Teorija i praksa diskriminacije

ednakost je lijepa riječ, ali u raznim šumama ili pustinjama okolnosti, postaje vlastita suprotnost. Jednakost u izgubljenosti u kakvoj šumi i jednakost u žeđi, mogu biti te jednakosti. Jednako pametni i jednako glupi su, semantički gledano, jednaki u svojim osobinama. Jedna od najčešće spominjanih riječi koje idu uz riječ "jednakost" je i ravnopravnost. Izjednačenost u pravima, ponekad i u obavezama. Pravo gladi, žeđi i izgubljenosti nikad se ne gubi iako je rijetko stvar izbora. Gladni, žedni i izgubljeni možemo biti koliko hoćemo, niko nam to pravo ne može oduzeti. Ipak, nerado se mirimo sa tim pravima koje nam po prirodi stvari pripadaju. Radije ćemo se boriti za pravo na redovne obroke, čistu vodu i društvo u kome ćemo biti, jesti i vodu piti. Teorija jednakosti u socijalizmu se uglavnom svodila na jednakost u uslovima stanovanja, imanja voznog parka, plata, oblačenja i svega čega su se mogli sjetiti, bez obzira na različite intelektualne ili fizičke sposobnosti. Ljudi tada nisu osjećali veliku potrebu da nešto puno rade ili misle, zato jer im se to nije odražavalo na način života. I koje su bile posljedice? Pa, niti se puno radilo niti se puno mislilo, posebno ono drugo. Iz socijalizma nismo izašli ni jaki, ni pametni, od Boga smo otišli toliko daleko kako nikad nismo bili. Ostalo snage za malo toga. A nekad mi se čini da bi bilo bolje da snage ni za to malo imali nismo.

Vojna lica i naličja

Vojna lica su četrdesetak godina prala svoje "lade" i "fijate 1.300", a podoficiri su prali svoje "stojadine" i "fiće" i zavidno gledale oficirski luksuz. Živko Budimir, predsjednik FBiH, zavidno je gledao mlade poručnike i kapetane znajući da im nikad neće biti jednak ni po činu ni po ugledu. Jeste, viši je on bio od civila, nije čekao stan kao nevojnička civilna gamad, ali su čak i mladi poručnici koji bi tek došli u JNA imali bolji status od podoficira Živka. U specifičnoj nadnacionalnoj kategoriji vojnih lica u Jugoslaviji, u posebne kaste vojnih lica, Živko je u toj naciji iznad koje je bila samo nacija "ljudi iz bezbjednosti" (onih na čiji se spomen drhtalo i brisalo znojno čelo), bio persona nižeg ranga, onaj koga se podnosilo kad bi bio u blizini. Nije ga se tjeralo, ali ga se nije puno ni zvalo. Nacija vojnih lica je imala i svoja odmarališta na moru, baš kao i civili - ali mnogo ljepša i uređenija. Živko je, baš poput kakvog ogavnog i odvratnog civila i nevojnika, morao čekati da u Baškim vodama bude mjesta koliko treba, da ne smeta kolegama oficirima, čak ni mladim potporučnicima tek izašlim sa vojne akademije. Podoficir se morao dokazati u radu i disciplini, inteligenciji i predanosti, pa bi tada ušao u kakvu komandantsku kontrolu ili među "bezbednjake", pa bi se tada odnosili prema njima kao prema sebi ravnima. Barem kad bi bili u blizini. Bili bi takvi česti pri komandantskim pregledima ili pri inspekcijama, tada bi ih strastveno pozdravljali kao što oficiri Vojske Srbije pozdravljaju polupismene američke podoficire kad im dođu da ih uče kako se kači američko oružje na srpska ramena i kako se postrojiti sa rukama na stražnjici.

