Svi Markovi kastinzi

Lučićevom paziguzu javljam da sam od 1. septembra 2007. nezavisni poslanik i uz to mu želim mnogo uspjeha u odbrani rza i obraza hercegovačke ustašije, ali se Ivinim posilnim ne bih bavio, pored ostalog i zato što imam prečeg posla: Htio bih vratiti bar mrvu duga pokojnicima." To da mu neko reče pa on pročita, vjerujem. To da ima prijatelja, baš i ne. 

Časno ime i prezime da se ne prlja

Eto, čovjek s časnim porijeklom, još časnijim imenom, časnim prezimenom i nečasnom ratnom i poratnom ulogom bosansko-bošnjačkog đugumaša, opet se oglasio u svezi i glede mene. Opet nema argumenata, samo kvalifikacije, kao i prošli put. Ali, pošto sam navikao da vraćam višestruko, sad ću malo analizirati njegovu zadnju čaršijsko-nekrofilsku naricaljku u heftičniku "BH Dani". Iz obzira prema časnom prezimenu koje nosi, imenu koje je dobio od svojih, boljih od sebe, u daljem tekstu ga moram zvati "Ono". Veliko slovo "O" je tu zato što je stariji od mene, nisu me učili riječima kao što je "rz" i "paziguz", tako da ih i dalje neću koristiti. Nadam se da njegov drug Radovan u Den Hagu ne koristi te riječi, prevodioci bi se za glavu uhvatili. Možda bi "Ono" iskoristilo koju francusku riječ da zna francuski koji, eto, voljom onih čiji nacionalizam zastupa, i prevodi. A zašto odgovaram? Pa, kao i prvi put. Bezobraznima ne okrećem drugi obraz, više volim vratiti. A i "noblesse oblige", rekli bi oni koji jezik koji "Ono" prevodi zaista znaju.

Pseći registar Markovih koraka

Saznajem da je "Ono" otkazalo poslušnost gazdi Harisu Silajdžiću, i to poodavno. I steklo nezavisnost, kaže. Pošto je "Ono" već izašlo iz ljudskog svijeta, moram radnju otkaza poslušnosti spustiti u pseći registar. Pas koji okrene leđa lošem gospodaru je pas vrijedan poštovanja. Jer, takav pas se odriče pseće kućice i redovnih obroka, zbog principa ili gađenja, gladuje i trpi. Ali ne, "Ono" nije ni pseći dosljedno. Zadržalo je zlatnu ogrlicu i odnijelo sa sobom redovne obroke i privilegije. "Ono" sjedi i čeka svojih pet do šest hiljada maraka poreskih obveznika mjesečno, preživa na svojoj parlamentarnoj klupi i u slobodno vrijeme priča o svom disidentizmu i nezavisnosti. Kao pas koji ništa ne radi, čak ne ustaje, leži u ćošku avlije i čeka masnu kobasu koju je zaradio lizavši tek kratko prepone svog gospodara, sad eto više ne mora. Prošli gazda, Alija, umro mu je. I on je, baš kao i "Ono", lagao da se zalaže za sve ljude u ovoj zemlji, ali to već Allah dž.š. tabiri s njim na onom svijetu. Nije "Ono" dočekalo da mu ovaj novi umre, tako da je novi s njim ipak bolje prošao. "Ono" u parlamentu i ne progovara, valjda da ga bivši gazda u nastupu pravednog gnjeva ne opali po preživarskoj labrnji.

Što se Ivo gleda krivo

Bez Ive Lučića "Ono", izgleda, ne može. Valjda zbog višerangiranog mu Ivana Lovrenovića, čovjeka važnijeg od njega za ideju bosanstva i bošnjaštva. Iako, nisam ni pisao o njemu i Lovrenoviću, već o nacionalizmu, svom i tuđem. Ali, u nedostatku argumenta i obraza, neka se "Ono" posluži i time, ako već mora. Ionako ima samo prazne kvalifikacije za raspravu. Možda je Njemu, starom đugumašu, neobično što je jedan Ivo Tuđmanov general - bojnik!? Prvo, čudno bi bilo da je Ivo Alijin general. Čudno mi je i da su izvjesni Jovan i Stjepan Alijini generali. Ali, u naopakom svijetu u kojem živi "Ono", čak je i drukčije razmišljanje, ne samo nepripadanje Alijinoj vojsci, fašizam i ratni zločin. A, po starom čaršijanerskom običaju, četnik i ustaša je svak ko nije pod Alijinim mošnjama ratnu i intelektualnu reputaciju stekao. Mošnje pokojnika pazeći im guzicu (osvrt na krkanski izraz "paziguz") odozdo ja nisam gledao kao "Ono" mošnje i guzove rahmetlije...

