Tišine Radenka Kele

 Radenko Kela, nesporno pravi pjesnik, rođen je 1966. u Banjaluci. Živi u Piskavici, selu između Banjaluke i Prijedora, u tom prelijepom vidiku, bolje vidicima, koje zajedno s Radenkom donose i odnose vozovi, vjetar, šljive i gromovi; vatre, planina i jeseni. Čovjek je to koji čuje šapat kiše, pjesmu zvijezda, šum jablana pod nebom; koji gleda i vidi jutarnje, danje i noćne sjenke i davne daleke sjeni. I sam sjena, pjesnik koji nečujno i tiho biva na zemlji, prati crvene oblake; kad ništa nema pohode ga plave pjesme i bolni ožiljci.

Recenzent

Recenzent, idući tragom rječnika stranih riječi, latinski znači ocjenjivač, prikazivač, sudija o književnom djelu, kritičar. To je visoko obrazovan i upućen čovjek, po znanju i umijeću, daleko iznad onoga kojega će ocijeniti, prikazati, suditi o njegovom djelu, kritikovati. Najčešće to tako i jeste pa ćemo iščitati na desetine takvih ocjena, prikaza, kritika i zaključaka, sve nalik jedno drugom. Ti umni, ti vrhunski, na čiju nema pogovora, kao da su uzeli jedan okvir, izbili iz njega sliku i da ne bi zjapio tako prazan, pune ga formulama, definicijama, pravilima, tuđim mišljenjima i stranim riječima. Još gore kad u tom već punom okviru, i pored najbolje volje, i pored rječnika stranih riječi i izraza, i pored unuka koji je uzalud završio fakultet - ništa ne razumiješ, sve ti zveči patetično i prazno. Ali oni su akademici, uvaženi građani svake države, prave glavuše, umnjaci. A ti da ćutiš, takvi kao što si ti teško će puniti njihove okvire. U njih će se najbolje smjestiti ženskaći sa svojim pjesmuljcima, kasne i teško utažene pohotnice, uspješne družice državnicima, akademicima i dopisnim članovima akademija. Svi su oni uvjereni da su genijalni, da su besmrtni i da će uspjeti da pobjegnu od smrti, ako ne daleko, ono bar do prve vozne stanice, ako ih u krevetu ne zadrže njihove studentice (studentese!) - koje će oni slineći obarati koliko im se prohtije, jer takve su ipak rijetke i mora ih se što duže zadržati na fakultetu.

Onda se začudiš kad te neki pitomi samotnik iz neke P. stidljivo zamoli da napišeš nešto o njegovoj zbirci pjesama, ako ona to ikako zaslužuje, i da je preporučiš nekom izdavaču da je objavi. Postidiš se pri pomisli kako ti to ne umiješ, kako samo znaš napisati pjesmu. Osjetiš i kad te, ni sama ne znaš objasniti zašto, prožmu trnci nakon što si, recimo, pročitala pjesmu "Vetar" nekog Radenka Kele iz tih nekakvih P. "Noćas vetar huji opet i nosi ostatke, tragove glasova svih ljudi koji su se ušuljali i odšuljali iz soba moga života. O zašto sam ih svjesniji sad, kad ih nema uz mene?!"

Jezik je odraz života

Živimo između buke i panike, između krika i jauka, a tišina nije samo idila rasta drveća i protoka voda, tišina je i tajac prije eksplozije i rasprsnuća. Radenko Kela i u rovu prepoznaje ljudsko i bratsko, on ne zna da ratuje, a mora. On bi da se kućama svojim vrate oni koji nasrću na drugog i drugačijeg. On bi i sam da preživi, iziđe iz još jednog pakla, i napravi novu kuću.

A na tu novu kuću "NEK PADA: Nek pada lišće žuto/ Na sve te minule dane/ Na sve od nas otrgnuto/ Na ljubavi snove i rane/ Potom nek dođu snegovi/ Da im očitaju opelo/ Pa kad dođu dani novi/ Neka sve izgleda belo".

