U krugu vremena

Prava žena, ono vječno žensko, zapravo je vječno dijete. Ona je slaba, bojažljiva, često i bolešljiva, i u muškarcu će panično tražiti nekog jačeg (može biti i mlađi od nje) sposobnijeg, pametnijeg - tražiće oca - staraoca koji će je zaštititi (kako je krasan taj glagol zaš-ti-ti-ti!) razriješiti svaki čvor koji je ona brzopleto i nepromišljeno učvrstila na nitima koje prede, u stalnom strahu od jave.

Sretanje

Kako takvih muškaraca nema, ili su rijetki, jer i muškarac je dijete, i maza, žena se uza nj brzo nađe kao majka. On sjeda u njeno krilo i njene ruke zadržava samo na svom čelu. On se u nju sklanja i ona tada prestaje da bude dijete - postaje zaštitnica, kuća i branilac - sve ono što je ona za sebe tražila u njemu. Za mnoge žene to je tragični krug života.

Ja sam srela Ivu Andrića! To mi, neće povjerovati, on je sreo svoju Milicu... ne, Milica Babić je srela Ivu Andrića, ali mnogo mnogo prije mene i preobrazila se u majku. On je tako htio, to je bila slabost djeteta koje čitavog života čezne za majkom. Ja sam, opet, čeznula za ocem, a Ivo Andrić mi to nije mogao biti jer je bio sin - ja sam srela Ivu Andrića ali on nije sreo mene.

Njegova istančana čula ipak su osjetila da u jednoj ovećoj grupi muškaraca za okruglim stolom, za kojim je i sam sjedio, sjedi i jedna žena. Osjetio je da je glava koju je spazio neuglednija od prisutnih i sakrivena, zaklonjena krupnim pametnim glavama - u stvari neko dijete, jer i sam je bio dijete.

Doveli su tu malu glavicu jer je bila jedina žena, član tadašnjeg Udruženja književnika. S proljeća, nakon što je već primio Nobelovu nagradu i umorio se od nje, Ivo Andrić je poželio da se sretne sa književnicima BiH. Susret je upriličen u sali Zajednice kulture, čiji predsjednik je tada bio književnik Ljubo Jandrić. Ljubo će kasnije napisati i knjigu razgovora s Ivom Andrićem. Sto u sali Zajednice bio je dug, ovalan, sjedila sam na drugom kraju stola i uvučena u se, stisnuta sa strana većima od sebe, oduševljeno sam upijala svaku Andrićevu riječ. Osim njegovih, ni jedna riječ prisutnih, ni jedno drugo lice nije me se doticalo.

Nije bilo razdaljine u kojoj Ivo Andrić ne bi osjetio da smo se on i ja sreli. Ustao je iza stola, gospodstveni Ivo Andrić, mekim, laganim korakom napravio polukrug i tijelom malo pognut nadnio se iznad mene.

Razgovor

"A, vi, drugarice Sekulić, pišete li i prozu... čitao sam vaše pesme, čini se, mogli biste pisati i prozu..."

Propadala sam od nenadane sreće, krv mi je prokolala svom silinom, nisam se usudila da progovorim.

"A, čime se inače bavite, šta radite?"

Radim kao socijalni radnik, rekla sam i... imam dvoje djece koja...

"Ne stižete, verujem... a i deca su socijalni rad".

U sali je vladao muk, Ivo Andrić se vratio na sjedište uvrh stola i nastavio da odgovara nekome na pitanje kako i zašto nije napisao sarajevsku hroniku. Kad je naveo mnoge razloge govoreći o Omer Paši Latasu, rekao je:

"Znate, bilo je i dana kad nisam pisao, propuštenih dana je bilo, šta ćemo..."

Sjećala sam se tih riječi u svim svojim propuštenim godinama, godinama - ne samo danima! Ali, dok shvatih, umrijeh!

Lutalo se svijetom, susretalo, voljelo. Bolovalo se i stradalo, a nada mnom je stalno bdio Ivo Andrić. Čuvao je u meni jedno siroto dijete da ne potone u kaljugu ljudskog jada. Dozvoljavao mi da se družim s otmjenim gospođama iz Travničke hronike, kao Mara milosnica da ostajem odbačena i napuštena; u ludilu, poput Anike da proćerdam sve ljubavi i glavu od njih okrećem zauvijek, kao Gospođica za se samu da uvijam kosu. Naveo me da Avdaginoj Fati kažem da ja moram ostati gore i gledati"...kako s tobom ode sve besmrtno - što smrtno si zavoljela".

Srela sam Ivu Andrića. I on je ispunio moj život, pustio da ga sanjam, da ne razmišljam o tome s kim je, gdje je on u nekim noćima, na slavljima i putovanjima. O kako je bio lagan moj susret s njim, kako je dozvolio da ga volim i pozdrave mu šaljem preko sunčeve zrake, i putevima punog mjeseca...

Jednog martovskog jutra, po običaju, pile smo kafu snaha moja i ja. "Zamisli, Azra, sanjala sam da se ljubim s Ivom Andrićem. Evo, imam osjećaj da mi i sad usne slatko bride od dodira onih njegovih prekrasnih usana. Šta sve čovjek u snu može da doživi..."

Azra je, kao i svakog jutra, skočila da otvori radio, javljali su da je umro Ivo Andrić. Kako je moguće da umre neko s kim sam se cijelu noć ljubila, a možda je to trajalo samo sekund - jer san nije ni mjesto ni vrijeme, san je susret onih koji sanjaju.

U krugu vremena

S kraja uličice, u dvorište uvučena,

javi mi se kad god prođem, kuća

jedna iz vremena Andrićeve Gospođice.

Njene odaje su zatamnjene, zavjesama

sakriveno zamišljeno čelo posno;

kosa uvijena, čeka neko da izbije

izdaleka u neke zore, u jutro rosno,

i pokuca u prozore.

Stidim se da zavirim u njene dane,

iza kose ograde, ali ja sebe vidim

u noći ozvjezdane, i u predvorju na

ormaru starinskome, prema tavnoj

tavanici, vitoroge jelenove.

Šešir smeđ, na obodu ukrasna iglica

prema jelenjem rogu savijena, vijek

već očekuje, kosu da odvije gospođica.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.