Strašno, strašno!

Bosna je proglašena najstrašnijom zemljom na svijetu poslije Mjanmara. Namjerno ne kažem "Bosna i Hercegovina", nego "Bosna". Zašto? Pa, zato što mi se može i što mislim navoditi razloge zbog kojih je ova nesrećna zemlja proglašena strašnom. Kako god, ovo je moja kolumna. Kome se ne sviđa, neka napiše svoju i, po staroj strašnoj bosanskoj navici, neka me zove "četnikom", "ustašom", "fašistom" i čime već raspolažu u tom bosanskom arsenalu rezervisanom za one koji drukčije misle i govore. Jer, nepošteno je što smo tek drugi, što je taj Mjanmar ponio naslov najstrašnije zemlje. Kakva je to tamo strahota od zemlje? Šta tamo ima strašno? Zar su te Mjanmarije strašnije od Bosanki? Koji je to Mjanmarko strašniji od Marka Vešovića ili Gradimira Gojera, od Ejupa Ganića ili Zlatka Lagumdžije? Reći ćete da Marko i Ejup i nisu Bosanci, ali to ih u kontekstu ove kolumne i strašnoće Bosne, nimalo ne opravdava ili uljepšava. Ni Valter Perić nije bio Bosanac već Srbijanac, ali ni to priču o strašnoj Bosni ne čini manje strašnom. Jer, strašno je to, ta Bosna, da prostiš, gola, bosa i posna, strašna, prestrašna.

Anđine strahote

Anđelina Džoli, strašno loša režiserka, snimila je strašno loš film od para strašno sponzoruški orijentisane Bosanke, Sanele Dženkins. Tačnije, od para koje je strašnim razvodom uzela strašno naivnom i strašno bogatom mužu Amerikancu. Mogao je čemeran takvih kupiti bar stotinjak hiljada za pare koje mu je strašna Bosanka svojim jedinim kapitalom donesenim iz Bosne (ne bih spomenuo kojim, brezobrazno je) uzela. Bolje je to unovčila nego Ronaldo obje noge. Strašno loš film je pokupio strašno loše kritike i strašno loše prošao u kinima. U strašnoj zemlji Bosni, film je strašno lijepo dočekan, i u najstrašnijem od svih bosanskih gradova, u Sarajevu, tu i strašno degutantno nahvaljen. Zbog tog strašno lošeg filma, Sarajlije su osjetile strašnu potrebu da zahvale Anđelini na strahoti koju je napravila, strahoti koja je skoro sigurno pomogla zemlji Bosni da se u stepenu strašnosti popne na drugo mjesto, odmah poslije tog, eto, strašnijeg Mjanmara, vrag da ga nosi strašnog! Čuj "Mjanmar". B. O. Sramota za ocjenjivački žiri. Ha, Mjanmar. Da imam mačka, tako bih ga nazvao. Prije nego što bi ga moji psi stigli i poslali u mačji raj, naravno. A to bi bilo previše strašno, prestrašno za Hercegovinu. Kako god, strašno loša režiserka je zbog strašno lošeg filma, dobila strašnu nagradu za odbranu Bosne (!?). Odbranila je, čini se, retroaktivno. Rata nema već 17 godina, ali u strašnoj zemlji Bosni rat nikako da prestane. Pa se opet pitam, šta li je tek tako strašno u tom jadnom Mjanmaru? Je li im valuta za plaćanje mumifikovana ljudska glava? Vraćaju li kusur u očima lanadi iz slikovnica? Ne vjerujem da je iko u Mjanmaru bio u stanju snimiti onako loš film sa strašno puno silovanja mozgova publike i tako strašno malo glume. Evo, svečano se zaklinjem da ću priznati prednost tom Mjanmaru ako njima neko snimi gori film od onog Anđelininog, "U zemlji krvi i meda". Tita mi i sedam samuraja SKOJ-a, hoću.

