Troje Vlaha ljute Abdulaha

Viši životni oblici, neki muškarci i većina žena, suoče se sa strahom. Ne daju se mijenjati, promijene samo svoje ponašanje, prividno, dok razlog za strah ne nestane. To je taktika, ne i trajan ustupak strahu. To je način da čovjek, čak i životinja, iz opasne situacije izađu nepovrijeđeni. Pračovjek, onaj prvobitni, onaj koji nije koristio oružje i oruđe, na pomicanje trave je reagovao samo na jedan način, bijegom. Jer, mogao je to biti sabljasti tigar, lav, hijena, svaki stvor zubatiji ili jači od njega. Mogao je biti i vjetar, zec, jelen, ali strah je nametao prvobitnu reakciju. Kasnije, kad je ljudoliki ovladao svojom okolinom i svojim strahom, stegao bi koplje i zviždukom upozorio druge na opasnost. Jer, to ljudi rade, u opasnosti se organizuju i bore protiv razloga za strah. Boje se, ali idu dalje. Nisu sami, dakle nisu ni bez odbrane.

Kralj Strah

Dakle, strah je, između ostalog, i ono što nas drži na okupu. Ne mora to biti tek strah za život, on je danas puno manji nego prije 17-18 godina, neuporedivo manji. Strah naš svagdašnji danas je strah od odbacivanja, strah za vlastitu egzistenciju, strah od samoće... Ljudi se, dakle, pod tim i takvim okolnostima, u državi korumpiranoj poput onih u kojima je jede jednom u par dana, drže svoje porodice, svoga kraja, svog naroda. Razumljivo, barem meni. Ja sam osjetio na svojoj koži šta znači biti sam, drugi i drugačiji, onaj koji i drugačije misli, na primjeru sudske farse u kojoj je austrijski OMV, uz pomoć Gradske uprave Mostara, bez ikakvih posljedica uništio moj dom i nasadio mi ispušne lule rezervoara od 200.000 litara goriva nekoliko metara od prozora. Pravosudni organi kantona su, naravno, zastupali austrijsku firmu, iako se jasno vidjelo da je počinjen kriminal, i to organizovan. Zanimljivo je da se, recimo, gospodin Srđan Blagovčanin ili njegov imenjak Dizdarević, nisu odredili o tome, čak ni spomenuli negdje. A uredno sam kontaktirao s Blagovčaninom i rekao mu o čemu se radi. Očigledno je da se pokazuje kako je Veselin Gatalo nevažan čovjek, sitan i marginalan, baš kao i svaki pojedinac koji uz sebe nema grupu. A ja sam još imao pristup medijima. Moram reći da su i mediji bili na mojoj strani. Sarajevski ne, naravno, mostarski jesu. Među "nevažnim" ljudima ipak dobro kotiram. Možete tek misliti šta se radi onima koji ne mogu ni "kvrknuti" pred državnim ili stranim terorizmom?

Građanski kolači

Najnovije tendencije, one o zamjeni pojma "Srbin, Hrvat i Bošnjak" pojmom "građanin", zapravo su nastojanja da se ljudi iščupaju iz kolektiviteta i svedu na nivo u kojem bi im drugi mogli raditi šta hoće i kad hoće. Bez oslonca, pozadine, zaleđine, korijena... Samo sa strahom za opstanak sebe ili svojih bližnjih. Najamni radnik - proleter koji će, kad ostane bez posla, spavati u kolima. Jer, zakon ga, kao što se vidjelo na primjeru OMV - Gatalo, neće zaštititi. Porodične i socijalne veze tada neće imati, imaće samo dugove i utjehu da ima još takvih koje je država učinila beskućnim, beshljebnim i beznadnim. Srećom, naš narod se neće lako odreći ni vjere ni nacije, ni za 100 Evropa i 400 Amerika. Neki će to rado učiniti za novce ili fotelju, ali neka, mora biti i takvih, čisto da se vidi ljudska nesreća onih koji više vole kolač iz ruke silnika nego koru hljeba koju je sam zaradio. Ili ukrao, čak je i to, po meni, bolje nego čekati pred međunarodnim astalom šta će nam s njega udijeliti. Nije hljeb kolač, ali nije ni kolač vrijedan klečanja i ulizivanja. Dozvoljavam da nisam u pravu, ne bi bio prvi - neće biti ni zadnji put.

