SUSRET LICEM K LICU

 Poštovani čitaoci, u tekstovima koje namjeravamo ubuduće pisati i objavljivati, prije svega, da vam saopštimo neke važne pouke i poruke Hrišćanske vjere, govoreći o pitanjima značajnim i svakodnevnim, koja često čujemo i od naroda prostog i od učenog. Bez misli preuzvišene da će naše riječi biti izvrsne i savršene, imamo želju i namjeru da one budu saglasne Svetom Pismu i Predanju naše Svete Crkve.

******* 

Lice čovjeka je najsavršeniji izraz njegove ličnosti. Na licu - očima, čelu, osmijehu, cjelokupnom izrazu koji lice pruža - odražava se sav unutrašnji svijet čovjekov i najveće dubine njegovog bića. Zato je u pravoslavnoj vjeri, koja počiva na tajni ličnosti i ličnog odnosa čovjeka sa Bogom i čovjeka sa drugim ljudima, tako važno mjesto ikone - na kojoj uvijek dominira Lice Hristovo ili lica Njegovih Svetitelja. Stupajući pred ikonu, mi uvijek stupamo pred samo lice na njoj izobraženog prvolika. Ikona je najrječitija riječ i svjedočanstvo, i o Bogu, i o čovjeku, i o njihovom međusobnom odnosu koji je ispunjen i ostvaren jedino ako je odnos licem k licu.

Kroz čitavu istoriju Hrišćanstva Crkva je zato tako predano branila i utvrđivala svoje poštovanje svetih ikona, i to kao izraz i projavu same suštine svoje vjere. Svjedočila je istinu da u našem susretu sa ikonom Hrista i svetih mi stupamo u odnos sa njima, da tu započinje naša komunikacija, a tako isto i u odnosu sa našim bližnjima.

Danas živimo u vremenu neprekidnog usavršavanja sredstava komunikacije i velikih tehnoloških napredaka. Nekadašnje žive glasnike i pisma, zamijenili su mobilni telefoni, elektronska pošta i televizija. No, bez obzira na njihovu očiglednu svrsishodnost, ne smijemo zaboraviti da su sve ovo samo sredstva koja imaju jedan i isti cilj, cilj koji njima ne može i ne smije biti zamijenjen - upućivanje čovjeka na čovjeka, stupanje jednih pred druge licem k licu. Jer taj i takav živi odnos jeste jedini pravi, lični odnos koji je osnovni preduslov i temelj dobre i cjelovite komunikacije.

Baš zato što prenosi sliku čovjekovog lica, od svih savremenih sredstava komunikacije najrasprostranjenija je, svakako, televizija. No, i televizija ostvaruje samo jednu vrstu polu-komunikacije, jer nikakva slika, kao ni glas, ni slovo, ne mogu zamijeniti živo i konkretno prisustvo drugog čovjeka. Bog je, kako stoji u Starom Zavjetu, stvorio čovjeka po slici i prilici Svojoj, udahnuo mu Duha Svoga i čovjek je postao duša živa. Velika je tajna čovjekove bogolikosti i ljudsko lice je, mogli bismo reći, najsavršenije bogomdano “sredstvo” komunikacije. Prvostvorenom čovjeku, Adamu, među svim stvorenim bićima nije se mogao naći drug i prijatelj, sve dok Bog nije stvorio drugo ljudsko lice u kojem će se on moći ogledati i spram koga će moći graditi sopstveni identitet. 

Zato je lice jedini dio našega tijela koji nikada nije, niti bi trebalo da bude pokriven. Dovoljno je - to dobro znamo iz svakodnevnog iskustva - samo da čovjek stavi sunčane naočari, pa da komunikacija licem k licu bude narušena. Lice otvoreno prema drugome, otkriveno, rječito je i kad ne govorimo, i ponekad je samo pogled ili osmijeh dovoljan da iskaže mnogo više od samih riječi. Nema veće vrijednosti na ovom svijetu od susreta sa licem drugog čovjeka i ništa ne pričinjava srcu takvu radost kao živo prisustvo voljenog bića. Kao što ništa ne rastužuje tako snažno kao okretanje od nas lica onoga koga volimo.

“Ne okreni Lica Tvoga od sluge Tvoga”, pjevamo u jednom velikoposnom prokimenu obraćajući se Gospodu. Zašto? Zato što samo u svjetlosti Njegovog Lica možemo ugledati svjetlost istinitu, biti njome obasjani i u njoj ugledati lice drugog čovjeka koji je uvijek živa ikona Živoga Boga. Lice drugoga pred kojim stojimo uvijek je potvrda i nas samih i našega postojanja. Živi smo i postojimo samo u odnosu na drugog. Ovu veliku istinu dobro osjeća i svjedoči novorođenče, koje svoje postojanje crpi iz lica majke koja se nad njim sa ljubavlju i nježnošću nadnosi, iako pritom ne znajući i nemajući u svome iskustvu i razumu jasnu ili ikakvu svijest o tome ko je ona zapravo.

