeka.

Naročito u ove dane, praznične, majka je ta koja domu daje svečani ton i vedrinu. Jer, praznujemo i ukrašavanjem doma, i svečanošću trpeze, i toplom riječju. Mnogo je praznika naše Crkve, no nijedan – bar u našem narodu – nije toliko vezan za porodicu i dom kao Božić. Zato ima jako mnogo smisla u našem narodnom vjerovanju da će onaj ko je tužan na Božić, biti tužan cijele godine.

Ali, šta je to što majku stavlja u samo središte doma? Čime je to ona, više nego drugi, zaslužna za to što Božić u životu svakoga od nas predstavlja nezaboravno i drago vrijeme radosti i utjehe? To je upravo njena topla, krajnje smirena majčinska ljubav, slična onoj ljubavi koja se vidljivo otkrila pred nama u Vitlejemskoj pećini. U onoj noći svjetlijoj od svakog sunčanog dana u kojoj zemlja, vezana za Nebo nevidljivim ali neraskidivim svezama, dobija od njega u znak vječne ljubavi najvredniji Dar: Bogomladenca Koji se rađa.

Stvorena tako, da sebe ostvaruje kroz svecijelo predavanje drugome i stalnu žrtvu, majka voli! Ona srcem poima da je ljubav radost čija je cijena žrtva, čija je nagrada život. Zato ona iz svoje ljubavi crpi i radost i život, ostajući u njoj uvijek spremna na žrtvu i umiranje zarad bića koje voli. A ta žrtva i umiranje ogledaju se u stalnom izlaženju iz sebe i okrenutosti drugome, u otvorenosti za volju drugoga koja ide do samozaborava.

U tome je njena ljubav nalik Hristovoj. Jer i Njegova je ljubav sva od žrtve i smirenja. Predvječni Bog, Jedan od Svete Trojice, Onaj kroz Koga je sav svijet stvoren - smireno se javlja kao Čovjek u tijelu i to onako kako se samo velika ljubav ne stidi da se javi: u poniženju, služenju i stradanju. Zato u prazniku Materica mi proslavljamo i poklanjamo se pred onim zadivljujućim u majci što je čini sličnom Hristu, pripremajući se tako za veliki i neshvatljivi Praznik Hristovog Rođenja, taj praznik krajnjeg smirenja.

Ovaj praznik, dakle, trebalo bi da bude podsjećanje našem vremenu na ono što smo kao narod počeli da zaboravljamo: da majku treba poštovati kao svetinju. Na majku, ženu, sve manje gledamo kao na biće kroz koje nam se daruje život i koje stoga zaslužuje svu našu ljubav, i zato je i žena danas sve manje žena, i majka sve manje majka u onom smislu o kome smo govorili. A da bi mogla da pruži ljubav i nježnost kao majka, žena je i sama mora osjetiti i primiti od onih koje voli. Da bi bila oslonac i zaštita svoje porodice, mora osjetiti da je toj porodici uistinu potrebna.

Postoji, međutim, jedna stvar koju ne bismo smjeli zaboravljati: majka ostaje majka i onda kada više nije u stanju da pruža, i onda kada je starost i nemoć učine bespomoćnom poput djeteta. To je vrijeme kada sjeme, koje je ona čitavog života sa revnošću i trudom sijala u naše živote, treba da da svoj plod. To je vrijeme provjere naše ljubavi koja bi trebala biti odgovor na primljenu ljubav, vrijeme kada naša briga i pažnja moraju postati njen oslonac. Ako ne izgubimo svijest o tome da je starost kruna časnog života, samo njeno prisustvo postaće za nas blagoslov.

U ovu nedjelju, Crkva kroz svoja bogosluženja proslavlja sve Praoce i Pramatere od stvaranja svijeta do danas. Uz sve Svete ljude, načalnike plemena, proslavlja ona dakle i njihove Svete žene, koje su svojom vjerom, krotošću, istrajnošću, trpljenjem zaslužile da njihova imena budu kroz vjekove proslavljana zajedno sa njihovim Svetim muževima.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.