Država, nacija, manipulacija, racija

Strah je sjajno sredstvo za manipulaciju ljudima. Pojedinac je osuđen na strah. Pojedinca je, dakle, lako slomiti i potčiniti, utjerati mu svoju pamet u glavu i nametnuti mu novi način života, nove praznike, vjerovanja i prioritete. Kao drvo bez korijena, može se nacijepati i koristiti za potpalu. Kao, recimo, u vojsci. Slome vam duh i izgrade novi, gdje ćete biti vojnik a ne čovjek. Kao u američkim marincima, recimo. Dobar primjer za to je francuska Legija stranaca. Tu dolaze ljudi s lošom prošlosti, da sebi osiguraju budućnost, ljudi "s koca i konopca". Ipak, znajući da su se legionari, došavši ovdje, razmiljeli kao rakova djeca - svaki na svoju stranu i u vojsku svog naroda, govori nam da nas djetinjstvo i rođenje određuju više nego ikakvi "lomovi" i vojske. Jezik svoj kad čovjek ne čuje pa čuje, ljepši mu je od francuskog. Volim ja i francuski, ali ipak... Dakle, svođenje čovjeka na usamljenu jedinku, na "građanina", znači da se treba poistovijetiti sa ljudima s kojima ima malo ili nimalo zajedničkog. Znači, treba se, kojeg li paradoksa, poistovijetiti i podrediti većini! Dakle, upravo je suprotno od osnovnog načela demokratije i "građanskog", treba se odreći ličnog i užeg kolektivnog da bi se uklopio u kolektiv i mislio što i drugi. Odreći se slobode i posebnosti, dakle. Ne zvuči nimalo "demokratski" i "individualistički", zar ne?

Bosna i Venecuela

Pošto je Bosna i Hercegovina u rangu građanski primitivnih i nedemokratskih sredina tipa Džibuti i Svazilend, sudeći po stepenu korupcije, možemo i u strahu u tim i takvim sredinama. U sredinama gdje je korupcija tako visoka, diktatura je tu. Bez nje korumpirano društvo ne može. Korupcija i diktatura idu ruku pod ruku, kao zlo i glupost. U diktaturama, država je i sredstvo i cilj. Sredstvo za utjerivanje straha u kosti i istjerivanja razmišljanja iz glave. U režimima kakav je u Ruandi, Svazilendu, Sijera Leoneu ili u Čileu, vojska i policija služe za utjerivanje straha u kosti i istjerivanje duše iz tijela. Prosto i jasno. Ako ne slušaš diktatora - ode glava. Nema tu puno priče. U Turskoj, koja takođe ima privid demokratije ali nije toliko visoko pozicionirana u koruptivnom takmičenju, sredstvo pritiska je sud. Šizofrena država koja je umrla i ponovo nastala sa Kemalom Ataturkom, sudi novinarki koja je pisala o kurdskom problemu. Optužnica je, naravno, protivdržavno djelovanje. Jer, o 12 miliona Kurda, polupismenih i obespravljenih, ne smije se pisati, baš kao i o genocidu nad Jermenima početkom prošlog vijeka. Jer, eto, država dopušta slobode govora toliko koliko se sviđa "Kemalistanu", nekadašnjoj Turskoj. Paradoks više je da Kemal Ataturk i nije bio Turkmen, čak ni musliman. Turčin, čini mi se, nije bio. Inače ne bi svom narodu oduzeo pismo i natjerao ga da piše alfabetom, učinio je ni istokom ni zapadom, ni vodom ni vinom. Hm, i u mom narodu ima puno onih koji bi svom narodu bili u stanju izbrisati kolektivitet i učiniti ga mekim materijalom "novog svjetskog poretka" u kojem bi "dobri Srbi" govorili i zastupali one koji s njima ne bi ni u kino ušli.