Bosansko proljeće

Bosna je, eto, zemlja koju su oblikovali ratovi. Što jest - jest. U toj Bosni zemlje nikad nisu nastajale voljom ljudi koji žive u njoj. Prvi put je stvorila ruska sila, drugi put je uspjela prevarom i preglasavanjem postati strašna država koju stranci strašnim naporima i gomilom para i strašnim arsenalom političkih pritisaka održavaju na životu. Simbol proljeća u Bosni nisu ptice, pčelice, leptirići, cvijeće i drveće, već strašni lik obučen u vojničke cokule i pantole od vojne uniforme, sa plavom radničkom bluzom na sebi i strašnim bosanskim rekvizitom u širokim dlanovima. Ako niste pogodili, radi se o prvom bosanskom vjesniku proljeća, o Bosancu s lopatom. Obično se stavlja u strašni kontekst bučne i primitivne mašine za miješanje građevinskih vezivnih i konstruktivnih materijala, maltera i betona. Poluratni Bosanac sa lopatom, za mješalicom, ta strašna ratna slika poluuniformisanog čovjeka i bučne mašine, zamjena je za cvrkut šarenog ptičjeg svijeta iz nekih manje strašnih svjetskih odredišta poput Sijera Leonea, Konga, Eritreje, Zaira, azijske Turske i Kurdistana, Burkine Del Faso, Libije, Avganistana, Iraka, Sjeverne Koreje i ostalih svjetskih i mnogo manje strašnih  pitomina.

Smrt papkara

Bosanci, pored toga što u proljeće običavaju miješati malter i nositi vojničke pantole, vole životinje nabijati na kolac i okretati ih iznad vatre dok ne "omeče" i poprime tamnu boju. Tada ih, o užasa, pojedu! Pri tom ne podižu dijelove životinja do usta, pogrbe se i glocaju kosti i sa kosti, i to odnekud sa visine prsa. Kada uđete u odaje u kojima se upražnjava taj poganski ritual i kolektivno ždranje, zapahne vas jak miris loja sitnih papkara koji u takvim hramovima mesa stradavaju masovno, kao u kakvom antipapkarskom ratu. Pri tom i putnika namjernika, stranca, tjeraju da jedu te životinje i zalivaju to tečnošću sa visokim procentom alkohola koju još zovu i "rakija", "loza", "brlja"... Metamorfoza koja od čovjeka Bosanca, mješača maltera i žderača papkara, nastaje ispijanjem tog napitka, slobodno se može nazvati strašnom. U Bosni bi neko poput Anđeline Džoli mogao napisati scenario za film poput onog za "Dr Džekil i Mr Hajd". Polupitomo stvorenje u vojničkim pantolama se poslije ispijanja te rakije pretvara u mračno biće sa oružjem u Bosni zvanim "čakija", čak opjevanim u jednoj bosanskoj pjesmi, ponaša se poput zvijeri koja ne zna zamiješati malter. Postane nasilno prema porodici, komšijama i okolini. Ukoliko se prilikom ispijanja tog napitka nađe u grupi, voli maltretirati rasne i nacionalne manjine i povratničku populaciju. Strašno. Upotreba čakije je u posljednje vrijeme malo utihla pred savremenijim oružjima kao što su puške i pištolji, ali se taj dio bosanskog folklora mora spomenuti, da se tradicija ne zaboravi i ne oprosti.

Gdje je taj, da prostiš, Mjanmar?

Pretpostavljam da u tom Mjanmaru ne postoje tri naroda od kojih je jedan ratovao protiv ostala dva, onda svi sa svima, pa je jedan čak ratovao protiv dijela svog naroda. Pa, kako je onda taj Mjanmar strašniji od Bosne? Je li, moliću lijepo, u tom Mjanmaru, zmijom se opasao, jedan cijeli narod dobio ime 1993. godine, i to u hotelu, uz čašicu? Ako nije, moliću cijenjene ocjenjivače da još jednom razmisle o tome koja je zemlja strašnija po strašnosti, bosa i gladna i žedna i prkosna i ponosna Bosna ili taj nikadčuo Mjanmar!? Jesu li u tom Mjanmaru novinari plaćali snajperiste da gađaju djecu, pa da onda to mogu snimiti? Jesu li tu plaćali da istjeruju djecu na otvoreno, da bi ih snajperisti mogli gađati i novinari snimati i kupiti pare za to? Nadam se da nisu, to je i za Bosnu prestrašno. Je li u Mjanmar došao Pedi Ešdaun, major u penziji, da uči ljude demokratiji i civilnom društvu? Nije. Pa opet Mjanmar strašniji od Bosne. Gdje je tu pravda, moliću lijepo? Jesu li u Mjanmaru stalno ljudske kosti na televiziji? Je li u Mjanmaru postoji neki Željko Komšić da se beči u kameru, maše rukama i ukopava se nogama, je li u njemu ima jedan kao Ejup Ganić koji kaže da njegov narod nije ubijao druge, pa ih više poginulo u kolima? Hm, ako je u tom Mjanmaru pola ovoga, neka bude, eto, taj Mjanmar strašniji od Bosne.

