Suočavanja: Zemlja Nedođija i škola okrutnosti

Prošlost, ako je možemo zanemariti, leži u močvari sjećanja i čeka. Onda ustane, izađe iz vode kao storepa i stoglava neman koju više niko ne može zaustaviti. To nam se desilo 1991. i 1992. godine, kada je zvijer zvana Neriješeno nacionalno pitanje u Jugoslaviji izronila i pojela samo u BiH preko 100.000 života. Zvijer je uporno gurana u kafez nesjećanja, gurala se ideološkim štapovima u ugao kafeza i tjerala da ćuti. Samo spominjanje te zvijeri često je značilo zatvor, nekad tek informativni razgovor, nerijetko gubitak posla ili kraj karijere. Postojao je čak i privilegovani klub koji je bio zadužen za to da zvijer drži u pokornosti, nevidljivu i naizgled nemoćnu. Klub se zvao Komunistička partija Jugoslavije sa potklubovima u bivšim jugoslovenskim republikama. Manji klubovi su bili KP Srbije, KP BiH, Hrvatske, itd. Podmlaci klubova, savezi socijalističke omladine trebali su zamijeniti starije čuvare zvijeri i zaštitnike poretka, kad za to dođe vrijeme.

I, zvijer je došla na svoje, tih devedesetih. Nacionalno pitanje se moralo riješiti. Prljavština dugo gurana pod tepih, uskovitlala se od vrata do prozora, ispunila nam uši, oči i noseve, pokrila kožu, učinila nas neosjetljivim na smrad smrti i slike stradanja, gluvim na krike i nemoćnim da nam se koža naježi na užase koje smo gledali. Prvo smo otvrdli i dugo ostali tvrdi, onda smo ogrubjeli, koža nam se uštavila i ostali smo neosjetljivi na tuđu bol. Rješenje je došlo nemilosrdno, okrutno, ognjem i mesingom, barutom i pepelom, grobovima i neznanim i znanim poljima smrti.

Kad sam to shvatio, rekao sam sebi, hajde, valjda tako mora biti. Ionako sam vjerovatno bliže kraju nago početku, nije šteta za mene i ako umrem ovako tvrd od rata, grub od nepravde, izboden, slomljene nosne hrskavice zbog koje hrčem kad spavam, polomljenih, pa loše sraslih, rebara i izgreban od upotrebe kao kakav stari nakovanj. Doći će neka nova djeca, postati neki ljudi bolji od nas, duhovniji, duševniji, srećniji od nas, smijati nam se ovakvima ogrezlim u mržnju i krv koju smo prolili, vidjeli, osjetili, čak i na onu krv koja je nama istekla. Bio sam se spreman čak i smijati nama, skupa s njima. Tako sam naivan i pun nade, nekad mislio. Onda sam shvatio da su korijeni naše nesreće još u dalekoj prošlosti, onoj za koju jako malo ljudi zna i u onome što se uči u djetinjstvu i jako puno ima veze s ovim šta jesmo sad. Dakle, ne u sadašnjosti i onom što je bilo ne tako davno.

Psi Boška Buhe

Javnost je u Zemlji Nedođiji zvanoj BiH ovih dana preplavljena ružnom pričom i još gorim interpretacijama te priče. Javnost je, eto, zapanjena postupkom djevojčice koja je bacila kučiće u rijeku, jedno po jedno. S neskrivenim zadovoljstvom, čak je neko njen i snimao kako u maniru Boška Buhe, baca životinjice u brzu Ćehotinu. Nije se jasno vidjelo gdje psi upadaju u hladnu vodu, nije se čulo cviljenje, nisu se otimali. Bili su, jednostavno, po mojoj procjeni, i previše mali da bi išta vidjeli ili razumjeli. Slijepi, crni kao pseći i dosta ljudskih života u BiH, par nedjelja stari, najviše toliko. Djevojčica je na rukama imala najlonsku rukavicu, kao onu za pranje suđa. Uzimala ih je jedno po jedno i, onako, bombaški, bacala daleko, daleko, kao bombe u filmu. Ništa manje okrutan dječak je to snimio. Okrutan? Okrutna? Kako može biti okrutan neko ko i ne zna šta je okrutnost? A i šta je to, uopšte, okrutnost?

Ljudetina na stolu

Vuk na vuka ni u gori neće, ali hoće čovjek na čovjeka, reći će pjesnik sto puta bolji od mene. Vuk na čovjeka neće, nije mu ljudetina na jelovniku. Ne pada mu na pamet da jede nešto tako gadno. Čovjek hoće na vuka, naravno, zato što pojede ovce kad ogladni. A i onako, iz zabave. Pa ga odere i hvali se time, onako, ljudski. Čovjek čovjeka hoće i pojesti kad zagusti ili onako, iz navike ili iz praznovjerja. Naši preci, Iliri, recimo, jeli su srca i mozgove svojih neprijatelja, čalabrcnuli bi katkad i koljenicu - nepobitni dokazi za to su nađeni u starovjekim ostacima naselja Daorsa, Delmata, Denizijata, Japoda i drugih prastanovnika Balkana. Znači, ljudetina im nije bila strana. To se, moderno, zove kanibalizam i društveno je danas jako neprihvatljivo.

