Tužim te, dakle, u pravu sam

Mnogo toga je rekao ovaj čovjek u razgovoru za sarajevski “Depo portal”. Kaže da je nekim od ratnih događaja prisustvovao. Veli da je bilo zločina na svim stranama. E, ovo je bilo malo previše, te je jedna nevladina organizacija podnijela prijavu protiv Čegara Tužilaštvu BiH.

Javno samoubistvo usred Sarajeva

Kako nisam bila specijalac u ratu, ne mogu znati šta su radili njihovi odredi, gdje su bili i šta su sve vidjeli. Ali, pokušavam evo naglas da razmišljam šta bi moglo navesti Čegara da neprovjerenim izjavama izvrši javno samoubistvo usred Sarajeva.

Jer, reći bilo šta o sarajevskoj ratnoj prošlosti što ne odgovara aktuelnoj politici ili pak onima koji su imidž hrabrih novinara, nosilaca nevladinog sektora ili intelektualaca stekli huškajući godinama protiv svojih komšija, ravno je samoubistvu.

Pa eto, pitam se onda šta je to motivisalo ovog čovjeka kojim se dičilo multikulturno Sarajevo kao sa “poštenim pripadnikom njihovog naroda koji je ostao da brani grad”. Ispade da je sada konačno pokazao svoje pravo (zlo) lice! No u ovom slučaju je od toga šta je rekao neko ko je četiri godine rata znao kako grad diše mnogo bitnije to da je jedna nevladina organizacija odlučila podnijeti tužbu protiv njega.

Šta treba da bude poručeno onim građanima Sarajeva koji ne misle isto kao nevladini aktivisti koji su podnijeli ovu tužbu? Ili još bitnije: šta treba da bude poručeno onim građanima koji nemaju ista ratna iskustva kao svi oni kojima je rat pomogao da se domognu velikih gradova, pozicija, stanova usred Sarajeva ili nekih drugih beneficija?

Nije valjda da i danas, petnaest godina poslije rata, vrijedi samo jedna istina, da postoje zlodjela samo na jednoj strani i da su samo jedni pošteni? Ako je tako, onda nema mjesta ni za kakvu modernu, otvorenu ili demokratsku BiH. Onda nam ostaju samo mala ostrva, enklave u kojima će ostati dobro ušuškane ratne priče koje će se prenositi sa koljena na koljeno. E onda to treba javno i otvoreno reći. Treba biti pošten i reći da ništa što ne odgovara retorici koja pothranjuje mržnju prema drugima ne može ugledati svjetlost dana. Treba zaboraviti na ideju Evrope i koncept zemlje koja je otvorena za sve. Zašto? Zato što mržnja nagriza svaki temelj suživota. Mržnja ne dozvoljava da budu realizovani osnovni postulati ideje Evrope kao što su suočavanje sa prošlošću, tranzicijska pravda ili pomirenje.

Tranzicijska pravda

E da, tranzicijska pravda. Koliko je samo projekata do sada realizovano na tu temu. Bar smo mi u nevladinom sektoru imali posljednjih šesnaest godina brojne prilike učiti kako da dug ovog društva prema ratnim zločinima bude na zadovoljavajući način isplaćen. Zašto su najvažnije aktivnosti nevladinog sektora u proteklom periodu bile okrenute ka tranzicijskoj pravdi? Upravo zbog opravdane zebnje da će veliko breme ratne prošlosti uticati na našu budućnost. I tako godinama poslije rata, radionice i okrugli stolovi, a ništa od tranzicijske pravde. Nema suočavanja sa prošlošću, nego rigorozne mjere prema onima koji se usude javno izreći drugačije stavove od poželjnih ili očekivanih. Ne podsjeća li ovo na neke “demokratske poretke” nakon Drugog svjetskog rata kada ste zbog nepromišljene riječi mogli prekonoć nestati?

Recimo da je upravo to poruka koja je putem prijave Tužilaštvu poslana javnom mnjenju. Prava istina ipak tako neće biti uklonjena i zaboravljena. U bilo kojem sukobu postoje dvije strane. U debati postoje dvije strane i obje strane iznose svoje argumente u vezi sa istim problemom. Barem nevladin sektor to treba da ima kao osnovni postulat djelovanja. I nema te privilegovane organizacije za koju ne bi trebalo da vrijedi ovo pravilo. Ako tužbe protiv neistomišljenika treba da postanu praksa, onda zbogom demokratijo i zemljo sa evropskom budućnošću. Nisam, nažalost, primijetila da je neko digao glas da “zaštiti dojučerašnjeg heroja” od prijetnji tužbom. Nisam primijetila onaj toliko grleni zahtjev za slobodom govora i mišljenja. Šta bi sada sa tom slobodom? Ili, kao i mnogo puta do sada, ispade da ona vrijedi samo u posebnim prilikama, za posebne ljude i za posebnu argumentaciju.

Najgore što nam se moglo desiti na putu tranzicijske pravde jeste to da nam se nevladin sektor pretvara u progonitelja neistomišljenika. Dovoljno je bilo da dojučerašnji “heroj” kaže da medalja ima dvije strane pa da postane mrski neprijatelj kojeg po svaku cijenu treba ukloniti. Međutim, medalja, pogotovo ako je u ratu zarađena, ima i imaće dvije strane. Tek kada se o tamnoj strani i najblistavijih ratnih odlikovanja počne slobodno govoriti biće i pravednog društva. Do tada će Čegar i čegari biti predmet u Tužilaštvu BiH, a nevladin sektor umjesto korektora vlasti biće vlast koja progoni. U ime koga i za kakve ciljeve?

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.