Medijska i pravosudna sređivanja

Bosna i Hercegovina nema diktaturu tipa Čilea ili Venecuele. Nema policije koja noću ubija i muči ljude. Za diktaturu ima dva raspoloživa sredstva: medije i sudstvo. Medijsko linčovanje nepodobnih, onih koji drukčije misle, osjetio sam na svojoj koži. Slika izašla u jednom sad već polumrtvom heftičniku, zapravo montaža moje malenkosti i Radovana Karadžića, otvoren je poziv na linč. Na Federalnoj televiziji koju svi plaćamo, otvoreno se linčuju i nazivaju kriminalcima, ustašama, četnicima, neprijateljima države i naroda, ljudi koji nisu ni za šta optuženi, pogotovo osuđeni. Doduše, to stvara kontraefekat, prozvani vide da je ova zemlja nešto što im o glavi radi, baš kao i navedeni medij. Tako se ovi narodi, nesretni i poniženi, vode sve bliže kontejnerima a sve više udaljavaju jedni od drugih. Slobode govora ima, baš kao u Turskoj, onoliko koliko treba da se o državi ne kaže ništa loše. A puno je lošeg. U takvoj državi, sudstvo je, baš kao u slučaju nesretne turske novinarke, sredstvo državnog terora. Kantonalno sudstvo u slučaju OMV - Gatalo, bilo je sredstvo obračuna s pojedincem, doduše - više radi profita. Ono gdje se ideologija obračunava s pojedincem ili narodom, puno je gore.

Trnovitim stazama suživota

Ja za koji dan trebam na sud, u Sarajevo. Tužio me onomadne Abdulah Sidran, državno mezimče i dobro plaćena čaršijska narikača, za uvredu časti. Zato što sam komentarisao vijest u kojoj se hoće zapaliti ako mu Kanton Sarajevo (čitaj sarajevska sirotinja) ne otplati kredit za stan. Vijest je objavljena i komentarisana prije, u bošnjačkim medijima. Ali, ti nisu tuženi. Idemo na sud Vera Soldo, urednica tjednika "Republika" i ja. I Kruno Malenica, jedan od onih čiji je medij takođe prenio vijest. Vera, Kruno, Veselin... I sama imena tuženih dosta govore. Ni san, ni 24 sata info, ni Slobodna Bosna, nijedan medij koji je vijest objavio puno prije, nije tužen. Puno govori i što sam (smo) tuženi u Sarajevu, dakle ne tamo gdje je navodna kleveta i obeščašćivanje počinjeno. Na "minderu" je ipak osuda izvjesnija. Moram na ročište. Cijenjeni Akademik ne mora, on će svoju duševnu bol i povrijeđeni obraz povjeriti svom pravnom zastupniku. Može mu se. A ja ću vas redovno izvještavati o događanjima, i iz zatvora ako treba. Nemam novac koji mi njegova čaršijnost traži a neću da mi sirotinja skuplja pare kao za onog čemernog Nikolaidisa kad ga je Kusturica tužio. S tim što se Kusta odrekao para u korist sirotinje, Abdulah traži lovu za sebe. Valjda da je, kao i do sad, kroz jetru proćera... Doduše, "ćaršija" je za Nikolaidisa skupila pare prije nego bi za kakvo bolesno dijete. Za mene ne treba, ni Banjaluka ni Sarajevo, skupljati. Radije ću u zatvor. S obzirom na Svazilend korupciju, provjereno sarajevsko nacional-ideološko sljepilo i iskustva sa OMV-om, pravosudni sistem u BiH me može samo prijatno iznenaditi. Ipak, svako zlo za neko dobro. O svemu ću vas obavještavati. Saznaćete još ponešto o slobodi govora, toleranciji i multikulturalnosti, ponešto možda i iz zatvora. Bolje da o suživotu, slobodi govora i toleranciji učite na mojoj, nego sutra na svojoj koži.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.