Ljudi ili životinje

Okrutnost prema životinjama, baš kao i prema ljudima, stiče se u ranom djetinjstvu. Počeci su u bajkama, počev od "Crvenkapice", od lovca koji je ubio i rasporio vuka i iz utrobe mu izvukao pojedenu i nesvarenu Crvenkapičinu baku. Kanibalizmu se učimo na primjeru zle vještice koja čeka da se Ivica i Marica udebljaju dovoljno da ih može sa užitkom pojesti. Zatvaranju ljudi se učimo iz iste priče, naravno. Socijalnu neosjetljivost i nasilje u porodici osjetimo slušajući priču o djevojčici sa šibicama. Tu otac ostavlja djevojčicu da se smrzne na ulici prodajući šibice. Sve te priče nas djelimično pripreme za bacanje kučića u rijeku, onako bombaški, u stilu Boška Buhe. Dokaz da dvoje mlađanih aktera priče, djevojčica - Boško i malešni snimatelj, ne vide u tome ništa loše ili društveno neprihvatljivo je to što su snimke stavili na internet, da svi vide koliko su kul i šta sve mogu.

Nove krvave priče

Najnovije krvave priče iz Zemlje Nedođije i šire, ispričane kao bajke okrutne koliko i one iz djetinjstva, mogu vidjeti i slušati svi, od najmlađih do najstarijih. Ne samo to, čini se da ih moraju svi gledati i izvući pouke, nikad ne zaboraviti, čak nikad smetnuti s uma. Ne opustiti se i nikad ne prestati misliti na to, ako ikako može. Da se ne ponovi, kažu. Djeca se kolektivno spremaju za sljedeći rat, odvode se na masovna stratišta i pokazuju im se snimci ubijanja ljudi, vide kako vezani padaju pod rafalima dok im mesingane ose kidaju tkivo i dijelove uniformi i civilne odjeće, kako padaju naprijed jedni preko drugih, kao bezimeno roblje, kao da im je jedina svrha rođenja bila da budu ubijeni pred objektivom kamere. Kao da su umrli samo zato da se prikaže okrutnost, da se provari okrutnost, da se nove generacije suoče sa okrutnošću i tako sami otvrdnu i postanu okrutni. Da nikad ne zaborave okrutnost. Sve to prije "šokantnog" bacanja kučića u rijeku. Pa, zaboga, šta se očekuje od te djece? Da postanu nježna i osjećajna? Da budu obzirni jedni prema drugima, poštuju roditelje i starije? Šta ovo društvo očekuje od njih?

Masakrovizija

Odvođenje djece na škole okrutnosti je eksces, opšteprihvaćen i politički korektan, posve normalno za današnje vrijeme i stanje stvari u Zemlji Nedođiji zvanoj još i BiH. Ako nećete da vaše dijete ide na ispiranje mozga i otvrdnjavanje duše, džaba vam. Stići će i vas i njih lobotimija s neke druge strane, sa svih strana će vas napasti, kao stozuba i storepa neman od koje ne možete sačuvati ni sebe ni svoju djecu. Monstrum zvani Televizija, bez uvoda, već po navici, prostire pred vas kosti iz prošlog rata, udara vas po glavi ljudskim koljenicama, plećkama, glavama, podlakticama, prstima, lopaticama... Pred nasljednike Daorsa, Japoda, Delmata, Denizijata, opet bacaju kosti koje je, ovaj put, oglodalo vrijeme, a ne zubi njihovih nasljednika po krvi i tlu. Scene strijeljanja će vam prikazati dan za danom, kao kakvu reklamu za okrutno postupanje, čisto da ne smekšate, da ne zaboravite pothraniti svoju bezosjećajnost. Ja mislim da bi bilo dovoljno da to prikažu jednom mjesečno i tako bismo ostali okrutni, ali jadac. Mora se to gledati svaki dan, na svim raspoloživim televizijama. I, da se ne spase slijepi i slabovidni, dodaju se i izrazi kao "brutalna agresija", "„mučki ubijeni", "genocid", "zločinački plan", "udruženi zločinački poduhvat" i čega se već sjete, bilo u rječnicima ili ne, odgovaralo slici ili ne, važno je da je što bolnije i krvavije, da se što više obezduše oni koji gledaju. U sarajevskom TV diskursu, recimo, riječ "genocid" često posluži i kao veznik, toliko su se na Federalnoj TV saživjeli s njom.

Tužna priča o sedam kučića

Na smrt se nikad nisam navikao, ni na pseću, ni na ljudsku. Nekad moram ubiti kučiće, puno starije od onih koje je nesrećna djevojčica veselo pobacala u rijeku. Uzmem injekciju i ubrizgam im pomalo, zacvile i ubrzo zauvijek zaspu. Stegne mi se grlo, ni oko mi suvo ne ostane. Nisu to psi koji bi preživjeli na ulici, radni su psi navikli da zarade hljeb čuvanjem, traganjem, sakupljanjem stoke... Ako to ne mogu, otimaju, postanu opasni. A ne dam ih svakom, zato ih ne mogu ni prodavati. Neko od njih može napraviti savršene mašine za ubijanje. Neko bi ih mogao držati vezane ili čak u stanu, kao Josip Pejaković što drži svoje pastirske pse. Ne mogu ih ubiti dok još ne gledaju, uvijek postoji šansa da će ih neko dobar, sa psećom dušom, uzeti i voljeti ih, kao Mirsada svog Salvatorea u Sarajevu ili Miran svog Arčija u Bakamluku, u Mostaru. Ubijem ih poodrasle, svjesne da će umrijeti. Često pomislim da bi lakše i brže umrli u rijeci, za minut - dva... Zatvorili bi prirodni krug, vratili se vodi i zemlji, ne bi završili zakopani u bašči. I baš se pitam, hoće li licemjer sa TV-a, ljubitelj životinja, dati 5.000 nečega za informaciju o meni? Hoće li me u zatvor, kod psihologa? Hoću li na robiju? I, za Boga miloga, hoće li u ovoj Zemlji Nedođiji ikada u zatvor novinar koji uređuje dnevnik i lupa me pet puta dnevno ravno u glavu ljudskim kostima i hoće li onaj koji vodi djecu da gledaju snimke ubijanja, ikada završiti iza rešetaka zato što uče djecu okrutnosti?

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.