Sve se otelo kontroli

Ljevičarski aktivisti velikim protestima iskazali su protivljenje vladinim mjerama štednje blokiranjem nove zgrade Evropske banke na čiju gradnju je potrošeno basnoslovnih 1,3 milijarde evra, pola milijarde više od godišnjeg budžeta Republike Srpske (2,033 milijarde KM).

Protest hiljada ljudi u Frankfurtu šokirao je svijet, jer je kroz sve ove godine krize bilo uvriježeno mišljenje da kriza jedino nije okrznula Njemačku. Pored toga, Nijemci su poznati kao radni, pedantni, ne baš previše buntovni ljudi poput violentnih južnjaka Grka, Španaca ili Italijana.

Ali demonstranti u Frankfurtu i nisu samo pričali o krizi u Njemačkoj, niti su zbog toga bili na ulicama. Oni su ustali protiv svih nevolja koje je donio savremeni kapitalizam i neoliberalizam i glasno zatražili da se obustave mjere štednje koje ne vode nikuda.

ECB, zajedno sa Evropskom komisijom i Međunarodnim monetarnim fondom, dio je takozvane "trojke" koja nadzire poštovanje uslova za dobijanje kredita u finansijski problematičnim zemljama, poput Grčke, a demonstranti ispred njenog sjedišta čvrsto su podržali Grke ističući da su upravo oni pokazali svijetu da je drugačija politika moguća.

Ne samo Siriza, nego i ovonedjeljni uspjeh političkih debitanata iz Podemosa na izborima u Andaluziji, ali i uspon bivšeg francuskog predsjednika Nikole Sarkozija govore da Evropa, svjesna i sita društvene neravnoteže, raslojavanja, vlasti banaka.... pokušava da promijeni suštinu poretka koji se oteo kontroli.

Feudalci i kmetovi

Sve više finansijskih eksperata, filozofa, sociologa, intelektualaca upozoravaju da je u posljednjoj deceniji došlo do velike polarizacije u bogatstvu i siromaštvu. Oko 50 odsto bogatstva cijelog svijeta dijeli samo jedan odsto njenih stanovnika.

Da li se to, kako su mnogi skloni da kažu, zapad vraća u feudalizam? Gdje smo mi u svemu tome? Da li smo mi duboko u feudalnom dobu desetinama godina daleko od prvih naznaka industrijske revolucije?

Kao i u svijetu, u posljednjoj deceniji i to od 2003. godine do danas, socijalne razlike i kod nas postale su nepremostive. Prvo je bio rat u kome je većina ostajala bez svega, a veliki broj ljudi i bez života, a manjina zaradila prvi milion na švercu što oružja, što hrane, što cigareta, što nafte... Onda je došla poslijeratna obnova i privatizacija u kojoj su nestale brojne firme, a njihova imovina opljačkana. Oni koji su se nadali da će poslije rata nastaviti da rade tamo gdje su radili prije njega završili su na ulici. Srednja klasa se iz godine u godinu topila, a sa njom u nepovrat odlazila i stabilnost društva.

A danas? Danas, prema istraživanjima, više od 700.000 ljudi u BiH živi na ivici egzistencije, a svaki šesti ide u krevet gladan, a istovremeno je broj multimilionera udvostručen. Prema procjenama međunarodnih finansijskih institucija, danas ih ima 90, a dijele 10 milijardi dolara profita. Samo prelaskom iz 2012. na 2013. broj superbogataša skočio je sa 65 na 85.

Prema "Forbsovoj" listi multimilioneri u BiH su Marijan Primorac, Mirko Grbešić, Pero Gudelj, vlasnik FIS-a, Senad Džambić, vlasnik "Binga", Tihomir Brajković iz Kiseljaka, Tomislav Antunović iz Orašja, Nijaz Hastor, Nihad Imamović, Izudin Ahmetlić iz Tešnja i vlasnici "Sarajevske pivare" Hilmo i Mujo Selimović.

