Tražim pomilovanje

U tom nečemu, što mi nikad nije bilo kuća, a ni grob mi ne bi moglo biti, zatekla sam "milion" žohara, bubašvaba i - tri knjige. Sve tri su me sačekale u jadnom stanju. Desankina knjiga "Tražim pomilovanje",  ispod golubijeg izmeta i uprljanog perja, već se raspadala. Nakon umivanja i uvijanja u obloge odnijela sam je u biblioteku, dobrom Novaku Radoviću da joj učvrsti omotnice i vrati je u život. U toku rata spaljivane su ćirilične knjige, ali zbirka pjesama Izeta Sarajlića "Minutu ćutanja" štampana je latinicom.

Kako se onda mogla naći u toj nemilosti na balkonu moga stana. Porodica koja je u njemu provela ratne godine nije marila za knjige, iako su one bile najvrednije što sam u stanu imala i zbog čega sam se sav svoj radni vijek zaduživala. Bili su to uglavnom kompleti klasika svjetske i naše književnosti, rječnici i časopisi. No, za mene najvrednije i najdraže, bile su one knjige koje su mi darivali pjesnici iz svijeta kad bi dolazili na Sarajevske dane poezije. Ili naši, kada bi se sretali na poznatim pjesničkim priredbama. Da se ne bi pretjerano hvalila pozivana sam i na neka svjetska pjesnička okupljanja kao što su, Puškinovi dani poezije u Mihajlovskom i u Moskvi, Međunarodni bijenale poezije u Belgiji, Dani Ćirila i Metoda u Rimu... Knjige, zbog kojih sam se odricala salonskih cipelica i voćnih salata, iz mog stana pokrao je i odnio moj poznanik, književnik koji ovdje nije vrijedan pomena. "Zar i ti, sine... " Brate?! Bog mu nije dao dara ni da nasluti visine u kojima su, iznad njegovog uskog svijeta lopovluka, boravili neumrli pisci i junaci ovih velikih književnih djela. U pohlepi za tuđim, zanemarljiv plijen za njega bila je i treća knjiga na balkonu, "Prevareni tišinom" Darinke Jevrić.

Opomena i putokaz

Tako izliječeno "Tražim pomilovanje" smjestila sam među najdraže, kasnije prikupljene i stečene knjige vjerujući da sam je iščitala i upoznala. Ni slutila nisam da su te "Lirske diskusije s Dušanovim zakonikom", kako glasi podnaslov knjige, toliko se preselile u naše dane, koliko bi nam mogle biti opomena i putokaz časnosti i pravednosti. Kada bi moćnici i njihovo neporecivo zakonje, išta znali o nama i o Dušanovom zakoniku, možda bi se i u njihovim smrtnim presudama, i u osudama na smrt, našlo ako ne časti, ono bar malo pravičnosti. Značilo je i sjećanje na ono temeljno u Rimskom pravu da "Nije moralno sve što je zakonom dozvoljeno, i nije nemoralno sve što je zakonom zabranjeno...".

Čedoubica, preljubnik, nahajalac, bogumil i jeretik..."biće surovo kažnjeni po zakonima mojim, ali ne surovije nego što u zakonu stoji. Prvosvešteniku i vlastelinu sudiće se blaže nego meropahu, otroku-kmetu, ali ne u strahu od carstva mi i ne blaže nego što u zakonu stoji." Milost je tražila i za poklisara koji je k nama hitao nekad s dobrim vijestima, bio on Vizantijac, Latin ili Slaven. Da mu se kao gostu ukazuju počasti i put oslobodi od zmije, trna i kamena. Stroge poruke, zahtjevi, naređenja i uranijumske "pilule" danas k nama stižu u sekundi.