Notne strahote

Je li mjanmarska muzika strašnija od bosanske? Ne može biti. U sevdalinkama se stalno neko s dušom rastaje, nekoga vežu konjima za repove, sijeku glave, okivaju sindžirima i nokte počupavaju. Čupanje srca iz njedara je tu jako česta stilska figura. Tu se umire bolno i polako, sa dušom na vrh jezika, sa kopljem u stomaku ili glavom na panju. Tu pište udovice i siročad. Tu se i dvije vode "posvade" i ratuju do kraja pjesme. Psovke su strašne, sigurno strašnije od tih mlakih mjanmarskih. Ne smijem ih spomenuti zbog autocenzure, pa i neću. Je li u Mjanmaru više od pola nezaposlenih? I da jeste, šta hoće, pa u Aziji su a ne usred Evrope, normalno mi nekako da budu siromašni i nezaposleni. Ima li taj Mjanmar Gornju Maoču i vehabijske komune? Nema, naravno. Puca li iko u tom Mjanmaru čitavo poluvrijeme utakmice, usred najvećeg grada, po američkoj ambasadi, kao onaj naš Mevlid nedavno? Ako uopšte i imaju američku ambasadu i Mevlida.

Bosanska čeličenja

Ja svoj hercegovački mozak često koristim za detekciju i razumijevanje problema. Ali, mislim da bi se i ova laskava titula druge najstrašnije zemlje na svijetu, mogla nekako i iskoristiti. I to, naravno, u turističke svrhe. Recimo, napraviti safari kao u Keniji. I paziti da kakav đututum (dobar turcizam, jelde?) ne slomi kuk kao španski kralj neki dan, pošto je otvorio trg u Mostaru pa otišao da ubija živinu u Africi. Približiti se, recimo, većem broju Bosanaca, iz bezbjednosti blindiranog džipa, i pokazati im tri prsta. Onda pustiti da mlate lopatama po kolima, da se turisti dobro prepadnu. Ne činiti to ako je Bosanac sam ili ako ih je malo, i Bosanci će se tada nasmiješiti i podignuti tri prsta. Ili turistima obući dres "Zvezde" ili "Partizana", ili "Glasinca", pa u kocki od neprobojnog stakla, provesti ih Sarajevom dok se patrioti Bosne zaskaču da ih, u nastupu pravednog gnjeva, ubiju. Obući dres Veleža i prošetati ih Zapadnim Mostarom, u dresu Zrinjskog, Istočnim. Provesti ih sa zastavom BiH, popularnom "izljevačom", kroz Višegrad, recimo. Da prenoće u kućama srpskih povratnika u Bugojnu. Da vide ljudi šta je strah. Poslije toga bi mogli komotno stati pred lava teškog 300 kila i šutnuti ga u bezobrazni nos, da vidi kako je turista došao iz druge najstrašnije zemlje na svijetu, da je preživio tu, da prostiš, i golu i bosu, i gladnu i posnu, i prkosnu i rosnu, strašnu Bosnu.

Ljubav za ljubav, strah za pare

Pošto ništa u Bosni nije džaba, pošto se tu i smrt i bol, i jad i strah, moraju naplatiti, napravili bi i cjenovnik usluga. Napad grupe Bosanaca lopatama - 250 evra. Prolaz u blindiranoj kocki ili džipu uz preživljavanje mržnje prema drugom i drugačijem - 150, uz porodični popust i popularnu cijenu od 50 evra za mlađe od 16 godina. Noćenje u kući srpskih povratnika, 100 evra. Cjelodnevno gledanje Federalne televizije, uz simultani prevod, 220 evra po grupi. Prolaz Baščaršijom sa zastavom RS, uz jako obezbjeđenje i pratnju 80 zaštitara, samo za američke bogatune, 100.000 dolara. Da ne računamo koliko bi zaradili prodavači osiguranja, proizvođači lopata, dresova, baklave, halve, čakija i ostalih rekvizita. A onda, što je najljepše, zahvalni turisti bi podijelili svoja iskustva sa ostatkom svjetske turističke zajednice i tako bi Bosna postala najstrašnija zemlja na svijetu. Pa da taj Mjanmar crkne od muke i puste ljubomore.

+++

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.