Ono što je zanimljivo prvi na listi su biznismeni iz zapadne Hercegovine, a u top 20 nema nijednog iz Republike Srpske.

I u komšiluku je situacija slična. Na prvom mjestu po multimilionerima je Hrvatska koja ih ima 221, a svaki deseti ima imovinu veću od 100 miliona dolara. Srbija ima 110 multimilionera koji upravljaju sa 13 milijardi dolara.

Rijetki su oni koji su tako veliki kapital stvorili u tržišnoj utakmici, prodajući svoj "najpoželjniji" proizvod. Većina zato ima devizu: "Sve me pitaj, samo nemoj za prvi milion". A prvi milion većina je zaradila ili pljačkajući državu ili grebući se o nju.

Bogatstvo multimilionera u postratnoj tranziciji nastajalo je uglavnom po političkoj liniji, zahvaljujući političkim injekcijama, a ne slobodnoj volji tržišta ili sposobnosti najvećeg broja biznismena.

U jednoj analizi hrvatskih eksperata definicija vremena u kom živimo kaže:

"Nije nam se svidjela tržišna igra i njeni rezultati, pa smo dali političarima feudalna ovlašćenja u redistribuciji društvenog bogatstva, te su oni koji su bliže vlasti, poput naših feudalnih dvorskih paževa, Todorića ili Pavića, dobijali pogodnosti i privilegije, kakve nikada ne bi imali u tržišnoj utakmici, dok se oni koji se ne sviđaju vlastima dave i kažnjavaju".

Manje-više i u svim drugim državama nastalim raspadom Jugoslavije situacija je slična. U ostatku svijeta nešto je drugačija, jer tempo raslojavanja ne diktira samo politika, nego prije svega banke, koje su vladari iz sjene.

Namet na vilajet

U tom i takvom sistemu jedina zarada države je porez. Kako raste državni aparat i kako privreda ne postoji, porezi su jedini način da se puni državna kasa iz koje se finansira administracija, policija, sudovi, vojska.

Jedno od predizbornih obećanja novih ljevičarskih partija koje osvajaju Evropu temelji se na ravnopravno "razrezanom" porezu. Moderni Robin Hudovi poput Ciprasa ili Iglesiasa svoj izborni uspjeh mogu da objasne i obećanjem da će multimilioneri biti pravedno oporezovani, dok će porezi ostatku populacije koja preživljava biti korigovani.

Kao i u ostalim državama, kod nas je porez najveći prihod države, mnogo veći nego u razvijenim državama, jer uništena privreda ne puni državnu kasu. Ako se zna da je u BiH od ukupnog broja zaposlenih jedna trećina u javnom sektoru, onda svako malo namet na vilajet je realnost njenog opstanka.

Nedavno čovjek koji pokušava da se bavi privatnim biznisom, stvori proizvod i zaposli 30 ljudi, ispričao mi je kako je poslovanje ovdje postalo nemoguće, jer da bi uvezao mašine potrebne da zaposli ljude mora da plati poreza oko tri miliona KM. Zašto bi onda uopšte širio posao i zapošljavao bilo koga?

Prije nekoliko godina i poslodavci u medijima suočili su se sa posve suludim nametom koji se odnosio na honorarne ugovore. Veliki broj saradnika u medijima, od kada je svijeta i vijeka, imao je honorarne ugovore o saradnji, a radno pravni status ostvarivali su u drugoj kući. Ovo je posebno praksa kada je riječ o saradnicima iz unutrašnjosti.

Tako recimo novinar stalno zaposlen na Radio Trebinju, gdje se za njega uplaćuju porezi i doprinosi, honorarno sarađuje sa "Glasom Srpske". Ovim izmjenama zakona i onaj medij sa kojim honorarno sarađuje dužan je da uplaćuje poreze i doprinose kao da je riječ o stalno zaposlenom. Tako za jednog čovjeka poreze i doprinose uplaćuju dvije medijske kuće, a moguće i više, zavisi koliko honorarnih novinarskih angažmana ima. Ova mjera za punjenje kase dotukla je poslodavce u medijima.