U “Gorskom vijencu” veliki Njegoš kroz lik Vladike Danila govori riječi upućene starom igumanu Stefanu:      

                 “Ljepše stvari nema na svijetu

                 nego lice puno veselosti,

                 osobeno ka što je kod tebe:

                  (...) a lice ti glatko i veselo.

                 To je uprav blagoslov Višnjega.”

Lice puno veselosti uvijek je ogledalo duše žive, ogledalo duše u kojoj Bog obitava, svjedočanstvo da onaj koga takvo lice krasi stoji i živi pred Licem Božijim, obasjan onom netvarnom svjetlošću Lica Njegovog koja nam se tako bogato otkrila u Prazniku Preobraženja. Ona nam se daje i otkriva i u svim drugim praznicima, po mjeri naše gotovosti da je primimo, da se za nju otvorimo i svoje lice ka njoj okrenemo. To je jedini susret koji nas istinski oživljava - susret sa Bogom Živim i Istinitim.

U Svetoj Tajni Krštenja, na primjer, tako očigledno se otkriva i pokazuje koliko je važan odnos licem k licu. Okrećući leđa - na početku Krštenja, a u znak odrečenja - svom pređašnjem životu, koji je bez Hrista sav bio tama, laž i nebiće, okrećemo se sada ka Hristu Koji je Svjetlost, Istina i Život. Licem svojim, tj. svim bićem svojim okrećemo se Njemu u znak pristanka i želje da sa Hristom uđemo u živi, lični odnos. Naše lice, na kome su smještena skoro sva naša čula, dobija pečat dara Svetoga Duha i biva obasjano onom netvarnom, Tavorskom svjetlošću Hrista u čije se Ime krštavamo. U ovoj Svetoj Tajni čovjek stupa pred Lice Božije i to stupanje pred Boga biva njegovo novo, duhovno rođenje.

No, po slabosti svojoj mi griješimo i često kaljamo i pomračujemo svjetlost kojom je naše lice obasjano na Krštenju. Ali, od toga se i izbavljamo, i to pokajanjem koje je u vezi sa suzama, sa plačem, koji je opet događaj koji se zbiva na licu. Sveti Jovan Zlatousti u jednoj svojoj liturgijskoj molitvi kaže: “Ti si sve iz nebića u biće priveo; Ti si sazdao čovjeka po slici i prilici svojoj i svakim ga svojim darom ukrasio; Ti daješ mudrost i razum onome koji Te moli, i ne prezireš grešnika, nego si za spasenje odredio pokajanje.” Ono, dakle, čime se spasavamo je pokajanje, a pokajanje podrazumijeva ponovno stupanje pred Lice Boga od Koga smo se kroz grijeh okrenuli, otpali, odvojili se, odvojivši se time od Izvora svjetlosti, života i sopstvenog postojanja. Kroz pokajanje, kroz svoje smireno priznanje sopstvenog grijeha i slabosti, opet i uvijek iznova izlazimo iz sebe i stupamo u odnos sa Onim Koji nas Jedini može iz tame izvesti na svjetlost Života, Koji Jedini može iznova vaspostaviti cjelovitost našeg bića i ličnosti koja je grijehom razbijena, vratiti radost na naše lice i dati nam smjelost da iako zemljom hodimo, licem se neba držimo.

Riječ čovjek, crkvenoslovenski čelovijek, označava onoga ko je zagledan čelom u vijekove, u vječnost. Biti čovjek, dakle, znači licem svojim, tj. svim bićem svojim biti zagledan i okrenut ka vječnosti, i živjeti u ovom vijeku gledajući Hrista u licu svakoga čovjeka koji je Njegova živa ikona.

Lice drugoga je uvijek Hristov sud na nama, i kao što se naše lice ogleda u licu drugoga, tako se i lice tog drugog ogleda na nama. Budemo li u ovom privremenom životu živjeli rukovođeni tom velikom istinom, shvatićemo dubok smisao riječi ranih hrišćanskih podvižnika: “Vidjeh brata svoga - vidjeh Boga svoga.” Tada ćemo moći i u budućem vijeku, kada Gospod ponovo dođe u svoj slavi Svojoj, još prisnije i neposrednije da se naslađujemo svjetlošću Njegovog Lica, jer “sad vidimo kao u ogledalu, u zagonetki, a  

Neka tako bude. Maran ata.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.