Ono i nekromanija sa osvrtom

"Ono" piše i sljedeće: "Često se sjetim Vasilija Lukovića, oficira Armije BiH čiji je sin Vlado poginuo kao branitelj Sarajeva. Vasko je spadao u Crnogorce koji valjaju: Bog nam takve šalje da imamo koga pokazati svijetu kao dokaz da crnogorski pravoslavci nisu ološ stoposto već samo 95 procenata." Pretpostavljam da moji Crnogorci, oni koji nisu poginuli u Aljinoj vojsci, spadaju u tih 95% nečasnih. Zašto se ponekad "Ono" ne sjeti svojih Crnogoraca i Srba pobijenih na Kazanima i brojnim drugim "multikulturnim" mjestima na kojim se stvarala njegova država i nastajalo današnje Sarajevo, 95% čisto etnički i 100% čisto ideološki? Ili onih ubijenih kopajući rovove i praveći grudobrane Armije BiH? Onih koje su pobili Alijini Caco, Juka, Ćelo i ostali? Je li se ikada "Ono" zapitalo da li je nesretni sin Vasilijev otišao u Alijinu vojsku da mu ne bi pobili familiju, Vasilij isto? Kao što su brojni muslimani u RS, puno brojniji nego Srbi i Crnogorci u Alijinim formacijama, tako samo čuvali svoju glavu i svoje familije? Ne, "Ono" je homerovski slijepo za stradanje onih čiji mu se nacionalizam ne isplati. Isto kao što je homerovski slijep na podizanje spomenika samo i jedino djeci koju je ubilo oružje VRS, ne i onoj djeci koju je ubila Armija BiH. Jesam li izjednačio "agresora" i "žrtvu" ako djecu u smrti izjednačim? Bar su djeca ista, drago Aljino "Ono". Ili nisu? Homerovski je "Ono" slijepo i na davanje imena ulica Sarajeva po glavosječama iz turskog vakta, ali dobro vidi kad se ulice Banjaluke imenuju po Srbima sa Solunskog fronta. Usput, ne bih se čudio da je metak koji je završio u sinu nesretnog Vasilija o kom piše došao s leđa, kao i mnogima koji su "popušili" tu plitku "multikulti" priču koju "Ono" još uvijek hrani i drži je se kao za zastupničku klupu i paušale. Kad samo pomislim da ga ja i moji plaćamo, baš kao i ove bolesne televizije, riga mi se od muke...

Izvisjeli o Visu

Piše još o jednom časnom oficiru na Visu koji se ubio zato što nije htio pucati u Hrvate. Koje, pitam ja "Ono"? One u Hrvatskoj? Ja bih našao neki drugi način da ne pucam, i jesam našao. Zašto se "Ono" nije ubilo prije nego što je postalo Aljina "multikulti" četka i učinilo ovaj rat gorim nego što je morao biti svojim prenemaganjem i maskiranjem tuđeg nacionalizma? Muško izabere mušku smrt, drago "Ono", miševima poput Vas ostaje da pričaju o tome i navode vodu na svoj mlin, da još jednom ubijaju ubijene staračkim prenemaganjem.

Sreća je Marku leđa viđet

I opet ono piše o zlosretnom Vasiliju. Piše ovako, nekrofilski kako je naučio, homerovski videći šta mu odgovara: "Iza rata, Vasko se razbolio od raka kostiju praćenog stravičnim bolovima i, kad su mu muke dodijale, bacio se pod prozor. Jednom, kad sam došao da ga obiđem, malo je sjedio s nama, potom su ga odveli u sobu, a ja ostao s njegovom ženom Nevenkom i sinom Draškom koji je bio moj student, jedan od najboljih koje sam imao i jedan od najkrasnijih Crnogoraca koje znam. Kad sam se s njima praštao u hodniku, Vasko me čuo i polumrtav ustao da me isprati: obraz nije dopuštao da leži dok gost odlazi iz kuće". Je li tom kojeg vičem "Ono" palo na pamet da je Vasko i obolio jer je shvatio da mu je sin poginuo ni za šta, u tuđoj vojsci, možda ubijen s leđa? Zašto se ubio skačući kroz prozor? Zar mu "multikulti" ni oružje nisu ostavili da se ubije muški i vojnički kako je živio? Nisu mu vjerovali? Ja svoju smrt zamišljam tako što kvasim pištolj da ne zapali kuću kad mi padne iz ruku, Srbin sam i Crnogorac jednako, zaslužujem mušku smrt. Nisam odvezana Harisova Đekna... A to da je Vasilij otišao u sobu dok je "Ono" bilo tu, vjerujem. I ja bih da ne gledam "Ono" u svojoj kući. Isto kao što bih, baš kao i nesretni Vasilij, ustao da ispratim "Ono". Takvom gostu svak rado leđa vidi. I u moju časnu kuću svak donese radost, neko kad uđe a neko kad izađe iz nje. Gosta oni iz časne kuće nikad s praga ne ćeraju, makar gadan i neokupan bio kao "Ono".