Svijet jednakih i jednakijih

U JNA nije bilo nacionalnog podvajanja, pošto je to bila nacija za sebe. Ali, nije bilo ni jednakosti. Major Šmarcelj, Slovenac, bio je po rangu i pravima jednak majoru Đorđeviću. Čin je garantovao jednakost. Pri tom je Šmarcelj bio težak pijanac, pokoj mu duši, nikad ga trijeznog nisam vidio. Kažem "pokoj mu duši" jer sam siguran da je mrtav, nije mogao ovoliko poživjeti onako živeći. To je bilo prije kojih tri decenije. Možda je bio dobar vojnik, ali sumnjam da bi, onako alkoholizovan, bio u stanju organizovati kakvu šumsku zasjedu, a kamoli nešto komplikovanije. Ipak, major je major. Kad na - 15, u ledeno sarajevsko jutro kaže "fiskultura do pojasa goli", valja svući košulju i tregeraču majicu, istrčati na igralište dok ti se led hvata na dlakama na prsima, trčati uz idiotske vojničke pjesmice, raditi sklekove na pothlađenom asfaltu koji se mrazom lijepi za dlanove, napola go skakati po šumi dok slušaš kako drvo puca od mraza... Da, pomoglo je Šmarcelju to što je bio Slovenac. Malo je Slovenaca i Hrvata bilo među oficirskim, pogotovo među podoficirskim kadrom u JNA. JNA nacija je lučem tražila Slovence. Nisu Slovenci baš voljeli tu JNA. Nisu to puno ni sakrivali. Kad bi se neki prijavio na vojnu akademiju, bivao bi, skoro obavezno, primljen. I, kad bi bio primljen, lakše i brže od drugih bi postajao pukovnik. I, svjestan svoje vrijednosti u popunjavanju nacionalne strukture u JNA, ponašao bi se kako hoće. Srbi i Crnogorci, vječno gladni uniformi i činova, za desetinu psina koje bi napravio jedan oficir Slovenac bili bi ražalovani i strpani u vojni zatvor. Dakle, i u toj "nadnaciji" zvanoj JNA, neki su bili jednakiji i ravnopravniji od drugih.

Dobro došli i bolje se snašli

Što se tiče Hrvata u JNA, oni su morali biti ozbiljniji i predaniji od Slovenca, iako ih se relativno malo prijavljivalo u "kastu" zvanu JNA. Imali su dobru prođu na konkursima za akademiju, bili su i oni u deficitu. Regrutovani su uglavnom iz partizanskih krajeva Dalmacije i Bosne. Muslimana je bilo dovoljno da se popuni broj, iako su oni išli u JNA uglavnom iz ekonomskih razloga. Para dobra a posao lak. Albanaca je bilo malo, ali ne zbog Albanaca nego zbog Srba. Uglavnom, Živko Budimir je, i pored toga što je bio Hrvat i imao samim tim i predispozicije za oficira koji ne bi imao problema da ode u penziju kao komandant armijske oblasti, bio podoficir. Zastavnik. Čovjek koji je čekao na mjesto u vojnom odmaralištu. Bez slobode civila, a bez privilegije oficira, Živko je prao svoje, vjerovatno "Zastavino" vozilo i nedjeljom klofao tepihe. Znate, nedjelja bi bila dan pun klofanja tepiha i pranja automobila za oficirsku kastu. Nedjeljom se ne radi, ide se u crkvu. Zato se moralo vidjeti da kasta nedjeljom radi, i to u vrijeme kad se ide u crkvu. Uglavnom, Živko je, iako Hrvat, bio podoficir. Bio je, što bi naš narod u Hercegovini, bez obzira na vjeru i naciju, rekao, malo "hablekast". To mu je preostalo iz vojničkih dana. Glad za parama i ta "hablekastost" bili su stečeni kapital Živka Budimira. Zadobio je članstvo u HSP-u, stranci koje bi se i šangajsko podzemlje posramilo. Imao je u kancelariji neprijavljen pištolj. Da mu se nađe. A mogao ga je registrovati kao bivši vojnik ili kao predsjednik Federacije, sasvim lako i legalno. Pričao mi kolega, fotograf u jednom listu, gledao kad su ga trpali u mostarski zatvor jer je, između ostalog, kako je navela optužnica, oslobađao serijske silovatelje. Išao je među ostale zatvorenike, od kojih mnogi imaju žensku djecu. Pjevali su mu, sa prozora "Iznad Tešnja zora sviće, dobro doš'o predsjedniče...". A kad je izlazio, pjevali mu "Sve što želim u ovom trenutkuuuuu, di, idi iz života mogaaaa...". Ni u zatvoru nije bio ravnopravan. Ostali su zatvorenici mogli telefonirati svaki dan i družiti se sa drugima, on je mogao nazvati jednom i ostati u ćeliji. Zato što je Hrvat? Ma ne, većina zatvorenih u Mostaru bili su Hrvati. On je bio nejednak i neravnopravan. Da li zato što je okrenuo leđa svom narodu, ili zato što je hablekast, sad više nije ni važno.

