Svetac među pticama

Svaka ptica

I ja sam bila ptica, vrapčić, potrčko, jer da kažem da sam bila ševa, izmislili bi da Ilija Ladin i ja nismo pjevali, već da smo se ševili, a nismo, ptice su mi svjedoci. Ilija Ladin je bio svaka ptica. Gugutao je poput goluba kad bi stao ispred ogledala, nakrivio šešir  na glavi, podesio izraz lica, posebno usana. Njih  bi krivio, rastezao  i skupljao i tako isprobavao  - kako zvuči pjesma koju će uveče kazivati na književnoj večeri. Ja sam glumila publiku koja bi unaprijed pišala od smijeha. Da je Ilija Ladin završio glumu, bio bi ravan Čkalji, ali on je bio ptica. Mogao je biti lastavica, samo odjednom bi napustio gnijezdo "i nema ga danas, i nema ga sutra..." Bivao je i roda, stajao na jednoj nozi, možda zato što  na svijet nije donio nijednu bebu. Da bi je donio morao je htjeti i da je napravi, a on se nije bavio lutkarstvom.

Ilija Ladin, srce jedno bolno samotno, mogao je biti i sova, noćna ptica eja, ćuk. Stanovao je u zgradi blizu mosta koji se zvao Most bratstva i jedinstva, pa Plavi most, a bio je crni most. Sa nekog obližnjeg tavana sove su zbog Ilije preselile u tamni podrum u kojem je on proveo mnogo svojih ptičjih godina.

Nije mogao biti ptica grabljivica. Živio je od zrnaca koja je sam za sobom sijao, i kad ogladni vraćao se da ih pokupi. Posijanih zrnaca najviše bi nalazio u Stratinskoj, selu između Banjaluke i Bronzanog majdana. Tu je rođen 1929. u kući Kozića od oca Lade (možda Ladislava) čije će ime uzeti za svoje pjesničko prezime. Nikad neće zaboraviti da je Ilija Kozić, ali će biti i ostati neponovljiv pjesnik Ilija Ladin. Kratka bilješka o njemu kaže da je gimnaziju učio u Travniku, Zagrebu i u Banjaluci. To u Banjaluci, pričao mi je, imalo  je posebnog odraza  na njegov život. Bio je pitomac i učenik Gimnazije u Trapistima. Odgojen je i tu i kod kuće kao časan čovjek velikog poštenja. Njegov odnos prema ljudima, Bogu i pticama bio je svetački.

Ujedno Ilija Ladin je bio i svjetski, evropski čovjek, što i mi mislimo da jesmo. To se vidjelo i po njegovom odijevanju, nosio je odjeću  kupljenu na buvljaku. Nije to bio neki veliki buvljak kao poznati pariški ili beogradski, bio je svaštarski, sitničarski, buvljačić ispod Kovača, nešto niže njih. Kako je to kraj u kojem sam jedno vrijeme radila i stanovala, voljela sam njime da prošetam i probudim sjećanje na davnu svoju ljubav. Na Kovačima, u jednom sokaku, trajala je i neka stara kuća u kojoj je, recimo, mogla da odrasta  i Anika u svojim vremenima, kuća sa prostranim dvorištem. Ono se u prolazu ukazivalo čitavo pošto su ulazna vrata danju bila otvorena. Koliko god sam željela da saznam ko u toj kući živi, nikad nisam vidjela da je kroz njena širom otvorena vrata neko ušao ili kroz njih izašao.  Kako me bole ta dvorišta i prolazi u kojima su se nekad grlili Anika i ... sve njene ljubavi, bole me puteljci i vrtovi, moji koraci na njima.

Piramida na Kovačima

Prije jedno godinu dana, šetajući tim krajem, bila sam iznenađena izgradnjom neke velike neobične građevine. Kad je pored mene naišao neki mladić, upitala sam  šta će to biti, šta se to na Kovačima gradi. Iznenađen mojim pitanjem, mladić je, s podsmijehom rekao: "To Mustafa Cerić pravi sebi piramidu, misli da  je faraon..." i produžio svojim putem smijući se. Neka, pomislila sam kad sam shvatila, to je pravo i potreba ljudi... ali mi je bilo žao Kovača, i kovača iz  pjesme u knjizi "Gorak konak". Otada nisam bila na Kovačima. Na Vratnik idem preko Nevjestine mahale i Jekovca, a i to su pjesme iz gorkog  konaka. No, vratimo se prijatelju, pjesniku Iliji Ladinu.

Odlazila sam s njim na buvljak ispod Kovača, kupovao je  stvari koje su bile posebno šarene - žarke boje  širokih kravata i leptir mašni, hlače s crvenim žutim i plavim prugama i kružićima,  sve vrste prsluka izdvojenih iz muških  odijela, šešire predratne građanske gospode, odbačene cipele i izlizane drvene nanule.. Prodavci su ga poznavali, zvali su ga imenom, hitali robu prema njemu, a on je hvatao u zraku. Na kraju sve bi mu to davali uz urnebes i našeg i njihovog  smijeha.

Iliju su voljele i druge sarajevske pjesnikinje, posebno ga je voljela Nasiha Kapidžić-Hadžić, njegova Banjalučanka, možda su se znali i iz školskih dana. Družila se s njim i Bisera Alikadić, Ljubica Ostojić i Ružica Komar... On nas nikad nije hvalio niti je o nama pisao eseje,  pogovore i predgovore našim knjigama. Nije se plašio da ćemo ga prestići, i nadvisiti, stati rame uz rame s njim.

Bolna čežnja za slobodom

Imao je Ilija Ladin svoj nekakav otkačen stil u svemu. Kad bi odlazio negdje poslom među ozbiljne ljude ili kad bi nastupao na književnim priredbama, oblačio bi se građanski nenapadno smireno i smjerno. Ali u slobodno svoje vrijeme, predveče, recimo, pozvao bi me u šetnju Obalom. Ljudi bi zastajali i zagledali se  u nj, moguće su pomišljali da je negdje u blizini cirkus iz kojeg je taj klovn ko zna zbog čega pobjegao. Prolaznici bi se okretali i  ostajali bez odgovora, jer Ilija bi uzdignute glave hodao krupnim koracima ozbiljan i važan. Naizgled luda i smiješna, bila je to njegova bolna čežnja za slobodom, za slobodnim letom ptice koja se i stihom i životom izdvojila iz jata. Jato su predvodili oni koji su samo za se prisvojili sve njegove slobode.

Poput poznatih velikih pisaca i umjetnika, mi nismo mogli otići ni u Pariz  ni u London. Ako smo imali sreće da odemo do Puškinovog groba, vraćali smo se za tri dana. Pristajali smo uz one pritajene disidente koje ni u zemlji ni izvan zemlje niko  nije pomagao ni podržavao. Zato smo do kraja života i u snovima i na javi letjeli sa pticama. Nažalost, ne zadugo. Razdvojile su nas (da li samo geografski) probuđene i pothranjene stare omraze i  podjele koje smo i mi ptice ponekad prepoznavale u svojim kandžama i kljunovima. Jer, pored ptičijoj slobodi, pjesnik pripada i svome jatu, posebno kada je ono ugroženo. A svi smo mi bili smrtno ugroženi. Moćnije i jače od nas bile su samo ptice grabljivice.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.