Blaga i vječna kao zemlja Brankovine, u kojoj počiva, zaiskaće Desanka pomilovanje i za svrgnutog kojeg oduvijek, pa i danas, brzo zaborave, prijatelji mu zaobilaze kuću, samo se ispod strehe i dalje savijaju lastavice. Pomilovanje i za zemlju kroz koju su prošle i prolaze tuđe vojske, u kojoj teško poslije obrastaju trave. Za ukočena, mrtva vojnička groblja, za vojnika kojeg pored puta sahranjuju i do danas majka mu se nada... Za svakog živog čovjeka i za svaki grijeh njegovog života; za naivne, neshvaćene, za sve ptice nebesne, za sedam gladnih godina, i za mene. Svemu što živi i u čemu je grešnost, pjesnikinja je mogla da oprosti, od cara i od Boga milost da ište. Odgajala je djecu svojih sestara i njihovu djecu i djece njihovu djecu. U svoje koljeno vodila svu djecu koju su rađale žene Juge, i onu "četu đaka" koja ostaje da živi ne na brdovitom Balkanu, gdje se strašnom smrću mre, već u njenoj pesmi. Kad bi me ugledala preko stotinu dječijih glava koje je okružuju i stotine ruku koje je dodiruju, samo bi žmirnula kroz onaj svoj sretni unutrašnji smiješak, zahvalna što joj ne prilazim s novinarskom olovkom u ruci. Bila je majka svakom ljudskom stvoru koji je ikada u šaci svojoj ugrijao ptića i na svom dlanu zadržao bubamaru.

Desankina veličina

Veličinama nije potrebna umišljenost, one su iznad careva i zemaljskog carstva. Ali su skromne i skrušeno spremne da služe i pomažu da i carski pogledi idu od dolje prema gore, i odozgo prema dolje. Carstva padaju, carski drumovi bivaju preorani, zakoni bačeni u mrak i u podrume, u zaborav i u sve drukčije od negdanje zbilje. U zlu, ledu i crnilu pakla, kad sve klone - samo se pjesnička ne poriče! Veličina kao što je Desankina, odano i časno mogla je da služi i umišljeno velikima, onima koji nisu dorasli do njene riječi ali jesu do njenog pomilovanja. Velika, a svakom sklonjena s puta ispred sebe puštala je i one zalutale u pjesničku sudbinu, nedarovite, pa zato pakosne.

Jednog ljeta, sjećam se, boravila je na Ohridu, kao gost Književne kolonije "Lastavica". "Lastavica" je bila najljepše što je, pored svojih priča, kao uvrijeđeni dječarac, nepočešljan i negovorljiv, djeci podario književnik Ahmet Hromadžić. Djeca bivše Jugoslavije pisala bi književne eseje, a to je značilo da bi djeca čitala knjige, razmišljala o pročitanom, vrednovala ih i bilježila svoja razmišljanja. Iz bivših republika i pokrajina, a današnjih kolonija, odabralo bi se po deset najboljih eseja. Nagrada je bila zajednički boravak i druženje sa dječijim piscima u predivnim mjestima kao što su Sutjeska, Split, Zaostrog, Ohrid! Desanka se svake godine sretala sa najmlađim esejistima. Pored književnih priredbi i prilika, bilo je to i blisko prijateljsko skoro porodično druženje. Ne treba u grob sjuriti i zaboraviti sve prošlo. Uvijek postoji ono dobro i lijepo koje ostaje trajno - prošlo, sadašnje i sutrašnje. Ali da ne zaboravim Ohrid. Djeca su bila smještena u vili na Jezeru, a Desanka "naravno" u hotelu u Struzi. Nju bi uveče sa Ohrida odvozili u Strugu i svakog jutra, prije osam sati, dolazili po nju. Jutarnju vožnju zahvalno je odbijala i vozač se vraćao sam. Od Struge do Ohrida Desanka je pješačila. "Volim da mi dan počne s koracima, ispred sebe da vidim put...". Kako sam i sama bila smještena u kući blizu hotela znala sam da ću se tih par kilometara rasaniti i osvježiti jutarnjim koracima do jezera. Pošle bi zajedno, nakon mog kasnog lijeganja i uzaludno potrošene večeri, prvo bi me obasjalo njeno blago lice, dječije napućene njene usne, kao - "pusti, zaboravi, najbolje je ići...", a onda bi nas obavilo sunčano jutro, cvrkut ptica, cvjetovi pored puteljaka. Bilo je to usko, suvo korito potoka preko kojega se na mjestima moralo spuštati i penjati. Razdragana i tada još mlada, ja bih brzo preskakala. A Desanka se saginjala, oslanjala rukama o zemlju: "Gde ne možeš nogom, probaj nogom i rukom, evo, ovako..." I prešla bi na drugu obalu sretno se smijući.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.