I u sportu nesportski

Pomislio bi čovjek da je sport polje jednakih, osim po rezultatima. Ili kultura? Ali, hajdemo malo o jednakosti i ravnopravnosti u sportu. Dobar primjer da u sportu pobjeđuje bolji a ne bogatiji i moćniji, primjer je srpskih tenisera. Da, loš primjer. Novaka Đokovića ne možemo uzeti kao primjer, on je postao institucija i zbog vlastite ljudskosti i skromnosti, najviše zbog spremnosti i sposobnosti da pod kišom predrasuda zadrži dostojanstvo i patriotizam, i ljubav prema zemlji i narodu iz kojeg je potekao. Sumnjam da mu je laknulo zbog ove trojice na vlasti u Srbiji, koji su spremni da za ostanak na vlasti poklone svijetu sve Srbe na dalje upravljanje i torturu, da učine od njih narod koji će bolje poznavati engleske i njemačke pisce i kulturu nego svoju kulturu i svoje velikane i koji će se stiditi vlastite istorije. Ali, vratimo se malo u vrijeme Slobodana Živojinovića. Ne, ne, ima boljih primjera, vratimo se u vrijeme kad je Monika Seleš bila najbolja teniserka na svijetu. Mala, snažna, žilava i brza Vojvođanka, kosila je svjetske teniske zvijezde kao kosačicom na benzinski pogon, odnosila pobjede i donosila pehare odakle god bi se vraćala. Ali, avaj, Srbija je u to vrijeme bila najsatanizovanija zemlja svijeta. Takvo što se nije moglo dozvoliti. Napravljen je eksces, napad na Moniku, poslije kojeg više nikad nije nastupila na nekom zvaničnom turniru. Gem, set, meč. Srbija više ni u čemu dobrom nije bila poznata, čak ni po maloj Vojvođanki koju nije spasilo ni američko državljanstvo.

Kultura bez doping kontrole

Doping kontrole su česte u sportu. Doping je čak češći od trovanja u politici. Dopinguju se svi, ali vrhunski sportisti znaju kako se to sakrije. Znaju i hrvatski i srpski teniseri. Ipak, doktori koji ispituju testove mogu izraziti sumnju u doping i suspendovati tenisera. Đokoviću više ne mogu, on je nadrastao svjetski tenis, ali ima drugih na kojima se može primijeniti princip jednakih i jednakijih. Najnoviji je primjer izbacivanje dvojice sportista na vrhuncu karijere iz svjetskih teniskih okvira. Nijedan nije bio službeno dopingovan, ali su oba službeno izbačeni više mjeseci iz svjetskih takmičenja. Novak je stao u njihovu odbranu, stao je i Slobodan Živojinović, oba svjesni činjenice da te mjesece suspenzije srpski i hrvatski teniser nikad više neće moći nadoknaditi. Ali, džaba, Hrvati i Srbi, naročito Srbi, moraju znati gdje im je mjesto. Negdje ispod sredine, baš kao i literaturi Balkana. Interesantna je činjenica da je Mile Stojić najprevođeniji savremeni pjesnik u BiH, iako nije napisao ništa vrijedno dubljeg razmišljanja, ni na polju poezije ni na polju proze, za razliku od Darija Džamonje i Hajrudina Ramadana koje niko i ne pomišlja prevesti. Literatura ovih prostora je osrednja i loša, svijet to mora shvatiti, baš kao i mi. To dokazuje ovo što prevode na strane jezike. Tako to ide, po principu ravnopravnosti. Moramo ostati ne samo osrednji i loši, sa pravom da u tome budemo jednaki i ravnopravni.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.