Nešto malo o pjesmama Radenka Kele, one to jesu. Prije šest godina, u izdanju "Art-print" Banja Luka, objavljena je prva njegova knjiga poezije pod naslovom "Pesme rane". Može da znači da su to pjesme koje su napisane rano, u mladim godinama života, ali to mogu biti pjesme nastale od rane koja boli i koja teško zarasta. Priređivač i recenzent, pjesnik Boro Kapetanović, iz obimnog Kelinog rukopisa, odabrao je pedesetak pjesama; pjesnički lijepo o njima napisao svoj doživljaj i svoj sud. Sve druge pjesme, njih preko stotinu, ostale su da samuju i tihuju u Piskavici. Na njih je, izgleda, zaboravio i Radenko Kela, praveći djecu i kuću u kojoj će živjeti. Znao je i zna da poezija i nije nešto što hoće i želi ovo naše doba, vrijeme senzacija i podvala. Ali ni poezija neće takvo doba, ona će, kao i uvijek, ostati i preživjeti ga.

Radenko Kela živi u srcu OJKAČE, tog jedinstvenog i neponovljivog čuda duše srpskog naroda u Krajinama, i on zna da je ojkaču stvorilo zborno biće naroda kojem on pripada i za koji će godine rata provesti na liniji i u rovu, iako on nije ratnik, već pjesnik - slobodni, nečujni, tihi vjetar koji s Kozare naiđe i prođe. U njegovim pjesmama neće se čuti gusle i deseterac, mada je i njegovo djetinjstvo napojeno tom melodijom. Čitajući Radenkove pjesme ponijeće nas neobavezujući i slobodni njegov stih, koji ne mari za pravila i naučeno, njegova neobično izvedena imenica, udružena s još neobičnijim glagolom i pridjevom. Radenko Kela je studirao književnost i srpski jezik, zna da se ta književnost i jezik od davnina prostiru od najjužnijih jezera, rijeka i predjela Srbije, do zapadnog mora i krajiških gora i da je to sve zemlja njegove pjesničke slobode. On piše i svojom, nekom krajiškom ekavicom, ima i takva, u jeziku je moguće sve kao i u životu, jezik je odraz života.

Ljubav prema ženi

Prema ljubavi i prema ženi, Kela ima odnos nježnosti i divljenja, pa čak i svetosti, što je u mlađoj srpskoj poeziji sve rjeđe. Začuđen je i pun čežnje kad mu i ljubav i ženu život odnese, a njemu ostavi tišinu. Nije čudno da je jedna od najljepših Kelinih pjesama "U tišini vetra" pjesma "BOGORODICA, TI I JA": "Sliku sam ti stavio/ Pored ikone Bogorodice/ O nevjernice/ Ona što mi san poklanja/ Kraj tebe što mi ga oduzimaš/ Pored ikone Bogorodice/ Sliku sam ti stavio/ I sve ti oprostio/ Kao ona tebi/ I meni/

Žena koju Kela čeka u suton, nazvana je Sutonka, to je ona koja će s njim poći u noć, biti ljubljena i uzvišena. Prelijepo je i nevjerovatno za vrijeme u kojem su, prema tragičnim pjesnicima zapada "sve žene kurve...pa i moja majka". Iz pjesama koje je Radenko ko zna gdje sve tražio i pronašao, možda na tavanu stare kuće, možda među drvima i za gredama nove, "U tišini vetra" utočište su našle pjesme četiri ciklusa: "Ruža i senka", "Jesen na pruzi", "Glas i rov" i "Zapis o putovanju". Te pjesme će preživjeti ne samo sumnju i nevjericu svog tvorca, već i vrijeme koje se ne može pohvaliti da dobre i prave poezije ima na pretek. Sve pjesme smještene u "Tišinu vetra" mogu podjednako da se nose, jer imaju svoju poetsku vrijednost, Radenkovu prirodnost i spontanost. Uostalom, kod ovoliko napisanih pjesama, ako je desetak antologijskih, a jest, i sve ostale su vrijedne da se izvuku iz tame, i do njih da dopre Radenkova tišina vetra, kao i do ljudi, rijetkih čitalaca poezije, koji mogu biti poneseni njihovom ljepotom.++++

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.