Ni zrno mira Vasku

Piše on još i sljedeće, s mrtvog se Vasilija ne skida: U ratu je Vasko jednom sjedio kod mene. Od svega što samo pričali pamtim dvije sitnice. 1) Pričao mi je kako se, kad je bio dječak, sa društvom kartao na Orlovu Kršu, na grobu vladike Danila. 2) Čitao je moje tekstove iz Dana i Oslobođenja. "Prećeruješ", rekao je. "Sve ti je tačno, ali prećeruješ u načinu". Našto sam kazao: "Jebeš Crnogorca koji ne prećeruje". Vasko je ustao, rekao: "Evo ruka", i, dok smo jedan drugom stiskali desnice, dodao je uz onaj neuporedivi osmijeh: "Ni ja ti ne bih dao lulu duvana za Crnogorca koji ne umije da prećeruje". Jadan Vasko je, čini mi se, shvatio da "Ono" ne može prestati s lizanjem mošnji vlastima u Sarajevu. Probao mu je, kanda, kazati da pravi budalu od sebe i od njega, da je živa glava na ramenu ostala, da se ne treba više balečit i ponižavat. Pa je onda, pobojavši se da bi "Ono" moglo da ga potkaže da ne misli kao "Ono", pa da mu na vrata dođe ideološka policija i priupita ga je li za Bosnu ili nije, u prevodu - je li antifašista ili fašista. U ratu se u Sarajevu zbog "vlaškog" imena i prezimena i stanova glava gubila, za riječ i brže. Ako se nije mislilo i govorilo kao "Ono", naravno. I Gospodara Danila je spomenuo, nesoj i avetinja, da i njega uprlja. Vladiku Danila, koji je mačem sjekao i, prave Crnogorce, ljude i junake, slao na onakve kao što je "Ono".

Markovo konačno "Alahuekber"

Ostatkom nebuloznog teksta Vas ne bih zamarao, niste Bogu skrivili koliko "Ono". Ali, evo, citiram još ovo što je napisao: "Na književnim večerima, često sam slušao Hamzu Humu i zaboravio sve, osim jedne stvari koja se ponavljala, valjda je zato preživjela: Pročitaću vam", rekao bi, "Labudovu pjesmu koju sam napisao juče, prije šesnaest godina". Našto bi se mnogi nasmijali. Sad znam da ta dosjetka nije bila tek Hamzino tjeranje šege s pjesnikom u sebi koji je ćutao u starosti, što je značilo i način da se duhovno digne, bar za tren, nad tu ne baš veselu činjenicu, već i golu istinu: u mojoj duši, rat u BiH je počeo juče, prije 18 godina. Jer život proleti dok si rekao "Subhankellahumme-ve-bi-hamdike-ve-tebarekesmuke-ve-teala džedduke-ve-la-ilahe-gaj ruke-Allah-uekhber". Ovo prije arapskog sam razumio iako ne znam zašto je to napisao i zašto opet spominje Hamzu Humu, većeg i boljeg od sebe. Valjda da sebi da neki značaj, vanpolitički, umjetnički kanda. Da se i on osjeti malo umjetnikom. Ali zadnje nisam razumio (nije ni on, tako je i napisao) osim "Allahuekber". Mogu pretpostaviti zašto je neizbježno bilo to "Allahuekber" u tekstu. Nije moglo "Ono" odoljeti porivu i pozivu. To je, između ostalog, ratni poklič onih kojima njegovi nikad nisu robovali, a "Ono" to i dan-danji čini.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.