Danas se privrednici uništeni u poplavama žale da bez obzira na velike gubitke koje su imali moraju da plate porez.

Ali jasno je da je država prinuđena da podiže poreze da bi nahranila vojsku državnih činovnika, penzionera, sindikatlija... koji uživaju sve privilegije života na tuđoj grbači, dok je broj radnika sve manji, kako u javnom, tako i u privatnom sektoru, koji se guše od nameta.

U tom i takvom sistemu drže se još jedino privilegovani pojedinci, koji izrastaju u feudalce. Pola miliona nezaposlenih nisu ni kmetovi.

I dok se zaduženost stanovnika RS povećava, a prema posljednjim podacima Agencije za bankarstvo, građani su se lani u bankama zadužili 2,37 milijardi KM i to uglavnom kreditima za opštu potrošnju i stambene potrebe, sa druge strane prodaja luksuzne robe bilježi visoke prihode.

Tako je, prema pisanju medija, samo u prošloj godini na uvoz automobila potrošeno pola milijarde KM, na prodaju skupocjenih satova četiri miliona KM, a na drago kamenje i zlato 6,5 miliona.

Ono što bi trebalo da bude srednja klasa spas vidi u odlasku odavde. Tako sve veći broj domaćih portala nudi poslove vani posebno za medicinske sestre i ljekare, a njemački jezik je postao jedan od najpoželjnijih.

Nedavno se na jednom od portala pojavio i oglas za posao u Kanadi za vozače kamiona kojima poslodavac čak plaća i avionsku kartu. Ponuda u kojoj je plata vozača od 35.000 do 49.000 evra godišnje iz ove perspektive izgleda kao sedmica na lotu.

Istovremeno kod nas radnici "Kosmosa" i dalje traže 15 plata na ulici. Plata koje su zaradili, ali niko nema odgovor na pitanje gdje je novac završio. Predsjednik Sindikata tvrdi da je u Saudijskoj Arabiji blokiran račun privatnog lica na koji su se slijegale velike količine novca čije porijeklo nije bilo poznato. A radnici izloženi ruglu i poruzi, malo ko ih je upitao kako su i od čega preživjeli ovih 15 mjeseci bez ijedne marke. Od čega uopšte žive, od have? Ništa od empatije kada "sit gladnom ne vjeruje".

Da recept za uspjeh, ipak, postoji svjedoči uzlet Češke, koja se ubrzano približava samom vrhu EU i u kojoj je BDP po stanovniku viši od 80 odsto prosjeka Unije (u BiH BDP je 72 % ispod evropskog prosjeka). Ekonomisti se slažu da je nekoliko razloga zbog kojih je Češka tako visoko uzletjela: strane investicije koje su ušle u zemlju odmah nakon razlaza sa Slovačkom, činjenica da su svoju industriju snažno vezali za Njemačku koja im je glavno tržište, kao i to što u ovoj zemlji nema pedlja neobrađenog zemljišta.

U Češkoj nema velikih razlika, a srednja klasa je dominantna i na njoj se temelji socijalna i privredna snaga cijele države. Kao i svake druge države.

Toga je postao svjestan i Barak Obama, kada je krajem januara pred Kongresom zatražio veće poreze za najbogatije Amerikance, kako bi pomogao srednjoj klasi da ojača kroz povećanu potrošnju.

Da li je ovu lekciju naučio od Ciprasa ili ne, ali istina je da mu je popularnost automatski skočila za devet odsto.

Na korak do feudalnog društva jasno je da cijeli zapadni svijet vri opirući se povratku u prošlost. A mi? Imamo li mi plan i strategiju?

Kada bih pisala o sto dana Vlade, baš to bih pitala. Ovako ništa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.